VELIKA GLOBUSOVA REPORTAŽA

OSIJEK - GRAD KOJI NESTAJE? Nitko ne zna koliko se točno ljudi dosad odselilo iz četvrtog najvećeg hrvatskog grada, ali svi znaju da zvoni na uzbunu

CROPIX

Egzodusu se ne nazire kraj, odlaze mladi koji bi mu trebali udahnuti novi život. Globus ovoga puta nije razgovarao s onima koji odlaze, nego s onima koji su - ostali

Osijek, službeno četvrti po veličini grad u Hrvatskoj, prema popisu iz 2011. godine imao je 108.000 stanovnika. Bez imalo pretjerivanja se može ustvrditi da u najvećem gradu Slavonije i Baranje danas živi deset ako ne i 20 tisuća ljudi manje nego tada. Procjene su da se u proteklih nekoliko godina, posebice od ulaska u Europsku uniju, iz Hrvatske odselilo oko 100.000 ljudi, uglavnom u bogatije zapadnoeuropske zemlje. Neki tvrde da ih je i 200.000.

Slavonija je definitivno regija iz koje se najviše iseljava. Tome treba pribrojati i one Osječane i Slavonce koji su se u potrazi za boljim životom nastanili u drugim, ekonomski bolje stojećim hrvatskim krajevima, uglavnom u Zagrebu i na jadranskoj obali. No kako većina onih koji odlaze ne odjavljuju mjesto boravišta, barem ne u početku, teško je pouzdano utvrditi razmjere egzodusa. To samo dokazuje koliko je tema osjetljiva.

Povratna karta

Stara austro­ugarska zgrada osječkog željezničkog kolodvora, uz susjedni moderni autobusni, postala je simboličko mjesto za sve one Osječane koji napuštaju svoj grad. Pet minuta iza podneva polazi vlak za Zagreb koji je jedini na peronu i ima samo nekoliko vagona u kojima ne vlada velika gužva.

Pola sata prije polaska ispred vlaka nas dočekuje osječki književnik Delimir Rešicki, prvi sugovornik od kojeg tražimo odgovore na pitanja zašto sve više ljudi odlazi iz Osijeka i što to znači za grad? On je, kaže, kupio povratnu kartu i već se idućeg dana vraća u Osijek o čijoj je kulturnoj i gospodarskoj situaciji napisao nekoliko knjiga.

Osijek, 020317
Iseljavanje mladih iz Osijeka. Na fotografiji: Delimir Resicki, knjizevnik
Foto: Emica Elvedji / CROPIX
Emica Elvedji / HANZA MEDIA

Književnik Delimir Rešicki

 

“Ne znam koliko je ljudi točno otišlo iz grada, ali gotovo da nemam prijatelja ili nekog bliskoga da mu se netko nije odselio ili da se ne sprema otići. Iselili su se i neki mlađi članovi moje obitelji. Neki odlaze za boljim životom iako ovdje imaju izvore prihoda, ali im oni nisu dostatni za pristojan život. No najviše ih odlazi trbuhom za kruhom jer nemaju posao i ne vide nikakvu perspektivu. Odlazak im je jedina životna šansa. To je tragično, a najbolnije je što se egzodusu ne nazire kraj i što odlaze mladi ljudi koji bi Osijek trebali podići iz pepela. Zato posebno cijenim ljude koji ovdje ostaju i po cijenu lošijeg života”, govori Rešicki koji za beznađe krivi osječke političare što se samo brinu o sebi umjesto da služe građanima.

Kulturna scena

“U Osijeku ne vidim političku opciju koja bi vodila brigu o građanima. Svi su podjednako loši. Na važnim političkim funkcijama stalno se izmjenjuju isti ljudi koji nemaju odgovore na temeljna pitanja poboljšanja ekonomske situacije. A što se tiče Slavonije i Baranje, pogrešna je stereotipna fraza da je to bogat kraj. To je poljoprivredni kraj koji nije konkurentan jer na razini države nema strategije za poljoprivredu. Cijeli današnji svijet u lošem je ekonomskom stanju i Hrvatska po tome nije izuzetak, ali moramo pronaći izlaz za sebe”, ističe Rešicki kojeg tješi što u Osijeku ipak još postoji kulturna scena, ali je ona ispod razine koju bi trebao imati grad te veličine jer i njoj sudbinu određuju stranački uhljebi, a ne ljudi s novim idejama.

“Hitno treba naći način da se mladim pametnim Osječanima pomogne da sami nađu ekonomska i druga rješenja za svoje živote. Osijek je sveučilišni grad. Nisam došao do kraja pesimizma jer u tim mladim ljudima vidim potencijal za cjelokupnu društvenu promjenu. Nada doista umire zadnja, ali je veliki problem to što kod mnogih ljudi ona umire prva”, zaključuje Rešicki.

Biciklom na kavu u centar dolazi akademski slikar i izvanredni profesor na Umjetničkoj akademiji Domagoj Sušac, koji također kaže da ima puno prijatelja i poznanika, uglavnom visokoškolovanih, koji su ponajviše iz financijskih razloga otišli u Zapadnu Europu gdje toliko dobro zarađuju da se vjerojatno nikada neće vratiti. Mladi ljudi bez visokog obrazovanje, koji u Irskoj mahom rade kao konobari, smatra Sušac, vjerojatno će se vratiti kući.

Političke strukture

“Zbog iseljavanja je Osijek sve manje grad. Spašava ga sveučilište na kojem studira oko 25.000 studenata iz svih krajeva Hrvatske, pa i BiH. Mnogi od njih će sigurno ostati u Osijeku, pogotovo oni koji su došli iz manjih sredina. Mijenja se identitet grada. Neki manji hrvatski gradovi, primjerice Pula, imaju mnogo više gradskih sadržaja od Osijeka koji od rata naovamo sve više poprima ruralni mentalitet. Imam osjećaj da je Osijek u konstantnoj adolescenciji i nikako da postane ozbiljan grad. U političkim strukturama, neovisno o strankama, prevladavaju nesposobni ljudi vođeni svojim privatnim interesima”, ističe Sušac koji smatra da rat više ne bi smio biti izgovor za lošu ekonomsku situaciju čija je posljedica i kulturno odumiranje.

Osijek, 020317
Iseljavanje mladih iz Osijeka. Na fotografiji: Domagoj Susac, profesor likovne umjetnosti
Foto: Emica Elvedji / CROPIX
Emica Elvedji / HANZA MEDIA

Domagoj Sušac, profesor likovne umjetnosti

 

“Ako se ne uklopiš u tu klijentelističku matricu koju diktira politika, automatski si marginaliziran. To je u Osijeku izraženije nego u drugim hrvatskim gradovima. A kulturnu politiku grada određuju mediokriteti. Zato su mnogi Osječani mnogo cjenjeniji u drugim sredinama nego kod kuće, znam i nekoliko umjetnika koji u Osijeku nisu mogli dobiti ateljee, pa su potražili sreću u drugim krajevima Hrvatske, a sve više zadnjih godina odlaze i u inozemstvo”, govori Sušac.

Glumica osječkog HNK Sandra Lončarić-Tankosić sunčano popodne provodi u šetnji uz Dravu. Trudi se, kaže, svojim primjerom širiti optimizam iako potvrđuje da su razmjeri osječkog egzodusa postali drastični. Otišlo je i puno njezinih prijatelja, najviše u Irsku i Njemačku.

Osijek, 020317
Iseljavanje mladih iz Osijeka. Na fotografiji: Sandra Loncaric, glumica
Foto: Emica Elvedji / CROPIX
Emica Elvedji / HANZA MEDIA

Sandra Lončarić, glumica

 

“Primijeti se da je grad postao pust. Svi koje znam da su otišli imaju visoku stručnu spremu, ali se u Hrvatskoj to ne cijeni, nego se posao dobiva po tetkama i stričevima. Ljudi su razočarani jer se školuju, a znaju da od toga neće imati koristi. Znam i neke mlade ljude koji su prekinuli fakultet, otišli u Dublin i tamo se zaposlili. Odlično su se snašli, napreduju u poslu i školuju se. Odavno sam shvatila da smo izmanipulirani i prevareni, no kad sam već odlučila ostati u tom Osijeku, onda želim u njemu i uživati”, govori glumica koja svoj grad doživljava mirnom oazom u kojoj je lako odgajati dijete jer je sve blizu i ne gubi se mnogo vremena u prometu, a grad je siguran, prepun biciklističkih staza...

Vrijeme prije rata

“Mi koji smo ostali moramo pokrenuti grad. Nema koristi od ljutnje i razočaranja. Osijek ima jedno od najboljih kazališta u Hrvatskoj. Naša je uloga da ljude izvučemo iz depresije. Ovaj grad ima sjajne pojedince i grupe, ima potencijala, no problem je melankolija. Ljudi su u općoj depresiji. Roditelji su tužni jer su im djeca otišla iz Hrvatske. Puno Osječana još uvijek priča o vremenima otprije rata. To je pogrešno jer su ta vremena prošla. Moramo gradu vratiti onaj sjaj koji je, kažu stari Osječani, imao. Nije kasno da se nešto napravi. Ovo je sada uzbuna. Zvoni crveno zvono. Ako ja izađem nasmijana na gradske ulice, prenijet ću pozitivnu energiju. Kad ljudi s predstave iz kazališta izađu nasmijani, to je dokaz da se može. Dosta mi je kukanja”, zaključuje Sandra Lončarić-Tankosić, koja se nada da će se mnogi mladi ljudi koji odlaze ipak vratiti u grad i obogaćeni novim iskustvima biti njegova pokretačka snaga.

U osječkom KBC-u čeka nas pomoćnica ravnatelja za kvalitetu prof. dr. sc. Jasminka Milas-Ahić, iskusna internistica, reumatologinja, klinička imunologinja i alergologinja. Otkriva kako je iz KBC-a u zadnje dvije godine otišlo 30-ak liječnika među kojima najviše internista, kirurga i anesteziologa u najproduktivnijoj dobi između 35 i 45 godina, kao i 20-ak medicinskih sestara. Najčešća su im odredišta Njemačka, Švedska i Švicarska. Te brojke, tvrdi dr. Milas-Ahić, još nisu zabrinjavajuće jer u bolnici ukupno radi 377 liječnika specijalista i 161 specijalizant te oko 1300 sestara.

Osijek, 020317
Iseljavanje mladih iz Osijeka. Na fotografiji: prof.dr.sc. Jasminka Milas- Ahic dr. med.
Foto: Emica Elvedji / CROPIX
Emica Elvedji / HANZA MEDIA

prof.dr.sc. Jasminka Milas- Ahić

 

“Nije, srećom, otišao nitko od naših najboljih liječnika. Zaposlili smo mlade specijalizante i medicinske sestre i bolnica najnormalnije funkcionira i pacijenti ne osjete da su neki liječnici mlađi i manje iskusni. Većina novozaposlenih je iz Slavonije i za sada ih uspijevamo naći. Jedino nam je stalno otvoren natječaj za specijaliste hitne medicine na koji nam se ne javlja dovoljno ljudi. Većina onih koji su otišli tvrde da glavni razlog nije veća plaća, nego bolji uvjeti rada budući da su neki odjeli kod nas u jako lošem stanju. Po kolektivnom ugovoru nemamo nikakve načine da zadržimo one koji žele otići”, kaže dr. Milas-Ahić, no napominje da se zato trude liječnike i medicinske sestre motivirati da ostanu.

Dopuštaju im da poslije radnog vremena rade u privatnim zdravstvenim ustanovama ili drugim bolnicama u Slavoniji i tako dodatno zarade, a puno se u zadnje vrijeme ulaže i u obnovu prostorija i medicinske opreme kako bi se poboljšali radni uvjeti. Dr. Milas-Ahić uvjerena je kako kvaliteta zdravstvene usluge u Osijeku konstantno raste i da taj pozitivni trend neće biti zaustavljen zbog odlaska određenog broja liječnika u inozemstvo jer u Slavoniji ima dovoljno kvalitetnih mladih medicinara koje KBC šalje na edukacije.

“Ima ljudi koji nigdje nisu zadovoljni i uvijek im nešto smeta. I ja sam dvije godine radila u SAD-u i mogla sam tamo ostati, ali previše volim svoj grad i svoj posao ovdje, svoje pacijente... Zato sam valjda i studirala medicinu”, komentira dr. Milas-Ahić.

Put u Njemačku

Iz Osijeka nema namjeru otići ni grafički dizajner i glazbenik Mario Majkić, iako većina njegovih prijatelja, kumova i rođaka živi u inozemstvu. Sestra mu je nedavno otišla u Irsku gdje ne radi u svojoj struci, ali je zadovoljna. Njegova dugogodišnja djevojka sprema se u Njemačku, iako u Osijeku ima odličan posao u financijskoj struci, ali joj je tvrtka za koju je radila ponudila da dođe u München, što joj je veliki profesionalni izazov koji ne želi propustiti. Dogovorila se da svaki mjesec tjedan dana radi iz Osijeka.

“Mnogi moji prijatelji otišli su i iz znatiželje. Očito se nekim ljudima lakše pokrenuti vani nego kod kuće. Da bi se pokrenuli, moraju otići... Naša sredina je dosta povodljiva i sklona razmišljanju da ništa ne valja, no usprkos tome znam dosta mladih ljudi u Osijeku koji su vrijedni i motivirani, trude se i uspješno razvijaju svoje poslove i karijere. Nisu se svi prepustili letargiji. A oni koji su otišli priznaju da im je bolje jer su bili prisiljeni promijeniti način funkcioniranja i boriti se, jer jedino tako u inozemstvu možeš preživjeti”, ističe Majkić i dodaje kako su migracije normalna pojava pogotovo s obzirom na to da smo ušli u EU.

Osijek, 020317
Iseljavanje mladih iz Osijeka. Na fotografiji: Mario Majkic, glazbenik i dizajner
Foto: Emica Elvedji / CROPIX
Emica Elvedji / HANZA MEDIA

Mario Majkić, glazbenik i dizajner

 

I za vrijeme Domovinskog rata Osijek je, podsjeća, bio avetinjski pust, pa su se ljudi vratili. Prema njegovu mišljenju, političarima u Hrvatskoj odgovara da su ljudi nezadovoljni jer im daju lažna obećanja i međusobno se optužuju i tako dobivaju glasove da naredne četiri godine ne rade ništa. Stoga Majkić smatra da su priče o egzodusu politički alat za manipulaciju masama.

“Ne, Osijek se definitivno ne pretvara u grad duhova. Možda je izgubio neke ljude koji su ovdje mogli nešto korisno napraviti. Krajnje je vrijeme da se grad počne brendirati kao pozitivno mjesto jer jedino tako može privući pozitivne ljude. Moramo isticati dobre stvari koje mi uzimamo zdravo za gotovo, a primjećuju ih stranci koji dođu ovamo, a to su predivna priroda, dobar duh, gostoljubivost, prometna povezanost... Uloga umjetnika je da ovaj grad izvuku iz letargije, da se ljudi koji ne znaju što bi sa sobom pokrenu. Ovo je grad s tradicijom poljoprivrednika, ljudi mirnog duha koji se nisu navikli buniti. Dublin je prepun prosjaka i sirotinje, i iz tog grada se puno ljudi iselilo, ali su se oni izbrendirali kao pozitivno mjesto”, govori Majkić.

“Da bi se razvijali, znanstvenici moraju odlaziti u inozemstvo i zato među mladim osječkim znanstvenicima egzodus u zadnje vrijeme nije ništa veći nego prije. Najbolji studenti prvi odlaze, i to je sasvim logično”, tvrdi ugledna profesorica neuroznanosti osječkog Medicinskog fakulteta prof. dr. sc. Marija Heffer, koja se i sama nakon godina života u Zagrebu, Njemačkoj i SAD-u 2002. vratila u Osijek i nije ni na trenutak požalila.

Osijek, 020317
Iseljavanje mladih iz Osijeka. Na fotografiji: Marija Heffer
Foto: Emica Elvedji / CROPIX
Emica Elvedji / HANZA MEDIA

Marija Heffer

 

“Ako imaš pred sobom talentiranog astronauta, a u Hrvatskoj nema raketa, ne možeš ga ovdje zadržati. Ali ih šaljemo u sigurne ruke kod hrvatskih profesora koji rade po najboljim svjetskim sveučilištima. Svi koji odu postignu vrhunske rezultate, objavljuju u najprestižnijim znanstvenim časopisima. Svijet je globalno selo i garantiram vam da će ovaj grad uskoro dati najbolje neuroznanstvenike na svijetu”, govori dr. Heffer, koja ne razumije ljude bez vrhunskih struka koji odlaze u inozemstvo jer ne vjeruje da itko voli biti stranac.

Nacije

"Ako ne naučiš jezik do sedme godine života, odmah se čuje da si stranac i nosiš značku čim progovoriš”, zaključuje dr. Heffer. Smatra da Osijek tek treba postati sveučilišni grad, najveći u Hrvatskoj, otvoriti nove studije i privući više studenata. To mu je, tvrdi ona, uz ekološku poljoprivredu jedina budućnost.

“Kao što naši ljudi odlaze van, i mi bismo trebali postati otvoreniji prema strancima. Osijek je oduvijek bio multinacionalan grad. Od ovog zadnjeg rata sve manje. Znanstveno smo utvrdili da različite nacije imaju različite nasljedne bolesti. Kod Slovaka je recimo metabolička bolest alkaptonurija sto puta češća od prosjeka, a među Hrvatima je gotovo nema. Kad netko u Hrvatskoj ima tu bolest, velika je šansa da mu je netko od predaka Slovak. A bolest se u Slovačkoj razvila jer su se ljudi miješali u malim skupinama. Što veće miješanje gena preduvjet je zdravog naroda. Ne vidim stoga ništa loše da se u Slavoniji nasele izbjeglice s Bliskog istoka. Pa dokazano je da su Hrvati genetski iranskog porijekla. Čega se mi onda bojimo? Svojih vlastitih gena? Očito samih sebe. Ako želimo postati bolje društvo, moramo se otvoriti”, zaključuje dr. Heffer te dodaje kako joj iskustvo pokazuje da oni koji žive u blagostanju mogu biti izvrsni, ali ne i najbolji jer je za uspjeh u životu jako važna i neka otežavajuća okolnost.

“Dok god budem mogao raditi kao nastavnik u krugu od sto kilometara, ne namjeravam se seliti iz Osijeka poput mnogih ljudi moje generacije, u dobi između 30 i 40 godina, koji su otišli”, ističe profesor filozofije i hrvatske kulture Luka Kuveždić koji predaje filozofiju i logiku u srednjoj školi u Iloku, a pet godina je radio na odjelu Kulturologije osječkog sveučilišta. Smatra da je ključni problem Osijeka – nedostatak štiva. Sramotno je i skandalozno, kaže, što se u osječkim knjižnicama ne mogu posuditi “Bitak i vrijeme” Martina Heideggera, “Ecce Homo”, “Sumrak idola” i “Dionizove ditirambe” Friedricha Nietzschea, “Vuka u supermarketu” Gorana Starčevića, koji je pisao najljepšu filozofsku esejistiku u Hrvatskoj, “Spinoza: praktična filozofija” Gillesa Deleuzea i mnoge druge naslove.

Puna torba knjiga

“Posljedica je da te knjige nitko ne čita, što svjedoči o niskoj kvaliteti društvenih i humanističkih studija zbog čega je osječko sveučilište eldorado za diletante i amatere od profesora. To je svakako razlog zbog čega neki odlaze u sredine gdje će se moći lakše razvijati, a oni koji ostaju su neobrazovani ili poluobrazovani i kao takvi nemaju mogućnost otpora, nego samo gledaju kako će se uhljebiti”, ističe Kuveždić koji se jednom mjesečno vraća iz Zagreba s punom torbom knjiga, a u Osijeku pronalazi mir potreban za čitanje, pisanje i razmišljanje.

Osijek, 020317
Iseljavanje mladih iz Osijeka. Na fotografiji: Luka Kuvezdic, mladi profesor filozofije
Foto: Emica Elvedji / CROPIX
Emica Elvedji / HANZA MEDIA

Luka Kuveždić, mladi profesor filozofije

 

“Filozofija služi tome da našteti glupost i da glupost pretvori u nešto sramno. Zato se u Osijeku i Slavoniji kao nastavnik trudim obrazovati slobodne mlade ljude koji se neće bojati kritički razmišljati, to jest ljude koji ne brkaju ciljeve kulture s dobitima za državu, moral i religiju... Jedino s takvim ljudima možemo ostvariti neku promjenu. Visokoobrazovani ljudi koji su otišli stravično nedostaju ovome gradu jer oni imaju u sebi najviše života i smisla za humor. Osijek je danas mnogo veća provincija nego prije 20 godina i mogao bi postati još veća. Želi si tepati da je srednjoeuropski grad, a zapravo je palančica ili selendra”, tvrdi Kuveždić.

Izdvajamo

Iz drugih medija