2000 KILOMETARA S IZBJEGLICAMA: Ne želimo ubijati i ne želimo biti ubijeni. Zato smo pobjegli

Do parkirališta između mađarskog mjesta čudnog naziva i Nickelsdorfa, s druge strane granice u Austriji, koje je od njegove izbombardirane kuće u rodnom Damasku udaljeno četiri milijuna koraka, Reah Altur (6) stigao je u crnim kožnim “najkicama” na čičak.

Vjerojatno ga ni čarapice, da ih je imao, ne bi spasile od dva krvava žulja na tabanima i jednoga koji su mu rubovi tenisica napravili tik ispod nožnoga zgloba. Prevelik je da bi ga mama Safa nosila, uostalom nikako ne bi mogao doći na red prije svoja dva brata Taema (2) i Naema (4). Njihov otac politički je zatvorenik Bašara al-Asada, a takvi, iako nisu osuđeni na smrt, iz zatvora se najčešće ne vraćaju živi.

Nakon što mi je Safa ispričala kako joj je jedna vojska srušila kuću, a onda i školu u kojoj je do tada radila kao učiteljica, a druga, koja je to trebala spriječiti, odvela muža iza rešetaka, nisam je pitao odakle joj snaga da na tako dalek put krene sama s troje male djece. Nema smisla.

“Možda i suprug dođe za nama, ako ga puste”, kaže mi dok dječaku vodom ispire ranjene noge, iako u to što govori nismo vjerovali ni ona ni ja.

Na nosilima kakva se koriste u kolima hitne pomoći uljuđeni austrijski policajci dovezli su banana koliko su mogli. Tri komada, koliko ih je preostalo nakon borbe u kojoj Safa nije sudjelovala, pojeli su njezini kuštravi i preslatki anđeli.

Na početku ove priče, na prvom od 2000 kilometara i u prvoj od šest država koje ću prijeći s izbjeglicama iz Sirije i drugih zemalja, u vrijeme kad nitko nije ni slutio da će izbjeglički val zapljusnuti Hrvatsku, krenuo sam prema grčko-makedonskoj granici, i preko interneta o njima pokušao doznati što više.

Put do grčko-makedonske granice dovoljno je dug da si posložim u glavi sve što mi može poslužiti da ih shvatim i prenesem njihovu priču.

Moram se zato vratiti u 1991., to je vrijeme kad kod nas ionako sve počinje.

Bio sam osnovac, ali školu nisam pohađao iako je 1. rujna odavno prošao. Po zvuku bih tada bez problema prepoznao je li na grad pala raketa iz VBR-a ili minobacačka granata, imao sam vlastitu pušku M-48, koju su svi zvali tandžara i šest metaka, ostavio mi ju je tata za nedajbože, jednom kad se nakratko vratio s ratišta. Nekoliko dana kasnije moja je obitelj primila izbjeglice, rođake kojima je JNA toga popodneva iz tenkovskog topa, probivši se iz karlovačke vojarne Logorište, u spavaću sobu ispucala granatu od 125 mm. Bili su pretrašeni i prljavi, toga se najviše sjećam.

Prolazim kraj Vrpolja. Dva tjedna ranije ovdje sam radio reportažu o Tomislavu Salopeku kojega su ubili u Egiptu. Jesu li ljudi koje ću sresti u Makedoniji moji rođaci iz 1991. ili su to okrutni Tomislavovi krvnici, ili su oboje? Ako jesu, u kojem omjeru? To sam tek trebao razjasniti sam sebi.

U Gevgeliju, valjda najsivlji grad na svijetu, stigli smo ujutro fotoreporter Robert Fajt i ja. Sunce već dobrano prži, ali ulice su mokre, ne od kiše, nego od vatrogasnih šmrkova koji nisu uspjeli saprati tragove 5000 izbjeglica koje su večer prije okupirale grad. Osjeća se vonj urina, sve je puno ambalaže, dosadne muhe mile po svemu što se kreće. Autobusni kolodvor, željeznička stanica, policijska postaja i kiosk, to su do jučer bile najvažnije točke za izbjeglice u Ulici Borisa Kidriča. Sad više nisu jer su ih makedonske vlasti odlučile prihvaćati na samoj crti razgraničenja s Grčkom i ne dopuštati im više dolazak u grad.

Na kiosku će sada opet morati živjeti od prodaje novina, a ne interneta, i više neće raditi tri djevojke u smjeni.

Tog sam jutra bio jedini kupac bona s lozinkom za njihov wi-fi, košta tri eura, traje šest sati i vrijedi u krugu od 50 metara. Upute su na arapskom. Dok se mučim s aktivacijom kako bih mogao poslati mail makedonskom MUP-u i akreditirati se, prilazi mi 40-godišnji Makedonac i sam od sebe počinje pričati da je na izbjeglicama zaradio za novu kuću. Prodao bi dnevno po 500 čajeva po jedan euro i tako zaradio čitavih 20.000.

Brbljav je, pomalo naporan, ali zna sve što me zanima o izbjeglicama.

“Jedan od njih, čim se priključio na internet, dobio je mailom fotografiju svoje mrtve majke. Poslao mu ju je brat, zajedno s informacijom da je ubijena dan nakon što je on napustio Siriju. Jedna je žena ovdje sama s troje djece. Najstariji sin ostao se boriti u vojsci Islamske države. Bila je to cijena slobode za nju i ostalu djecu”, izbacuje Makedonac tragične priče kao da prepričava tijek utakmice NK Vardara.

Ima prljave noge, sat kasnije shvatit ću - od prašnjavog poljskog puta kojim se dolazi do granice, uz koji su improvizirani štandovi švercera na kojima se može kupiti samo tri stvari - voda, suhi keksi i crveni Marlboro.

Tamo gdje još ima asfalta parkirano je tridesetak taksi vozila, a na drugoj strani pet, šest autobusa.

Ovdje ih prvi put susrećem.

U busove su ulazili u kolonama iz kojih su ih izvlačili taksisti nudeći im brži prijevoz do Srbije po cijeni koju bi ovi uvijek prihvaćali. Požurili smo tristotinjak metara dalje jer je tamo za 10 minuta trebao krenuti besplatni vlak za one koji nisu imali viška novca. Ljudi kojima na maskirnim uniformama piše “Inženjerski bataljun” postavljaju šatore, policija pravi redove od mora ljudi koji se slijevaju prema vagonima, humanitarci iz Skandinavije u plavim uniformama UNHCR-a mažu kremama za sunčanje opaljena čela i obraze i pripremaju se za novi val. Gledam metež i slušam žamor stotina jezika stojeći jednom nogom u Grčkoj, a drugom u Makedoniji.

Nisam ovamo došao gledati makedonske policajce i europske humanitarce. Moje mjesto je u onom vlaku. S fotoreporterom pada brzinski dogovor.

Putovat ću s izbjeglicama do granice sa Srbijom, gdje će me on opet pokupiti. U pet vagona “kaubojaca” stane 200 putnika, izbjeglica je stalo dvostruko više. Samo jedan korak i unutra sam.

U vlaku nema nikoga osim njih i nema me više tko izbaciti van.

Zapljusnuo me snažan vonj znoja.

Nije mi ugodno, u trenutku kad je prometnik zazviždio za početak putovanja, pomislio sam na Tomislava Salopeka i sam sebi rekao da sam idiot. U to sam bio posve siguran kad mi se u lice unio 30-godišnjak s duljom rijetkom bradom i povikao: “Allahu ekber!” s rukama podignutim u zrak.

“Budi pristojan, Muhamede”, rekao mu je na engleskom čovjek koji je sjedio na podu, a onda ozbiljnim tonom nešto na arapskom, sumnjam da je bila psovka, ali tako je zvučalo.

Pružio mi je ruku i rekao: “Muhanad, drago mi je.”

Shvatio sam da je Muhamed samo slavio svoj nastavak putovanja u obećanu zemlju, ali mi je bilo drago što sam sjeo kraj Muhanada, jer sam se osjećao sigurnije. Oko njega bilo je pet muškaraca i jedna žena.

Svi Sirijci.

Vlak, čije se originalno žuto-crvene boje jedva naziru ispod hrđe i grafita, počeo je vijugati između makedonskih brežuljaka, sporo poput pravde. Potpisali smo predaju suncu koje je pucalo iz zenita i pospuštali sve prozore koji su se dali spustiti. Škripa nalik čekičanju dopirala je iz podvozja, s krova, kroz prozore. Sve to skupa ubilo je nervozu među putnicima. Za mene je to bila prilika da napokon uđem u njihov svijet. Nisam imao puno vremena, jer su oni koji su posjedali već počeli kljucati omamljeni smradom koji je rastao s temperaturom.

Nasuprot mene sjedio je Maya Bakar, 21-godišnji student prava, koji je treći put izbjeglica iz rodnog Alepa, gdje je gledao kako se raznosi tijelo bombaša samoubojice i ubija mu susjede. S obitelji je otišao u Letakiju, potom u Damask. S njim je njegov prijatelj iz djetinjstva Hassan Dokerni. On se bavi parkourom. Muhamed Kelzi također je između općih opasnosti pokušao studirati pravo. Prema Odayu Osami bio sam suzdržan, možda zato što me izgledom, gustom crnom bradom i mišićavim stasom podsjećao na ratnike koje nije ugodno gledati ni na televiziji. Potpuno neopravdano, pokazat će se kasnije. Na njega je bila naslonjena Nanoosh Jaber, no svi su je zvali Nina, pa i ja.

Ima tetovažu, piercing na usni i majcu na “Ganse”.

Ona je studirala turizam u Siriji, pokušala je isto u Kairu, pa u Dubaiju, a kad se s obitelji konačno skrasila u Istanbulu, digla je ruke od studiranja i udala se za Odaya. Osama Chmmat, mornar iz Letakije, sve ih je upoznao nešto prije mene. Putovi su se ovim ljudima spojili u Izmiru, gdje su čekali na ukrcaj na isti brod za Grčku. U plovidbi su se izvrnuli, a onda spašavali jedni druge. Na obali su odlučili da idu skupa do Nizozemske.

Muhanad je radio u Dubaiju. Imao je agenciju u kojoj je nudio u najam skupocjena vozila bogatih Arapa još bogatijima. Mjesečno je zarađivao 5000 dolara, sve dok u Siriji nije izbio rat, izgubio je vizu i deportirali su ga natrag. On mi je pričao o Siriji, o životu prije i tijekom rata. O svojoj sestri koja je doktorirala elektrotehniku i živi u Engleskoj, ocu koji će radije umrijeti nego otići sa zemlje svojih djedova, prijatelju koji je postao ISIL-ovac, jer je to bio jedini način da se bori protiv režima predsjednika Asada.

Shvatio sam da ljudi otamo odlaze iz dva razloga: ne žele ubijati i ne žele biti ubijeni.

Gledam malog Taima kako ga otac grčevito drži u naručju, a obojica spavaju. Majku su mu ubili, otac nije siguran koja točno vojska. Ismail koji sjedi nasuprot ima dvoje djece. Pokušat će se snaći, pa poslati po njih i suprugu. Pozaspali su i moji sugovornici po podu, više nisam osjećao vonj, a vidio sam i prljavijih stvari od makedonskog vlaka, pomislio sam tada. I sam sam se nalaktio i zadrijemao. A onda je sve odjednom stalo.

Makedonski policajci lupaju po vlaku i deru se: Srbija, Srbija. Izašli smo van, čekala nas je voda, mene kolega Robert, a njih kilometar pješačenja do srbijanskog Miratovca, a onda do Preševa, gdje im je improvizirani kamp.

Bacamo se u potragu za restoranom. Ušli smo u jedan, ne znamo kako se zove, jer sve piše na albanskom. Kolega pita mladog konobara možemo li nešto pojesti. Rekao je: Ne razumem srpski, okrenuo se i otišao.

“Ali mi smo Hrvati”, povikao je Robert za njim, misleći da bi nam to moglo pomoći. I jest.

Došao je njegov stariji kolega i počeo se ispričavati. Rekao je da ima deset rođaka od Vukovara do Poreča, a svaki od njih ima pekaru ili slastičarnicu. Kad smo kasnije u gradu uvidjeli da čak ni policajci u ovom srpskom gradu ne govore nijedan jezik osim albanskog, shvatili smo da mali iz restorana nije lagao. Od 20.000 stanovnika Preševa, 90 posto su Albanci.

Dok je naša ekipa iz vlaka strpljivo čekala da ih Srbi evidentiraju, Muhanad je u kafiću dogovarao prijevoz na crno do Beograda. U ovom je gradu sve na crno, taksisti, trgovci, čak se i struja tako prodaje. Jedno punjenje za mobitel - jedan euro. Našao je Muhanad taksije za 50 eura po osobi, jedan se nije želio slikati, a drugi nam je zaprijetio da ćemo gadno završiti ako tako nešto samo pokušamo. Opet smo se rastali s našim prijateljima. Prilazimo vozačima autobusa da ih pitam kamo voze sve te ljude.

- Momci, vidite vi sve ovo? E, tako je nama bilo ‘95. - kaže nam najmlađi iz skupine prepoznavši naš hrvatski naglasak.

- I nama ‘91. - odgovorio sam mu, ne previše mudro, za trenutak u kojem se nalazimo, ali iskreno.

Nastao je muk koji je on prekinuo svojim smijehom.

- E sad me zajebavaš!

Vjerojatno smo i Milan Brkić, kako se predstavio, i ja bili u pravu. No te smo godine odlučili ostaviti tamo gdje im je i mjesto, u devedesetima. Čovjek je inače rođeni Ličanin kojega je Oluja otjerala u Beograd.

Preko veze koju beogradski taksist ima u Batajnici nedaleko od Zemuna, naša sedmorka dolazi u tamošnji hotel Fortunu, a za njima i mi, pa postajemo jedini gosti hotela koji nisu s azijskog ili afričkog kontinenta. Zbunjuje ih naš kontak s izbjeglicama, misle da smo krijumčari, pa nas vrlo direktno mole da im ne radimo probleme. Mora se priznati da se trude oko gostiju, s menija su izbacili sva jela koja imaju veze sa svinjetinom, kako se došljaci ne bi osjećali loše.

Nakon prespavane noći, a pogotovo tuširanja koje su svi priželjkivali još više, svi su raspoloženiji i opušteniji, pa tako i samozatajna Nina. Odvezao sam nju i Odaya na benzinsku po cigarete, poslije Mohanada u banku, a na večer po neku hranu u mjesto, jer hotel ne poslužuje hranu tako kasno.

Maya Bakar non-stop visi na mobitelu.

Danima pokušava utješiti majku koja stalno plače za njim. Inače ne komuniciraju tako, već snimaju glasovne poruke i onda ih šalju putem društvenih mreža na više adresa. Glasovne poruke tako cirkuliraju među putnicima pa zbog toga znaju kakve ih opasnosti čekaju na rutama.

Sutradan kreću prema Horgošu, na granični prijelaz u Mađarsku. Slušam kako dogovaraju cijenu sa spskim taksistom koji ih za prijevoz u stojadinu traži 250 eura. Muhanad nudi 200 i obećanje da će ga preporučiti onima koji dolaze. Našli su se na 230. U stojadina će ih četvero, Robert i ja vozit ćemo Muhanada, Ninu i Odaya da uštede koji euro.

Ima li među vama terorista, sada smo si dovoljno bliski da ga to mogu izravno pitati.

“Ne prijatelju, nemojte nas se bojati. Vjeruj mi, samo bježimo od zla, zapravo od dva zla. Jamčim da su moji Sirijci dobri ljudi i da neće biti na teret nikome, a još manje nekome raditi zlo”, odgovorio mi je.

Čekamo stojadina da se dovuče iz Beograda na terasi Fortune. Sljedećih pet minuta svjedočit ćemo događaju po kojem bi se mogao snimiti film. Dolazi do nas dvoje šezdesetogodišnjaka na dvociklu, Izraelci Fred Schlomka i supruga mu Sunita, koji mjesecima putuju Europom. Pitaju mogu li popiti kavu.

“Dobrodošli ste”, pretekao me Anas Kassab, do jučer ugledni kirurg plastičar u Damasku, danas samo izbjeglica, pitajući ih odakle su.

“Ja sam Fred Schlomka iz Tel Aviva, a rođen sam u Safadu”, kaže Izraelac.

“Ja sam Palestinac iz Safada, bio sam liječnik u Damasku”, kaže Palestinac.

Palestinac i Izraelac rođeni u istom gradu postali su sada prijetelji u srpskoj Batajnici. Priča koju čuvam za unuke.

Pričekali smo da Maya još jednom utješi majku i krenuli put Horgoša. O mađarskim policajcima već se pronio loš glas. Pored te bodljikave žice, prvi put sam vidio strah u Muhanadovim očima. Čvrstim stiskom ruke i zagrljajem nastojao sam ga ohrabriti.

“Ušli smo kroz rupu u žici koju je napravio netko prije nas, ali nas je na izlazu dočekala policija. Urlali su na nas i tjerali nas natrag. Nisu pucali, ali sam imao osjećaj da hoće svakog trenutka. Molio sam da nas puste, ali nitko me nije slušao. Naišli smo se opet u mraku s druge strane žice i nakon nekog vremena naišli na čovjeka iz Srbije, tražio nas je svakog po 50 eura da nam škarama presiječe žicu i napravi novu rupu. Tako smo ušli. I onda smo trčali dva sata kroz polje kukuruza, kroz travu i žbunje. Padali, pa se dizali. Izbili smo kod neke benzinske postaje i za 1000 eura nas je taksi odvezao u Budimpeštu, ali ne skroz u grad, pa smo morali pješačiti još 20 kilometara. Tamo nas nitko nije htio primiti ni u jedan hotel, trgovac mi nije htio prodati karticu za mobitel, svi od nas okreću glavu, nitko nam ne odgovara na pitanja”, ispričao je kad mi je javio da je njihov put sretno završio u Nizozemskoj .

Razdvojili su se, neke je policija otpratila u prihvatni centar, on je krenuo vlakom put Austrije, neki taksijima preko Njemačke. No, uspjeli su. U Nizozemskoj čekaju papire da mogu početi živjeti kao normalni ljudi.

Prijelaz Horgoš postao je nakon toga neprohodan jer su Mađari podigli ograde duž cijele granice s Srbijom, a na ključne točke postavili policajce. Polako, ali sigurno, ruta je krenula put Hrvatske.

Robert i ja također. U Šidu smo čekali nekoliko tisuća njih s Horgoša i još više novih koji su pristizali iz Preševa. Fotografirali smo one koji su prešli prvi. Kako mi, tako i desetak drugih novinara, među njima i ratni reporter engleskog Channel 4 Newsa Jonathan Miller.

Razgovarajući na mobitel u jednom je trenutku otišao dva metra predaleko u polje između dva kukuruzišta jer nije razumio živčanog hrvatskog policajca koji ga je upozorio da ne može dalje od njegove zamišljene linije. Nije ga priveo samo zato što smo prijetili da ćemo sve snimiti.

Rekao sam tada uniformiranom čovjeku koji je lice skrivao kirurškom maskom da me sram hrvatske policije. No, bila je to tada tek moja nervozna reakcija, isto kao i njegova sekundu prije, shvatio sam to nekoliko sati poslije kad je objavljena fotografija njegova kolege kako brižno drži bebu izbjeglicu. Zato se sada ispričavam, jer nakon svega što sam poslije vidio po Slavoniji, te na Bregani i Harmici na hrvatsko-slovenskoj granici ne mogu nego biti ponosan na hrvatsku policiju, liječnike koje tamo nitko nije tjerao da dođu i brojne humanitarce među kojima ističem Nezira Likaja, Zagrepčanina koji je sa svoja dva austrijska prijatelja postavio prvi šator, dostavio prvi paket pomoći i udario temelj pravom malom izbjegličkom gradu na Bregani, u kojemu im je tri dana kasnije osigurao čak i struju i internet.

Prije mjesec, dva 90 posto izbjeglica koje su dolazile u Europu bili su Sirijci, danas ih iz Sirije nije ni 30 posto, i to je činjenica, no postotak nesretnika među njima nije se promijenio. Jedna od nesirijskih obitelji koju sam upoznao su Tofaili, Akbal i Ali. Rodbini kojoj su mahali iz aviona dok su kretali s aerodroma u Bagdadu rekli da će sletjeti u Helsinkiju, u koji su krenuli. Lagali su im, letjeli su samo do Istanbula, jer im nisu htjeli zadavati brigu, znajući što ih sve čeka na pravom putu.

Ako sam Muhanada nazvao Mojsijem, onda za Akbal mogu reći da je majka svih izbjeglica. Upoznao sam je u Sloveniji, iza leđa slovenskih specijalaca, dok je s jednom kćeri čekala da propuste muža Alija i ostatak obitelji koji su ostali u Hrvatskoj. Nikada u životu ni iz čijih očiju nisam toliko iščitao kao toga dana iz njezinih. Toliko dostojanstva i ponosa, i istovremeno poštovanja prema civilizaciji u koju dolazi. Obazriva prema specijalcima koji čuvaju Sloveniju, uplakana od dječjeg dozivanja koja dopire iz Hrvatske, sretna kad priča o novom životu u Finskoj. Blaga i nježna prema bebi koju drži dok svi skupa čekamo da je preuzme majka i prekine agoniju, odriješita i čvrsta dok na razglas prevodi svojima da se smire i da će svi doći na red.

Poput Safe na rubu Mađarske i Mohanada na kraju Srbije, na početku Slovenije stisnuo sam ruku Akbal i Aliju i zaželio im sreću. Oni su meni ostavili nešto vrednije - odgovore na ona pitanja koja su me mučila dok sam bio putovao prema Makedoniji.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: