HUMANOST

DEJAN NEMČIĆ Omiljeni profesor geografije kojeg obožavaju i učenici u Africi

    AUTOR:
    • Boris Orešić

  • OBJAVLJENO:
  • 29.07.2017. u 18:27

Marko Todorov / HANZA MEDIA

Nemčić predaje u osnovnoj školi u Botincu. Jedan je od omiljenih profesora jer pristupa učenju na način koji se djeci sviđa. Umjesto da uče napamet, on im doslovce otvara prozor u svijet, između ostalog i u Afriku, kamo ovih dana ponovno putuje s pomoći za afričke škole

Iako zna da protiv malarije nema cjepiva, a da svaki ubod komarca može prouzročiti ozbiljne zdravstvene probleme, profesor geografije Dejan Nemčić (31) ne može dočekati da za koji dan otputuje u Afriku u koju ga, priznaje, vuče srce. Osjeća da je tamošnjim učenicima potreban i zato će s njima provesti cijeli kolovoz da bi se uoči samog početka školske godine s prvim danima rujna vratio u Zagreb kako bi afričke doživljaje podijelio sa svojim starim znancima – učenicima osnovne škole Botinec, u kojoj je zbog svojih specifičnih pedagoških metoda na glasu kao omiljeni profesor. Njegov automobil prepun je geografskih karata i raznog školskog pribora koje nosi sa sobom na Crni kontinent, no to je tek manji dio jer velika pošiljka već putuje brodom kako bi ga dočekala u Tanzaniji.

PRIVATNA ARHIVA
 

Karta svijeta

Iako su mu, kaže, dovoljna dva-tri sata spavanja, i dalje mu često nedostaje vremena za realizaciju brojnih ideja koje mu se vrte po glavi, a sve su vezane uz njegov profesorski i humanitarni rad kojem je, ne krije, u potpunosti posvećen, što mu pruža neizmjerni užitak. Stvari su, tvrdi, vrlo jednostavne – on samo radi ono što voli. A da će biti profesor geografije, znao je još u petom razredu osnovne škole kada je prvi put stao pred kartu svijeta.

U međuvremenu je u rodnoj Garešnici završio osnovnu i srednju školu, pa potom studij geografije na zagrebačkom PMF-u da bi se prije sedam godina zaposlio u osnovnoj školi u Garešnici, a prije godinu i pol dana preselio u Zagreb, gdje svoj predmet poučava na originalan način koji je nazvao – “Uživo sa svih kontinenata”. Kada predaje o nekoj državi, uživo iz učionice preko Skypea naziva nekoga od prijatelja – koji su profesori geografije ili hrvatski iseljenici koje je upoznao na putovanjima u više od 50 zemalja na svim kontinentima osim Australije i Antarktike. Oni hodaju gradom i pokazuju znamenitosti, a učenici im postavljaju pitanja iz školskih klupa.

S projektom je počeo prije šest godina, a reakcije učenika su od početka izvrsne - neusporedivo su zainteresiraniji za učenje, bolje usvajaju znanje uz manje muke i zbog toga imaju i bolje ocjene. Takav način predavanja se s vremenom svidio i nadređenima u školama. U zadnje vrijeme mu se sve češće javljaju kolege iz Hrvatske i drugih zemalja, a Nemčiću je želja da se njegova metoda primjenjuje u što više škola.

“Nema smisla čekati političare da provedu reformu obrazovanja. Ja sam je sam napravio u svom razredu i vidim da je učenicima geografija postala omiljen predmet. Potvrda uspjeha su i vrlo pozitivne reakcije roditelja. To mi je jedina motivacija da radim dalje. Biti učitelj je odgovoran i častan posao. Osjećam se privilegirano što imam priliku znanje prenositi na mlade ljude. Najljepše je kada nakon pet-šest godina sretnem svojeg bivšeg učenika koji mi kaže da se sjeća svega što smo učili, a neki su se, tvrde zahvaljujući meni, opredijelili za učiteljsko zvanje. To mi je dokaz da radim nešto korisno za ovo društvo. Nije dovoljno stati pred učenike i nešto govoriti. Učitelj mora imati karizmu, mora znati kod učenika izazvati emociju”, priča Nemčić.

PRIVATNA ARHIVA
 

Obrazovanje

Uvjeren je da se iz svakodnevne najbanalnije situacije može izvući nešto što se može primijeniti u nastavi te da se hrvatski obrazovni sustav treba razvijati u smjeru da se što više uči kroz doživljaje pri čemu mnogo pomaže moderna tehnologija. Oni koji kritiziraju takav pristup pretežno su ljudi koji robuju rutinama i nisu spremni na inovacije.

Da je na dobrom putu, potvrđuju mu i brojne nagrade, priznanja i povelje za najboljeg učitelja ili učitelja budućnosti kakvih je primio na desetke, ali ipak rado ističe nagradu Ponos Hrvatske koju je dobio prošle godine za svoj humanitarni rad u Africi.

“Ako ga voliš, učiteljski posao je najbolji posao koji postoji. Učenik mi je u središtu svega što radim. Prema svakom djetetu se odnosim kao da ispred sebe imam budućeg znanstvenika ili predsjednika, u svakom slučaju uzornog građanina”, govori Nemčić koji ne pamti da je ikada imao problema s disciplinom u razredu.

Čak i oni učenici koji su među profesorima na glasu kao problematični, na njegovim su satovima posvećeni nastavi. Neka djeca, ističe, kod kuće proživljavaju jako teške situacije koje ostavljaju duboke tragove na njihovu psihu, a više se puta uvjerio da takvi mališani imaju potrebu s nekim podijeliti svoje probleme, popričati u četiri oka. A njegovi učenici znaju da je upravo on taj kojem se izvan nastave mogu povjeriti i uvijek im nastoji pružiti podršku kroz razgovor, ali i poduzeti sve moguće mjere da im se pomogne.

PRIVATNA ARHIVA
 

Različitosti

“Želja mi je u djeci probuditi želju za putovanjima kao što sam i ja, od srednjoškolskih dana, imao potrebu upoznavati nove zemlje, ljude i njihove običaje... Živim od uspomena s putovanja koja su me izgradila kao čovjeka, pomogla mi da lakše prihvaćam različitosti, da znam da je svako ljudsko biće jednako vrijedno bez obzira na rasu, religiju, nacionalnu, vjersku ili bilo koju drugi pripadnost”, tvrdi Nemčić koji je putujući zaključio i da je bez premca najljepša zemlja na svijetu – Hrvatska.

Iako smatra da je upoznao gotovo svaki kutak naše zemlje, još mu se redovito dogodi da negdje dođe i svojim očima ne vjeruje kakve ljepote vidi ispred sebe. Jako mu se, kaže, svidio i Dubai u kojem je pojeo najskuplji ručak u životu, nigdje se nije tako dobro provodio kao s hrvatskim iseljenicima u Chicagu, a uvijek se rado vraća u baltičke zemlje jer su mu one bile odredište prvih daljih i dužih putovanja. Međutim, kada bi negdje morao živjeti, a da to nije Hrvatska, odabir bi sasvim sigurno pao na Afriku za koju je oduvijek vjerovao da je kontinent sa svojim problemima, ali nipošto izgubljeni kontinent kako ga neki vole nazivati. I učenici su, dodaje, prepoznali da o Africi predaje s posebnim emocijama.

“Odlučio sam otići u Afriku i dati doprinos da se taj napaćeni kontinent mijenja na bolje s idejom da pomognemo da se opreme škole. Pet godina smišljam kako ću sve to izvesti i napokon sam prošlo ljeto otišao u središnju Afriku – Tanzaniju, Keniju, Ruandu i Zanzibar. U međuvremenu sam osnovao humanitarnu udrugu ‘Možemo zajedno’ koja prikuplja školski pribor i geografske karte te donacije za lijekove protiv malarije. U želji da afričku djecu opskrbim tabletama protiv malarije koja je dan-danas tamo najsmrtonosnija bolest, pokrenuo sam akciju – Jedan medo jedan život – s ciljem da ljudi doniraju pet kuna koliko košta jedan lijek protiv malarije”, govori Nemčić koji je i lani u Afriku poslao kontejner pun školskog pribora, a doniranim je novcem kupio lijekove za nekoliko tisuća mališana.

U četiri zemlje, koje se ubrajaju među najsiromašnije na Crnom kontinentu, proveo je mjesec dana. Spavao je u sirotištima koja vode razne udruge, mahom nevladine, od časnih sestara do običnih ljudi koji su svoje kuće prepustili djeci čiji se roditelji zbog siromaštva o njima ne mogu brinuti ili su umrli od bolesti. Mnoge je noći proveo pod vedrim nebom, u vreći za spavanje, obično na krovu neke kuće odakle bi promatrao zvjezdano nebo i uživao u najljepšim zalascima sunca koje je ikada vidio.

“Otišao sam bez straha i predrasuda. Nisu me šokirali teški uvjeti u kojima ljudi žive, niski higijenski standardi, neukusna hrana.... Uglavnom sam jeo ugali – kašu od kukuruznog brašna i vode ili kuhanu rižu. U sve četiri države postoje državne i privatne škole. Privatne su nešto malo bolje, dok su državne, posebno u selima, u jako lošem, često ruševnom stanju. Djeca sjede na podu od utabane zemlje, a učitelji pišu po zidu jer nemaju školskih ploča. Običaj je da djeca u školi dobiju obrok koji je vrlo skroman, ali je mnogima najobilniji u danu. No kažu da vole ići u školu jer vjeruju da im je obrazovanje jedini način da se izvuku iz siromaštva u kojem žive njihove obitelji i vršnjaci koji ne idu u školu jer ih roditelji ne puštaju da bi mogli raditi na plantažama. Profesori se, unatoč neimaštini, trude prenijeti im što više znanja i vještina. Kako su sve te države bile engleske kolonije, većina djece od malena, uz svahili, govori i engleski. Geografija im je jedan od najtežih predmeta jer mnoge škole nemaju geografske karte ni globuse”, ističe Nemčić.

PRIVATNA ARHIVA
 

Školski pribor

Po povratku u Hrvatsku pokrenuo je akciju crtanja geografskih karata u koju se uključilo stotinjak hrvatskih osnovnih i srednjih škola, kao i vrtića. Neke od karata, koje su djeca nacrtala, ističe, prava su remek-djela. Ovaj put ih u Afriku šalje nekoliko tisuća, kao i stotine kutija sa školskim priborom koji su prikupili učenici u hrvatskim školama koje je obišao i u kojima je održao predavanja o afričkim iskustvima. Medijsku podršku za ovaj humanitarni projekt i mnogo školskog pribora osigurala mu je i izdavačka kuća Profil Klett s kojom već dugo surađuje. Učenici su skupljali i “medeke” koje će Dejan u kolovozu pretvoriti u desetak tisuća doza lijekova protiv malarije.

Posljednjeg dana srpnja leti za Dar es Salaam, najveći grad Tanzanije koji će mu, kao i prošle godine, biti afrička baza odakle će autobusom, međugradskim linijama obići nekoliko stotina škola u Tanzaniji, Malaviju, Mozambiku i Zanzibaru. Putovanje od nekoliko stotina kilometara zna, kaže, potrajati i 20 sati jer ceste najčešće nisu asfaltirane, autobusi su prastari i redovito se kvare, a uvijek su puni do posljednjeg mjesta. Ponekad se satima čeka na prelazak granice gdje on kao stranac obavezno mora na licu mjesta kupiti vizu koja košta 50 dolara što je većini tamošnjeg stanovništva iznos za koji moraju od jutra do mraka raditi nekoliko mjeseci.

“Preko jednog sirotišta saznajem za drugo, a po istom pravilu dolazim i do škola u zabačenim selima do kojih se teško stiže pa ih obično zaobilaze i razne humanitarne organizacije koje su inače mnogim afričkim školama jedini izvor školskog pribora i namirnica za pripremu obroka. Saznajem za lokacije tih škola i tamo odlazim s priborom i kartama u koferima. Doznam koliko otprilike djece ima u nekoj školi ili sirotištu i u noćnim satima slažem paketiće s olovkama, bilježnicama, gumicama i flomasterima koje ću podijeliti djeci koja toliko malo imaju da su zahvalna na svakoj sitnici što pokazuju širokim osmjesima i zagrljajima. Ponekad su toliko uzbuđeni da se otimaju tko će prvi dobiti svoj paketić. Uvijek provedem s njima nekoliko sati i održim im predavanje o Hrvatskoj za koju su čuli kroz nogomet koji jako vole pa im priredim i neku igru u kojoj pobjednik dobiva dres s prepoznatljivim hrvatskim kvadratićima”, govori Dejan.

PRIVATNA ARHIVA
 

Emocije

Nemčić je prošle godine nekoliko dana prije povratka u Hrvatsku bio u tanzanskom gradu Monduliju nedaleko od granice s Kenijom razmišljajući što bi još mogao napraviti za afričku djecu da bi mu pred jutro nakon neprospavane noći sinula ideja da bi bilo sjajno u Africi izgraditi još jednu školu. Ujutro je otišao do jednog svećenika hrvatskih korijena koji mu je pomogao da svoj plan iznese gradskim vlastima. Prije nekoliko mjeseci su mu javili da je odabrana lokacija, a čim stigne u Tanzaniju kreće i gradnja škole za koju je u Hrvatskoj skupio nekoliko desetaka tisuća kuna i dosta građevinskog materijala i alata koje je također poslao kontejnerom. Uglavnom su ga donirale hrvatske građevinske tvrtke.

U kontejneru je i pametna klupa koju mu je poklonio inovator Ivan Mrvoš, a bit će postavljena u dvorištu škole. To će biti prva klupa na cijelom afričkom kontinentu koja pretvara sunčevu energiju u električnu te se može koristiti za napajanje raznih uređaja i hlađenje. Dovršetak škole će, ističe, ovisiti o donacijama koje se mogu uplatiti na žiro-račun čiji se broj može naći na stranicama udruge Možemo zajedno.

Dejana posebno veseli što će u sklopu projekta “Uživo sa svih kontinenata” već iduće školske godine njegovi zagrebački učenici preko Skypea svojim kolegama u Africi držati predavanja o raznim geografskim temama. Umjesto da njemu odgovaraju za ocjenu, učenici će tako preuzeti ulogu učitelja malim Afrikancima i tako razvijati empatiju što se u obrazovnim sustavima skandinavskih zemalja, koje je mladi profesor mnogo proučavao, smatra jednim od glavnih ciljeva obrazovnog procesa.

Ako ga povuku emocije, Dejan ne isključuje ni mogućnost da i neko duže vrijeme provede u Africi u kojoj, osim škola, kronično nedostaje i profesora. Jer on je, ponavlja, samo običan mali čovjek koji sve radi iz srca.

Izdvajamo

Iz drugih medija