Ovogodišnja turistička sezona na Jadranu nadmašuje sve dosadašnje: gostiju je više nego ikad, broj noćenja značajno je povećan, hoteli i apartmani puni su stranaca spremnih na trošenje, ugostitelji povisuju cijene sigurni da će im se isplatiti. No cijelu industriju ljetnog odmora muči ista nevolja – nema dovoljno radne snage: nedostaje kuhara, konobara, sobarica, čistačica... Po zakonu ponude i potražnje, moglo bi se zaključiti da se u ovome času upravo za ta zanimanja nudi i dobra plaća i da poslodavci te radnike, bilo stalno zaposlene ili sezonce, “tetoše” jer im trebaju. Stvarnost je, međutim, drugačija: dobrim poslodavcima ozbiljno “konkuriraju” oni loši, koji krše i pravne i moralne norme. Globus donosi mučna svjedočanstva ljudi koji su na svojoj koži osjetili što znači kad tržišne zakone i zakon o radu nadjača bezakonje - ljudi kojima je najsjajnija turistička sezona postala najmračnija noćna mora...
“U kuhinji nema klima uređaja, a ventilacijski sustav nikada nije proradio pa ne možete ni zamisliti kakav je zrak u prostoriji u kojoj se po paklenoj vrućini šire mirisi kuhanja. A zimi se smrzavam jer nema grijanja. Jednako ubijaju i vrućina i hladnoća, no sve to i nije ono najgore. Najveći problem je ponižavanje”, o svom poslu priča 54-godišnjakinja iz Splita s 35 godina radnoga staža od kojih je veći dio provela kao kuharica u hotelu s 3 zvjezdice u Splitu, koji posluje u sklopu te nekad državne, a danas privatne tvrtke, no odmah na to dodaje kako je zapravo i kuharica i čistačica, po potrebi i konobarica... Brine o nabavi robe, vodi inventure, predaje račune...
Na pitanje tko je i kako ponižava, daje nam nedvosmilen odgovor – direktorica hotela.
“Ta žena misli da smo mi njezini robovi. Stalno nas vrijeđa, meni govori da sam glupa i nepismena. U zadnje vrijeme nam viče da smo neradnici i da nemamo pojma o poslu što, naravno, nema veze s istinom jer sigurno bi mi odavno dala otkaz da me ne treba. Jednom kolegi je neki dan pukao film nakon što mu je više puta ponovila da je neradnik pa je otišao na bolovanje, a kolegica glavna sobarica se toliko naživcirala da joj je pozlilo pa sam je vodila na hitnu pomoć. A ja? E ja vam iz dišpeta ne uzimam bolovanje. Navikla sam da je tako”, govori splitska kuharica čija neto plaća s naknadom za prijevoz i svim dodacima iznosi 5300 kuna. Nije, kaže, puno, ali ipak je znatno više od 3000 kuna koliko zarađuju čistačice i pomoćne radnice u kuhinji.
“Svako jutro u 7 sati dolazim na posao iako sam ponekad večer prije radila do ponoći pa i duže. Od lipnja do rujna zapravo moram biti 24 sata na raspolaganju, da uskočim kada god treba, nema ni smjena ni radnoga vremena”, kaže Globusova sugovornica dodajući da njezinu sudbinu dijele na tisuće žena i muškaraca zaposlenih u hotelima i restoranima, bez obzira imaju li stalan posao ili su sezonci. No, razumije i da većina o tome nerado govori u strahu da ne ostanu bez posla o kojem im ovisi egzistencija. I tako se, zaključuje, zatvara začarani krug u kojem je ona, priznaje, odlučila ostati do mirovine jer – ako je do sada izdržala, može još koju godinu. Kao iskusna kuharica svake godine dobije barem jednu ponudu da prijeđe u neki drugi restoran jer u Splitu ih je sve više i više. Kuhari su i te kako traženi, no ona se, priznaje, zapravo boji jer joj baš nitko ne može garantirati da na novom radnom mjestu opet ne bi imala grozne radne uvjete.
Cijelu priču i još potresnih ispovijesti turističkih radnika možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa!
