U podzemnim bunkerima odakle se upravlja američkim nuklearnim projektilima ne postoji velika crvena dugmad. Za lansiranje interkontinentalne balističke rakete (ICBM) potrebno je dešifrirati i potvrditi zapovijed, primiti kodove za otključavanje i zatim istovremeno okrenuti brojne ključeve i poluge. Za to su zadužena dva časnika, odnosno “raketaša”, po kapsuli, a pritom najmanje dvije odvojene kapsule moraju djelovati usklađeno. Takva višestruka kontrola osigurava da nijedna osoba ne može samostalno ispaliti projektil, kao niti zaustaviti lansiranje.
Vaš autor članka prošao je kroz te procedure u simulatoru u zračnoj bazi F.E. Warren u Cheyenneu, saveznoj državi Wyoming, gdje je smješteno 90. Raketno krilo američke vojske.
Premda samo simulacija, osjećaj jeze bio je stvaran. Prvo, maleni kvadratići na mreži, od kojih svaki predstavlja jedno ICBM silo, mijenjaju boju; iz crvene (lansiranje u tijeku) u žutu (projektili ispaljeni). Nakon lansiranja nema povratka.
A onda čekate. Ako još imate projektila, spremni ste ih ispaliti. Ako ste ostali bez oružja, prenosite poruke drugim lansirnim postrojbama. No prije svega čekate na neprijateljske nuklearne bojeve glave, koje gotovo sigurno idu prema vama. Možete se jedino zavezati u stolac, staviti zaštitnu kacigu i nadati da udar ne bude izravan.
Nadate se da će vas zaštitni elementi, a to su; više od 18 metara zemlje iznad vas, protuudarna vrata, opruge i amortizeri sa svih strana, te zalihe, rezervno napajanje i uređaji za pročišćavanje zraka unutar kapsule – uspjeti održati na životu.. Ali ako bi se jednog dana i uspijeli vratiti na površinu, što bi tamo zatekli?
Zastrašujuća logika doktrine međusobnog uništenja, prema kojoj spremnost na pokretanje nuklearne apokalipse zapravo služi kao sredstvo odvraćanja, izašla je iz fokusa javnosti nakon Hladnog rata. No pitanja oko doktrine postala su aktualna. Ponovno živimo u eri novog nadmetanja velikih sila.
Posljednji sporazum koji ograničava američko i rusko nuklearno naoružanje, Novi START, istječe u veljači, a na vidiku nema nasljednika. Rusija je u više navrata prijetila uporabom nuklearnog oružja. Kina ubrzano širi svoj arsenal – prema podacima Pentagona, do kraja desetljeća mogla bi imati oko 1.000 bojevih glava (što je i dalje manje od otprilike 5.000 koliko posjeduju i Amerika i Rusija).
Modernizacija trijade
Zauzvrat, Sjedinjene Države provode modernizaciju svih dijelova svoje nuklearne “trijade” – oružja koja se lansiraju s kopna, mora i iz zraka – čiji su pojedini sustavi stari i po pola stoljeća. Interkontinentalne rakete Minuteman III zamijenit će nove Sentinel rakete; bombarderi B-2 bit će zamijenjeni modelom B-21; a podmornice klase Ohio koje nose balističke projektile (SSBN) zamijenit će podmornice klase Columbia.
Vlada usto raspravlja treba li joj veći broj nuklearnih bojevih glava. Najsporniji je dio programa upravo Sentinel, čiji su troškovi daleko premašili planirani proračun, pa se postavlja niz pitanja: zašto je zračno zapovjedništvo toliko pogriješilo u procjenama, treba li Americi uopće nuklearno oružje na kopnu, kao i bi li sporazumi o kontroli naoružanja bili učinkovitije rješenje?
Američka infrastruktura ICBM sustava golema je – 400 raketa raspoređeno je u 450 silosa širom velikih ravnica. Mreža kablova povezuje ih s 45 “raketnih nadzornih postrojenja” (MAF-ova), od kojih je svako sastavljeno od kapsule u obliku kikirikija ispod zemlje i zgrade za podršku iznad nje. Terenom kruže tehničke ekipe koje nadziru silose i po potrebi rastavljaju ICBM-e “kao Lego kockice”, kako je rekao jedan sugovornik, da bi ih potom servisirale u bazi. Naoružane ophodnje u Humvee vozilima i helikopterima osiguravaju objekte i konvoje.
Godine 2024. procijenjeni troškovi programa Sentinel skočili su na 141 milijardu dolara, što je više od 80 posto iznad prethodnih procjena.
Kritičari poput Daryla Kimballa iz udruge Arms Control Association, koja se bavi nadzorom naoružanja, smatraju kako je riječ o čistoj nesposobnosti. Zračne snage su prvo isključile mogućnost da produlje vijek trajanja sustava Minuteman III i tu opciju opisali kao neisplativu. Sada su na to ionako prisiljeni jer razvoji Sentinela kasni. U uporabu je trebao ući 2030., ali to bi moglo biti pomaknuto sve do 2038.
To otvara jedno „heretičko“ pitanje: trebaju li Sjedinjene Države uopće kopnene interkontinentalne balističke projektile?
Kimball tvrdi da su oni destabilizirajući faktor i da ih treba postupno ukinuti. Umjesto toga, smatra da bi Amerika bi trebala počivati na “dijadi” – sustavu nuklearnog odvraćanja temeljenom samo na projektilima koji se lansiraju iz zraka i s mora.
Lokacija ICBM silosa, napominje, nije tajna, i oni bi u slučaju napada odmah postali prioritetna meta, što bi predsjedniku ostavilo samo nekoliko minuta da odluči hoće li ih ispaliti ili riskirati da ih izgubi.
“To dramatično povećava rizik od pogrešne procjene,” kaže Kimball. Bolje se, smatra, osloniti na nuklearne projektile lansirane s podmornica, koje je gotovo nemoguće pronaći, a pružaju sigurnu sposobnost uzvratnog udara.
Eric Edelman, bivši dužnosnik Pentagona, tvrdi suprotno. Prema njegovu mišljenju, ICBM-i doprinose stabilnosti. Bez njih bi neprijatelj mogao doći u iskušenje da pokuša “obezglaviti” američko sredstvo odvraćanja tako što bi napao malobrojne baze za nuklearne bombardere i podmornice te čvorišta zapovijedanja i nadzora.
Osim toga, kineske nove hipersonične rakete puno je teže otkriti.
Zahvaljujući ICBM-ima koji su smješteni u silose duboko pod zemljom, potencijalni neprijatelj mora ispaliti stotine nuklearnih raketa prema američkom kopnu kako bi ih uništio, a takav bi napad zasigurno bio otkriven i izazvao bi masovni američki protunapad.
“Zašto biste htjeli olakšati protivniku posao kad planira napad?” pita Edelman.
Kina, koja je posljednjih godina izgradila stotine silosa, očito prihvaća upravo takvu logiku.
Loš predosjećaj
Neki smatraju da bi Amerika trebala neprijatelju dodatno otežati ciljanje meta tako da barem dio svojih ICBM-a učini mobilnima – kao što to već čine Kina i Rusija. Dvostranačka komisija koju je imenovao Kongres 2023. preporučila je razmatranje te mogućnosti.
To bi značilo oživljavanje hladnoratovskih oružja poput Midgetmana -male ICBM rakete na mobilnim kopnenim lansirnim vozilima, kao i željezničkog garnizona Peacekeepera, odnosno sustava velikih raketa koji su se prevozili na specijalnim željezničkim vagonima. Oba sustava bila su zamišljena tako da se u kriznim trenucima disperziraju po američkoj prometnoj mreži, no ideja je napuštena nakon završetka Hladnog rata. General Gebara kaže da je takav pristup ponovno razmatran, ali ocijenjen kao preskup i nepopularan.
Neovisno o troškovima i strukturi nuklearnog arsenala, nameće se šire pitanje. S istekom sporazuma Novi START, Amerika i Rusija više neće biti obvezane ograničenjem od 1.550 strateških (odnosno dalekometnih) bojevih glava. Neki stručnjaci smatraju da bi se obje strane i dalje trebale neformalno pridržavati te granice, dok se ne dogovori novi sporazum o kontroli naoružanja. Drugi pak zagovaraju širenje arsenala tako da se postojeći bombarderi “nadopune” bojevim glavama koje se trenutačno čuvaju u skladištu – što bi kršilo aktualni sporazum, ali bi bilo dopušteno nakon njegova isteka. Kongres je već predvidio sredstva za tu svrhu. To se smatra vjerojatnim sljedećim korakom u novoj utrci u naoružanju.
Predsjednik Donald Trump govorio je o želji za “denuklearizacijom” i o pregovorima s Kinom i Rusijom radi prepolovljavanja vojne potrošnje. No ni jedna od tih dviju sila ne pokazuje za to interes. James Acton iz zaklade Carnegie Endowment for Peace smatra da će o nuklearnoj politici ionako odlučivati birokracija. “Ako gledamo unutar većine republikanskog sigurnosnog establišmenta prilično je jasno da se zalažu za veći broj nuklearnih glava”, kaže on.
Dok se analitičari prepiru, zastrašujuća odgovornost leži na ramenima mladih časnika u kapsulama – najčešće su to poručnici i satnici u dvadesetima. Rade u smjenama od 24 sata svaka tri dana, zaključani u parovima, izmjenjujući se u radu i snu. U tišim trenucima gledaju serije i šalju poruke preko računala na površini (osobni elektronički uređaji nisu dopušteni). Mnogi koriste te duge sate kako bi učili za postdiplomske studije.
Na dan kad je novinar posjetio kapsulu Foxtrot-01 nedaleko grada Kimballa, dvije časnice na dužnosti pričale su o životu pod zemljom, o epizodama “Prijatelja” koje gledaju i o ponosu koji osjećaju što čuvaju sigurnost Amerike. Na jednom je zidu netko nacrtao kita iz čijeg otvora izlazi gljiva nuklearne eksplozije. Referenca je to na eskadrilu “Moby Dick” iz Drugog svjetskog rata, iz koje vuče podrijetlo njihov 320. Raketni vod. Pokraj crteža stajale su riječi koje sažimaju misiju za koju se nadaju da je nikad neće morati izvršiti:
“Smrt odozdo.”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....