Švedska je godinama bila na glasu kao država koja utjelovljuje seksualne slobode. Tako je još 1960. američki predsjednik Dwight Eisenhower grmio kako njezin narod naginje “grijehu, golotinji i pijanstvu”. Godine 1971. postala je, nakon Danske, druga zemlja na svijetu koja je legalizirala sve oblike pornografije. Ipak, Švedska je bila daleko suzdržanija kad je riječ o prostituciji: upravo je ona 1999. uvela takozvani nordijski model, kojim je kriminalizirana kupnja seksualnih usluga, ali ne i njihova prodaja – s namjerom da se smanji potražnja, a istovremeno zaštite ranjive žene. Taj se model u međuvremenu proširio: u proteklom desetljeću usvojile su ga Francuska, Irska, Izrael i američka savezna država Maine; upravo ga razmatra i Škotska.
Sada Švedska pokušava primijeniti svoj stvarni nordijski model i na digitalni svijet. Dana 1. srpnja na snagu stupa novi zakon kojim se kriminalizira plaćanje za prijenose uživo na stranicama poput OnlyFansa, platforme najpoznatije po sadržaju za odrasle – no ne i oni koji izvode seksualne radnje putem interneta. Kazna za kršenje tog zakona može biti do godinu dana zatvora.
Zakon dolazi u trenutku kada seksualni radnici sve više prihvaćaju tehnologiju i sele se online. Mnogi od onih koji su ranije pružali fizičke seksualne usluge već su se prebacili s ulica na oglašavanje putem interneta. U posljednje vrijeme i prodaja virtualnog seksa dobiva zamah.
Kupnja seksualnog sadržaja danas je lakša – i prihvaćenija – nego ikada prije. Čak 14% mladih Amerikanaca kaže da bi razmotrilo prodaju sadržaja na OnlyFansu; 16% njih kaže da bi postali “sugar baby”, nudeći društvo (i vrlo često seks) starijim muškarcima. U svibnju 2024. jedan od deset odraslih Britanaca koji su bili online posjetili su Chaturbate, stranicu za prijenose webcam seksa uživo. Granice onoga što se smatra seksualnim radom također postaju nejasne, primjećuje Teela Sanders sa Sveučilišta Leicester.
U Švedskoj, 8% djevojaka u dobi od 15 do 19 godina kaže da su poslale seksualni sadržaj ili se susrele s nekim za seks u zamjenu za novac, često putem aplikacije Snapchat. Na gay dating aplikaciji Grindr često se trguje seksom u zamjenu za darove ili drogu. U doba kada su seks i odnosi sve više otvoreno transakcijski, mnogi iz generacije Z ne smatraju da se ono što rade može nazvati “seksualnim radom” (za razliku, primjerice, od rada u bordelima, koji se obično doživljava kao izrazito eksploatativan). Samo 56% Britanaca u dobi od 18 do 25 godina smatra da “sugaring” spada u seksualni rad, u usporedbi sa 70% onih starijih od 65 godina.
Te promjene postavljaju dva važna pitanja: Funkcionira li švedski model u stvarnosti? I treba li ga primijeniti i na virtualni seksualni rad? Pristaše nordijskog modela kada je riječ o klasičnoj prostituciji tvrde da je kupovina seksa uvijek eksploatacija te da su ograničenja nužna ne samo radi zaštite ranjivih osoba, već i da bi se ugušila potražnja. Time se pozivaju na abolicionističke stavove iz 1920-ih, kada je Liga naroda slala tajne agente u bordele, gdje su zatekli strane žene u dužničkom ropstvu. Seksualnim radnicama tada se oduzimalo pravo na vlastito tijelo uz tvrdnju da su “mentalno poremećene” i lošeg porijekla. Iako su se stavovi s vremenom ublažili, dio stigme i dalje je prisutan u nordijskom modelu, koji polazi od ideje da se mnoge žene u prostituciju upuštaju zbog zlostavljanja u djetinjstvu ili siromaštva, a ne slobodnom voljom – te da ih treba “rehabilitirati”.
Zaista, mnogi seksualni radnici imaju takva iskustva – poput Samuela Vahlunda, koji se počeo baviti prostitucijom nakon što su ga u djetinjstvu zlostavljali i seksualno napali, što mu je uništilo samopouzdanje, a novac je trebao za drogu. U to vrijeme vjerovao je da pristaje na sve, ali bi se tijekom seksa s muškarcima isključio. “Mrzio sam sebe,” kaže.
Slični obrasci pojavljuju se i kod onih koji ulaze u online seksualni rad. Meghan Donevan, istraživačica švedske dobrotvorne organizacije Talita, intervjuirala je 120 osoba koje su se pojavile u “komercijalnoj pornografiji”. Od njih je 88% bilo seksualno zlostavljano u djetinjstvu, a 69% je pokušalo samoubojstvo. Virtualni seksualni rad također može dovesti do drugih oblika štete. U tisućama webcam “studija” diljem Kolumbije žene rade 12-satne smjene iz skučenih, često prljavih kabina, zadržavajući tek djelić zarade. Često se događa i “doxxanje”, odnosno objava osobnih podataka na internetu. “Znam mnogo ljudi koji radije biraju klasični seksualni rad jer je sigurniji,” kaže jedna talijanska seksualna radnica.
Švedska vlada tvrdi da, budući da i virtualni seksualni rad nosi rizik od štete, treba imati isti pravni tretman kao i prodaja stvarnog seksa. Štoviše, kaže ministrica za ravnopravnost spolova Nina Larsson, “digitalna prostitucija” može biti “ulaz” u prodaju seksa uživo.
Ima li ta tvrdnja uporišta?
Pristaše postojećeg nordijskog modela ističu pad udjela švedskih muškaraca koji kažu da su ikada platili za seks – s 14% u 1996. na 9% u 2017. Također ukazuju na pad ulične prostitucije kao dokaz uspjeha. No to može biti posljedica toga što se seksualni rad preselio u ilegalu ili izvan zemlje. Vlada procjenjuje da 80% švedskih muškaraca koji plaćaju za seks to čini u inozemstvu. Janna Davidson, nacionalna izvjestiteljica za trgovinu ljudima i prostituciju, smatra da je najvažniji učinak nordijskog modela onaj normativni: Šveđani su mnogo skloniji od drugih građana razvijenih zemalja reći da se prostitucija “nikada ne može opravdati”.
Ipak, malo je čvrstih dokaza da nordijski model doista postiže svoje glavne ciljeve – zaštitu ranjivih seksualnih radnika i dugoročno smanjenje potražnje – osobito jer je sve veći udio muškaraca osumnjičenih za kupovinu seksa mlađi od 30 godina.
Štoviše, politike koje su na snazi od 1999. možda su odvratile vlasti od borbe protiv zaista štetnih aspekata seksualne industrije. Policiji je često lakše uhititi klijente nego se nositi s makroima i trgovcima ljudima. Broj kaznenih progona za kupnju seksa u Švedskoj je porastao, no 2024. nije bilo nijedne presude za trgovinu ljudima.
Umjesto da štite ranjive, postojeći zakoni ih možda i dodatno ugrožavaju. Zbog stigmatizacije seksualnog rada prostitutke i njihovi klijenti rjeđe traže liječenje za spolno prenosive infekcije. Migranti – koji čine između 70 i 80% onih koji pružaju seksualne usluge – posebno su ranjivi jer, iako prodaja seksa nije kriminalizirana, ona može biti razlog za deportaciju. Paulina Bolton, koja vodi istrage o prostituciji i trgovini ljudima pri Švedskoj agenciji za ravnopravnost spolova, priznaje da podrška žrtvama nedostaje.
Europski savez za prava seksualnih radnika kaže da će novi švedski zakon “još više izolirati seksualne radnike, osobito migrante i trans osobe”. Osim toga, zakon će biti teško provoditi. Umjesto širenja nordijskog modela na internet, Švedska bi trebala razmotriti bolje alternative – kako za stvarni tako i za digitalni svijet.
Nedavno su se u jednoj crkvi u Bruxellesu nudili lubrikanti, kondomi i letci s naslovima poput: “Dakle, u vezi si sa seksualnim radnikom”; i “Analno zdravlje”. Događaj, koji je povodom Međunarodnog dana kurvi organizirao belgijski sindikat seksualnih radnika, završio je nastupom domina koji se skinuo pred oltarom prije nego što je bičevima hipnotizirao publiku.
Belgija je 2022. postala prva europska zemlja koja je potpuno dekriminalizirala seksualni rad (i druga na svijetu, nakon Novog Zelanda). U prosincu prošle godine dala je seksualnim radnicima formalna radna prava – pravo na bolovanje, porodiljne naknade i mirovine – a bordeli su morali dobiti dozvole i poštovati zdravstvene i sigurnosne standarde. Posljednjih su godina australske države Victoria i Queensland također dekriminalizirale seksualni rad; Južna Afrika i Tajland izradili su nacrte sličnih zakona. Za razliku od nordijskog modela, ovakav pristup podržava niz akademika koji tvrde da potpuna dekriminalizacija pomaže u smanjenju stigme, sprječava policijsko uznemiravanje i omogućuje razliku između onih koji se time bave dobrovoljno i onih koji su prisiljeni.
Andrea, seksualna radnica (čije ime je za potrebe članka promijenjeno), u Bruxellesu tjedno primi jednog do dva klijenta. Odbacuje tvrdnje abolicionista da je “žrtva”: “Svi smo prisiljeni prodavati sebe da bismo preživjeli.” Seksualni rad joj, kaže, daje više slobode i autonomije nego posao konobarice.
Pa ipak, prostitucija je oduvijek bila profesija s malo prava i zaštite. To je postalo očito tijekom prvog lockdowna zbog covida-19, kada su mnoge seksualne radnice preživljavale zahvaljujući humanitarnim paketima. Kada je vlada naredila nošenje maski, korištenje jednokratnih plahti i CO₂ mjerača u bordelima, bio je to prvi korak prema formalnom priznanju profesije. U Južnoj Africi veće razumijevanje za one koji prodaju seks omogućilo je vlastima da 2022. predstave zakon o dekriminalizaciji. U 2023. Kostarika je prepoznala seksualni rad kao posao. Seksualni radnici dobili su porezni broj i sada plaćaju PDV.
Ipak, promjene teku sporo. U Belgiji je izdano tek nekoliko dozvola. Andrea se još nije registrirala kao seksualna radnica zbog papirologije i poreznih troškova, kaže. Iako legalizacija fizičkog seksualnog rada donosi mnoge koristi – od smanjenja nasilja nad radnicama do boljeg pristupa zdravstvenim uslugama, što poboljšava zdravlje i njih i klijenata – ona također zahtijeva pametnu regulaciju kako bi se zaštitila prava radnika, kaže odvjetnik José Estrada Castro, koji je zagovarao reforme u Kostariki. Jedan projekt financiran iz EU-a pomaže izradi zakona kojim bi se prava seksualnih radnika definirala – uključujući ograničavanje profita trećih strana i mogućnost odbijanja klijenata ili seksualnih činova.
Proširenje tih prava na online seksualni rad još je složenije. Ipak, svaka regulacija trebala bi se temeljiti na dokazima – koji, iako nepotpuni, upućuju na to da virtualni seksualni rad može biti sigurniji i da radnicima pruža više autonomije nego fizički. Kao i mnogi drugi poslovi, oba imaju svoje rizike. Regulacija bi ih trebala minimalizirati – a istovremeno omogućiti inovacije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....