Na pacifičkom otočiću Tinianu buldožeri paraju prašumu kako bi obnovili iste one piste s kojih su prije 80 godina poletjeli američki bombarderi prije nego su na Hirošimu i Nagasaki bacili atomske bombe.
North Field na Tinianu neko vrijeme bila je najveća zračna baza na svijetu, no nakon 2.svjetskog rata je napuštena. Budući da im je Kina novi suparnik, Amerika oživljava stare ratne objekte diljem Pacifika.
Danas Kina drži “dugo koplje”: izgradila je golemi arsenal projektila sposobnih uništiti američke baze u regiji. Svaka vrsta rata između ovih dviju velesila bila bi jednaka kataklizmi. A obje sada posjeduju nuklearno oružje.
Kao i u hladnom ratu, nuklearne brige idu ruku pod ruku s pripremama za konvencionalni sukob. Američko ratno zrakoplovstvo zato proširuje mali komercijalni aerodrom na Tinianu kao opciju B ako će njihovi avioni morati slijetiti. Na dan kada je dopisnik The Economista posjetio otok, dva F-22, najmoćnija američka lovca, poletjela su uz zaglušujuću buku. Posade su se tiskale u šatorima dok su transportni C-130 dovozili opremu.
Ti lovci iz Aljaske sudjelovali su na nedavno završenoj vježbi REFORPAC, dijelu najveće zračne vojne igre u Pacifiku od hladnog rata koja je obuhvatila više od 400 zrakoplova i 50 lokacija udaljenih tisućama milja. Vježba je pokazala američku sposobnost brzog prebacivanja snaga s matičnog teritorija. Bila je to i provjera doktrine “Agile Combat Employment” (ACE), igre skrivača u kojoj se američki zrakoplovi raspršuju po malim bazama kako bi preživjeli kineske napade, zatim se ponovno spajaju u zraku kako bi uzvratili udarac, pa opet razbježali, poput jata čvoraka u letu.
Zbog dometa kineskog oružja, ratno zrakoplovstvo više ne može gomilati svoje avione u velikim bazama blizu bojišta, kao što je to činilo posljednjih desetljeća. Mora planirati kako preživjeti i boriti se unutar duboke kineske “zone ubijanja”, učeći iz otočnih iskustava u Pacifičkom ratu i novijih sukoba.
Ukrajina je pokazala kako njezini avioni, čak i pod neprekidnim napadima, mogu nastaviti borbu skrivanjem i stalnim premještanjem. Amerika namjerava učiniti isto, i to u velikim razmjerima.
“U sukobu ravnopravnih protivnika naši će zrakoplovci biti pod stalnom prijetnjom,” objašnjava general David Allvin, zapovjednik ratnog zrakoplovstva. “Moramo biti smrtonosni i agilni, okupiti se prije udara i razdvojiti radi preživljavanja”, dodaje.
U slučaju rata s Kinom, Amerikanci bi naišli na niz poteškoća; prostranstvo Pacifika, moć kineske paljbene moći, manjak upotrebljivih aerodroma, nedostatak hangara otpornih na bombe, probleme zrakoplova s dopunom goriva u zraku, izazoveoko logistike, te moguće poremećaje u podatkovnim mrežama.
Kina bi se borila uglavnom u svom dvorištu; unutar “prvog otočnog lanca” koji se proteže od Japana do Malezije, s Tajvanom, udaljenim oko 160 kilometara, u njegovu središtu. Većina američkih snaga stizala bi iz udaljenih krajeva, s druge strane golemog oceana, tisućama kilometara daleko. Mnogi kineski balistički projektili imaju veći domet od uobičajenog borbenog radijusa američkih lovaca (obično 500-600 nautičkih milja, odnosno nm).
Izračuni koje je za The Economist napravio Timothy Walton iz Hudson Institutea, američkog think-tanka, najbolje ilustriraju te probleme. Njegov model sugerira da bi Kina mogla s oko 2.000 bombi ili projektila dnevno zasuti ciljeve unutar 500 nm, uključujući stotine na Kadenu, veliku američku zračnu bazu na Okinawi. Istodobno bi mogla izbaciti oko 450 ubojitih sredstava dnevno na područje drugog otočnog lanca, uključujući Guam i njegov vitalni kompleks baza, udaljen 1.600 nm; šezdesetak na važne stražnje baze na Aljasci; te možda dvadesetak projektila dnevno na nešto udaljenija mjesta poput Havaja, sjedišta američkog Indo-Pacifičkog zapovjedništva (INDOPACOM), udaljenog 3.600 nm. Projektili mogu udariti brzo i precizno, iako bi većina ubojitih sredstava zapravo bila isporučena zrakoplovima. (Ove teorijske brojke pretpostavljaju da nijedan je kineski avion ili projektil ne bi bili oboreni, niti bi njihovi objekti bili napadnuti.)
Istočno od prvog otočnog lanca, pa sve do kopna Sjedinjenih Država, relativno je malo sigurnih mjesta gdje američki avioni mogu slijetati. Walton nabraja tek 21 lokaciju na američkom i savezničkom teritoriju koja ima piste i mogućnost opskrba gorivom za prihvat tankera, bombardera i većih zrakoplova. Manji lovci mogli bi koristiti do 125 aerodroma, ali većina ih je udaljenija od Kine nego što im je uobičajeni radijus leta, čak i ako u zraku napune gorivo. No prije toga, zemlje domaćini trebali bi Amerikancima dati dopuštenje za “ABO”,pristup, baziranje i prelet. Time bi riskirali da osjete posljedice kineskog bijesa.
Nosači zrakoplova, koji su pomogli pobijediti u ratu na Pacifiku i od tada simboliziraju američku moć, sve su ranjiviji na kineske dalekometne “ubojice nosača”, poput rakete DF-26B s dometom većim od 2.000 nautičkih milja. Za razliku od nosača, koji će uglavnom potonuti ako su pogođeni, uzletišta se mogu popraviti i to često unutar nekoliko sati.
Zbog toga je Tinian važan. Njegove četiri nove piste, nakon obnove, pružit će Amerikancima, uz dvije piste u bazi Andersen na Guamu i još dvije u blizini, dragocjene alternative
Zračne snage, koje poručuju da im za strategiju ACE (Agile Combat Employment) trebaju “lokacije, a ne baze”, fokusiraju se na disperziju i poboljšane sustave protuzračne obrane za mjesta poput Guama. No, što se više razmjeste, to više lokacija moraju braniti.
Američki narednici i think-tankovi kažu da se zanemaruju pasivne obrambene mjere, poput ojačanih skloništa za zrakoplove od betona. Korisna bi bila i prijenosna skloništa koja se mogu podići i koja zaustavljaju gelere, jer bi Kina, u igri visokih uloga poput “školjki i kuglica”, morala ispaliti više projektila da pogodi sve mete, uključujući i prazne hangare.
Generali zato inzistiraju oko važnosti raspršivanja zrakoplova unutar zračnih baza i lansiranju zrakoplova u zrak prije nego što projektil pogodi.
Pa ipak, čak i tijekom ACE vježbe, oko dva tuceta borbenih zrakoplova na Guamu bilo je parkirano zbijeno, što je praktično za pilote i zemaljske ekipe, ali su tako lak cilj za projektile. Slične zabrinutosti odnose se i na rezervoare goriva i osoblje na zemlji.Također, nije jasno kako zračne snage reagiraju na nove prijetnje, poput ukrajinske upotrebe kamionima lansiranih dronova za uništavanje ruskih bombardera tisućama kilometara od bojišta.
U slučaju rata, Amerika bi otvorila vatru na kineske brodove koji prelaze Tajvanski tjesnac i druge ciljeve iz dalekometnih bombardera, podmornica i kopnenih jedinica koje bi vrebale s otoka. Za to bi bile potrebne ogromne količine zračnog punjenja gorivom. No, tankeri i bombarderi su dragocjeni resursi, i lako ih je uočiti radarom (iznimka je B-2)
Američka flota tankera stara je u prosjeku više od 50 godina.Walton kaže da Kina optimizira bojeve glave projektila kako bi ciljale velike zrakoplove poput tankera i letećih radara. Većina će ih se možda morati držati daleko u pozadini. No što zrakoplovi moraju dalje “putovati” do bojišta, to su manje učinkoviti.
Skrivanje i premještanje otežavaju kinesko ciljanje, ali problem su i za američku logistiku. Gorivo, posade i rezervni dijelovi moraju stići na pravo mjesto u pravo vrijeme. Konvoji s opskrbom uvijek su primamljive mete. Logističari razmatraju načine kako ih premjestiti sigurnijim rutama, preko Australije; 3D printanje rezervnih dijelova na terenu bit će od pomoći, kao i umjetna inteligencija.
Lekcija iz Drugog svjetskog rata, napominje general Kevin Schneider, zapovjednik Pacifičkih zračnih snaga, jest da su logistika i održavanje apsolutno ključni za generiranje zračne moći.
Koordinacija sve promjenjivijeg vojnog mozaika zahtjeva robusne zapovjedno-komunikacijske sustave. Suprotstavljene strane pokušat će uništiti međusobne podatkovne sustave, osobito napadima na satelite. Unatoč tome, viši časnici tvrde da će protok podataka možda biti narušen, ali ne i trajno prekinut. Postrojbe će imati “prozore” povezivosti. Iznad svega, oslonit će se na tzv. “zapovijedanje misijom” – sposobnost djelovanja bez izričitih zapovijedi, ali u skladu s namjerom zapovjednika. Tu inicijativu, kažu generali, daje Americi prednost nad rigidno kontroliranim kineskim snagama.
Je li to dovoljno za pobjedu? Kina možda ne mora poraziti Ameriku, dovoljno je da ih zadrži podalje dovoljno dugo da zauzme Tajvan. Ratne simulacije sugeriraju da bi, kako Kini ponestane dalekometnog naoružanja, američke snage mogle prići bliže i poraziti iskrcavanje, ali to im nanijelo velike gubitke. No i Amerika je u deficitu, a kineska industrijska nadmoć mogla bi joj omogućiti da izdrži dulje od SAD-a.
David Ochmanek iz RAND Corporation, još jednog think-tanka, procjenjuje da Kina ima dovoljno vatrene moći da neutralizira zračne baze unutar prvog lanca otoka i to koliko god dugo bude potrebno. Vjeruje da će uskoro moći učiniti isto i u drugom lancu. Tvrdi da bi zračne snage u blizini bojišta morali prijeći na dronove koji ne trebaju piste za slijetanje. Ti bi dronovi bili veći od ručnih kvadkoptera koji su sveprisutni u Ukrajini, pa čak i od “lutajućih” projektila koje INDOPACOM planira koristiti za stvaranje “pakla” za Kinu kod Tajvana. Borbeni dronovi za zračne borbe s većim dosegom, senzorima i čak oružjem mogli bi se lansirati s tračnica, kamiona ili raketa, tvrdi Ochmanek.
Premda će ove godine početi testirati prototipove Collaborative Combat Aircraft (CCA) - dron koji će za sada koristiti piste i biti kontroliran od posada u drugim zrakoplovima kako bi pojačao njihovu vatrenu moć- američke zračne snage daleko su od toga da odustanu od pilota
No čak i ako dronovi funkcioniraju “neovisno o pistama”, i dalje će trebati zemaljsko osoblje, gorivo i streljivo.
Unatoč hvalisanju Trumpove administracije o proračunu za obranu od bilijun dolara, taj je novac dao samo kratkotrajni poticaj kroz “Big Beautiful Bill”. Nakon inflacije taj proračun bit će znatno manji.
Nakon zauzimanja Tiniana 1944. godine, građevinske ekipe počele su graditi North Field. Teški bombarderi B-29 koristili su ga već unutar šest mjeseci. Moderna obnova traje duže. Osamnaest mjeseci nakon početka radova, inženjeri još uvijek raščišćavaju vegetaciju. Kada bi prvi F-22 mogao sletjeti? Obavijen dimom i kišom, časnik zadužen za radove samo sliježe ramenima. Kineski vođa Xi Jinping želi da njegove oružane snage budu spremne za invaziju na Tajvan do 2027. godine. Amerika se, ipak, priprema za rat logikom mirnodopskog vremena.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....