OBLJETNICA 'PRIZME'

DANIELA DRAŠTETA 'Odrasla sam u najljepšem malom gradu, gdje se multikulturalna raznolikost podrazumijevala, a potom se dogodio rat...'

    AUTOR:
    • Tina Premec

  • OBJAVLJENO:
  • 31.12.2017. u 19:47

Krasnodar Peršun/ HRT

Daniela Draštata, urednica HTV-ova multinacionalnog magazina “Prizma”

Već 25 godina vodite i uređujete emisiju HTV-ov multinacionalni magazin “Prizma”. Kako to da ste se posvetili tim uvjetno rečeno manje elitnim temama?

– Odrasla sam u najljepšem malom gradu, u Daruvaru, gdje se multikulturalna raznolikost podrazumijevala, a potom se dogodio rat koji je izrazito utjecao na promjenu etničke strukture. Biti u manjinskoj koži postalo je izazovno, stati pred kameru i pojaviti se u “Prizmi” neka vrst statementa. Motiv velik kao kuća! Onda sam u jednom trenutku pomislila da smo odradili svoje i da će manjinske teme biti sasvim dovoljno prisutne u svim dijelovima programa, no nažalost danas se etnička i multikulturalna raznolikost Hrvatske prečesto i propituje i osporava, pa ćemo mi koji se bavimo manjinama i ljudskim pravima posla imati još dugo.

Kada ste i kako stigli na HTV?

– Na HRT sam stigla 1993. krajnje nekonvencionalno – putem audicije. Bila sam na prvoj godini novinarstva, na Političkim znanostima, na testiranju me “spasilo” što sam bila tek završila gimnaziju i sjećala se trivija poput: koliko je osoba na Picassovim “Gospođicama iz Avignona”, a godine srednjoškolskog volontiranja na Radio Daruvaru razbile su tremu od studija i mikrofona. Novinarstvo mi je bilo jedini izbor, mama i tata su bili pasionirani čitači tiskovina svih vrsta, mama je nebrojeno puta gledala “Sve predsjednikove ljude” i vjerovala da su Woodward i Bernstein iz Washington Posta junaci (a zapravo joj se samo sviđao Robert Redford) pa sam i ja povjerovala da potraga za istinom ima smisla.

Imali ste prilike raditi s televizijskim legendama poput Branka Lentića i Antona Martija. Kakvo je to bilo iskustvo, čega se prvo sjetite kada pomislite na njih?

– Prvi mi je mentor bio Mladen Stubljar; bio je na zamjeni u HRT-ovu studiju u Bjelovaru. Radili smo kao nikada i smijali se od jutra do mraka. Naučio me radosti i ritmu. U Zagrebu me “otkrio” Branko Lentić, tražio je novinare za “Alpe-Dunav-Jadran”, a svi mi koji smo radili za njega bili smo svjesni da smo povlašteni: učio me kako pitati, kako slušati sugovornike i kako je svaka minuta programa važna. A kada sam počela uređivati i voditi “Prizmu”, redatelj je bio Alceo Marti. Kreativan i angažiran na nizu projekata, ponekad bi poslao svoga tatu da ga mijenja. I onda bi se nježno, a s tako mnogo autoriteta, u studio ušetao Anton Marti. Nikad emisije nisu bile tako blještave i s tako mnogo svjetla kao kada ih je radio Toni.

Na koji svoj projekt ste najponosniji, jer bili ste urednica Redakcije za manjine i civilno društvo punih 14 godina?

– Volim što još uvijek traju emisije koje sam pokrenula i koje rade naši nagrađivani novinari i urednici: “Eko zona”, emisija koja se bavi ključnom temom današnjice – ekologijom i održivim razvojem, te “Manjinski mozaik”, za koji sam držala da u meni najatraktivnijem TV formatu, dokumentarnom, treba dati još prostora manjinama i njihovim jezicima. Na HRT sam dovela EBU-ove multikulturalne dokumentarne serijale poput “City Folka” koji upravo možete gledati na našem Drugom programu, s “Inside Offside” smo osvajali nagrade, “Muslimani u Europi” su imali milijunsku publiku u 15-ak europskih zemalja, a otkupili su ih u Maleziji. Dobar je osjećaj raditi dokumentarce za koje u startu znaš da će, ako uspiju, biti prikazani na čitavom nizu javnih televizija Europe. Trenutačno radim drugu sezonu “Novih susjeda” s redateljem Nebojšom Slijepčevićem te novi projekt “Ja nasuprot svijetu” o ljudima koje ne zanima mainstream, s redateljem Đurom Gavranom.

Što smatrate svojim najvećim profesionalnim uspjehom?

– Činjenicu da još uvijek radim s jednakim entuzijazmom kao na početku.

Što je najljepše što ste doživjeli s “Prizmom”?

– Neki mladi ljudi mi kažu da su odrasli uz nas, pripadnici manjina se žeste ako ih nismo snimili – dakle, važni smo im. Asfaltirale su se neke nerazvrstane ceste nakon naših snimanja, muslimanke koje nose marame nisu ih morale skinuti na fotografiranju za osobnu, javili su se dobri ljudi i pomogli protagonistima naših priča. Otvaramo prostor onima čiji se glas tako slabo čuje u etnocentričnoj kakofoniji i pripadnici manjina nas osjećaju kao svoje.

Jeste li zbog priča kojima ste se bavili imali i nekih loših iskustava?

– Objavili smo priču o Srbima povratnicima kojima je nakon emitiranja bačen kamen u prozor. Snimali smo Srbe koji su se usudili reći što ih muči, a potom mi javili da susjedi okreću glave od njih. To su iskustva od kojih boli želudac i pitaš se ima li dobroga u tome što smo nekoga doveli pred kameru.

Izdvajamo

Iz drugih medija