Važno je da priča bude točna, ali i da bude lijepo napisana, ponavljao je Krsto, Chris, Cviić timu zagrebačkog Tjednika, kratkoživućeg news magazina pokrenutog 1996. s ciljem da se hrvatski žurnalizam odmakne od političkih utjecaja s jedne i senzacionalizma s druge strane. Cviić je od 1969. dvadesetak godina bio dopisnik za srednju i jugoistočnu Europu londonskog tjednika Economist. Pisao i za druge vodeće svjetske novine i časopise, za londonski Times i Encounter, za bečki kvartalni Europäische Rundschau, povremeno i za Nedjeljnu Dalmaciju i Nacional.
U Zagreb je stigao na poziv multivalentnog Slavka Goldsteina, koji je uz pomoć američke zaklade pokretao Tjednik, da bude glavni urednik. Projekt se pokazao neuspješnim, što zbog nespremnosti domaće publike da prihvati Economistov hladni, analitički pristup novinarstvu, što zbog nespremnosti domaćeg tima da Cviićev "economistovski" pristup zadrži na životu. Šteta.
Što je to, dakle, posebno u Economistu. U literaturi ga navode kao britansku publikaciju koju poneki nazivaju časopisom, poneki (ponajviše samo uredništvo) novinama. Poznat je i po tome što u njemu nema ni grama žutila. Economist piše o temama koje uključuju ekonomiju, poslovanje, geopolitiku, tehnologiju i kulturu. Uređuje ga čvrsto koordiniran, javnosti anoniman tim u Londonu, s odvojenim uredničkim uredima u SAD-u i nekoliko europskih i azijskih metropola.
Čvrsti podaci
Najpoznatiji je po novinarstvu temeljenom na čvrstim podacima i interpretativnoj analitici. Anonimnost suradnika, čiji se tekstovi objavljuju bez potpisa, omogućava usuglašeno jedinstvo autorskog i uredničkog kolektiva. Stav izrečen u tekstu smatra se stavom Economista. Iako poneki kritičari upravo tu orkestriranost smatraju najvećom manom Economistova novinarstva, čvrsto i jasno usmjerenog prema liberalnoj struji politike, publika je to prepoznala kao kvalitetu.
Brojke su jasne: svježi godišnji izvještaj o nakladi, zaključno s 31. ožujka 2025., navodi da je ukupan broj Economistovih pretplatnika dosegnuo 1,25 milijuna, što je u odnosu na prošlu godinu rast od 3 posto. Pritom su, očekivano, brže (8 posto) rasle digitalne pretplate, koje u novoj strukturi pretplatnika već čine 85 posto, od čega se 80 posto odnosi na pretplate izvan Ujedinjenog Kraljevstva. Bruto naklada veća je od 1,6 milijuna tiskanih primjeraka. Za razliku od većine drugih publikacija, Economist ne gomila gubitke. Ukupni prihod Economist grupe (uz tjednik, tu je i Economist Inteligence Unit, istraživačko-analitički tim koji servisira uredništvo Economista, ali i proizvodi analitičke pakete namijenjene tržištu, i on-line magazin 1843) popeo se na 368,5 milijuna funti, što je godišnje povećanje od 2 posto.
Od ranih devedesetih prošlog stoljeća, kada je s novom postavom na čelu kompanije probio granice otočne države i u svojevrsnom medijskom blickrigu jednim zamahom osvojio i SAD i rascjepkano, multijezično tržište Europske unije, Economist je, uz londonski Financial Times (dijelili su vlasnika, Pearson grupu, od 1957. do 2015.), globalizaciji davao uglađen britanski akcent, što ga je u obrazovanijim krugovima čitatelja postavilo iznad dotad neupitnog, ali u analitici ipak previše američkog, uvijek republikancima naklonjenog Wall Street Journala.
Najbogatiji čitatelji
Prema vlastitoj statistici (za potrebe Economistova marketinga brojke su samljeli analitičari Economist Intelligence Unita), čitatelji Economista najbogatiji su i luksuzu najskloniji konzumenti periodičnih publikacija. Više od 20 posto Economistovih čitatelja svojedobno se u anketi izjasnilo da posjeduje podrum s vinima izabranih berbi, ali i kao vlasnici Aston Martina, Burberryja i drugih globalnih britanskih brendova. Za svoju prvu američku kampanju Economist je iskoristio glamur elitizma. Slogan: "Na vrhu je usamljeno, ali barem se može nešto pročitati".
Početak izlaženja časopisa, a ne treba zaboraviti da je to bilo 1843., što znači da će Economist ove godine napuniti 182 godine, teško da je, plivajući u dosadi britanske ekonomsko-političke močvare, sugerirao blještavu budućnost. Jamesa Wilsona, osnivača i prvog urednika Economista, izvori opisuju kao škrtog Škota, vlasnika posrnule tvrtke za izradu šešira, koji je namjeravao svojim časopisom razvijati i širiti doktrinu laissez-fairea, najslobodnijeg i najokrutnijeg modela kapitalizma. Prvi brojevi časopisa bili su fokusirani na glasan otpor novom paketu britanskog Zakona o žitu i poljoprivrednim carinama koje nisu bile popularne među trgovcima.
Wilson je, međutim, pronašao recept. Njegov Economist, naravno, nije bio nešto što bi se čitalo u obitelji (nije tada bilo puno pismenih ni u bogatoj Britaniji), ali bio je dovoljno artikuliran da privuče pozornost politike. Zahvaljujući Economistu, Wilsonu se otvorila blistava karijera u politici. Postao je zastupnik u Parlamentu i domogao se nekoliko pozicija u britanskoj vladi. Uz to, osnovao je panazijsku banku, danas poznatu kao Standard Chartered, koja se brzo širila zahvaljujući trgovini opijumom s Kinom. Šesnaest godina nakon pokretanja Economista Wilson je, kao uvaženi predstavnik kolonijalne vlasti, postao kancelar indijske riznice. Umro je 1860. u Indiji, pokušavajući rekonfigurirati financijski sustav zemlje. Tijekom svoje kratke medijske karijere koja je u jednom čovjeku ujedinila novinara, izdavača i lobista za tvrde liberalne politike, Wilson se zalagao za politike "čistih načela". U prijevodu: protivio se zabrani trgovine sa zemljama koje posjeduju robove, tvrdeći da bi to kažnjavalo robove jednako koliko britanske potrošače.
‘Uredničko sveznanje‘
Današnji Economist, iako uvijek vjeran liberalnim politikama, daleko je socijalno osvješteniji, a analitički, na faktima zasnovan model žurnalizma ne ostavlja mnogo prostora zagovaranju nečijih, pa ni britanskih, politika. Zanny Minton Beddoes, koja je na čelu Economista od 2015., prva je žena ikada na toj poziciji. Sastav uredništva i dalje se može opisati kao "pretežno bjelački", autori i urednici regrutiraju se većinom sa sveučilišta u Oxfordu i Cambridgeu, a nerazmjeran broj najvažnijih urednika samo je s jednog oxfordskog koledža, Magdalen, poznatog po tome što je financijski najbogatiji, ali i što s njega dolaze najistaknutiji predstavnici globalne znanstvene i društvene zajednice.
Gideon Rachman, bivši Economistov urednik, danas kolumnist u Financial Timesu, takav kadrovski odabir svojedobno je opisao kao pozitivnu stranu Economistove kadrovske politike jer "stvara asertivno i koherentno stajalište". Uz to, vrhunski obrazovani suradnici, koji se u tekstovima često postavljaju "iznad teme", ne ustručavaju se analizi priključiti recept za izlazak iz problema (npr. kako riješiti probleme s energijom u Indiji ili, kao u broju od 14. lipnja, kako se, u Indiji, SAD-u, EU i Ujedinjenom kraljevstvu, osloboditi zablude o proizvodnoj industriji).
Ovaj osjećaj "oštrog uredničkog sveznanja" osigurava da se časopis jednako vjerojatno može pronaći na iPadu britanskog parlamentarca, savjetnika u Bijeloj kući, ambicioznog think tankera u New Delhiju, kao i u privatnom zrakoplovu Billa Gatesa. Odsad i na stolu, mobitelu ili iPadu čitatelja Jutarnjeg.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....