Sada, kad naša nogometna reprezentacija započinje novi ciklus natjecanja – najprije Ligu nacija, a onda, vrlo uskoro, i kvalifikacije za Europsko prvenstvo 2020., izbornik Zlatko Dalić je ponovno “in”. Ako je to ikada prestao biti – nakon veličanstvenog srebra osvojenog na Svjetskom prvenstvu u Rusiji.
Već duže vremena slao sam, uporno, poruke Zlatku Daliću da nam, prvi put, integralno i sustavno (raz)otkrije tajnu uspjeha u Rusiji. Zlatko Dalić i ja družili smo se u Varaždinu nepuna dva dana, protekloga vikenda. U subotu navečer bili smo zajedno na drugoligaškoj utakmici Varaždin – Lučko (rezultat 1:0), koja je Daliću bila zanimljiva i važna i zbog toga što on zadnjih godina potpomaže, koliko može, NK Varaždin (Varaždin je inače grad u kojemu on živi, još od 1992.), a njegov stariji sin Toni je čak i direktor toga kluba.
Dan kasnije, u nedjelju, (gotovo) cijela obitelj Zlatka Dalića (on, njegova supruga i mlađi sin Bruno) i ja bili smo zajedno na svetoj misi u varaždinskome Kapucinskom samostanu, a onda smo, u popodnevnim satima, krenuli put Zagreba, gdje je Dalića čekao prvi službeni susret s našim najboljim nogometašima nakon Rusije.
U Rusiji, ali i prije Rusije, često ste ponavljali jednu znakovitu rečenicu, možda u više varijacija: “Moj (ili naš) je cilj da razveselimo hrvatsku naciju.” Što ste time htjeli reći? Obično izbornik ili trener uoči velikog natjecanja kaže: nama je cilj da prođemo skupinu, četvrtfinale, polufinale...
– Točno, tu sam rečenicu nekoliko puta ponovio. Rekao sam da ne mogu obećati da ćemo biti svjetski prvaci, ali da mogu obećati da ćemo sve napraviti da hrvatski narod bude ponosan i sretan. Jer, reprezentacija je specifična. To nije klub. To nije borba za ugovor, za novce, to je borba za hrvatski narod, za promociju svoje države.
Jeste li svojim izabranicima odmah rekli da je vama baš to osnovni cilj? Jeste li ih odmah upoznali s vašim planom ili konceptom? I ako da, kada?
– Čim sam preuzeo reprezentaciju, rekao sam da ja ne mogu te igrače učiti da igraju nogomet. Jer oni to rade sjajno u vrhunskim klubovima. Nego da ja moram poraditi na drugim stvarima. A druge su stvari: da budemo momčad, da budemo tim, da budemo zajedno, da budemo kompaktni. Jer 20 godina govorimo o sjajnoj reprezentaciji, o sjajnim igračima, a tih 20 godina nismo napravili gotovo ništa. Znači, nešto je falilo. I od prvoga dana moja je priča bila usmjerena u tom smjeru. I koncept treninga je bio – grupa, biti zajedno, i biti podrška jednih drugima. I sve na pozitivu. U tih 55 dana nisam nijedanput povisio glas, nisam se nijedanput svađao s bilo kime, galamio ili vikao. Nego sam na miran način nastojao igračima dokučiti njihovu kvalitetu, da i oni budu ti koji vjeruju. U početku je to bio težak posao. Možda igrači isprva nisu u to vjerovali. Ali već nakon Nigerije ta je priča krenula puno kvalitetnije, a u sjajnu stvar to se pretvorilo nakon uvjerljive pobjede nad Argentinom.
Ali nisu li i bivši izbornici bili svjesni činjenice koliko je važno stvoriti grupu i mentalitet grupe?
– Od prvoga mojega dana ja sam pristupio svakome igraču ponaosob. Razgovarao individualno, zvao telefonom, pisao poruke, nakon utakmica čestitao, pitao za ozljedu, pitao za stanje, pitao za situaciju – i to je ono što je njih dodatno motiviralo i međusobno povezalo. Ja nisam zvao samo Modrića ili Rakitića, zvao sam i jednoga dvadeset šestoga ili dvadeset sedmoga. Nijedan igrač koji je bio u tom užem krugu od tih 24 nije bio zapostavljen ili zanemaren, nije se osjećao da je zadnji. Oni su znali moju ideju, znali su moju namjeru, znali su moj plan. Mi bismo onda o tome diskutirali, i na kraju bih ja donio odluku za koju sam mislio da je najbolja.
O kojem planu govorimo: za svaku utakmicu posebno ili neki generalni plan još na samome početku?
– Bio je generalni plan u početku.
Koji? Hajde da ga objasnimo i raščlanimo, točku po točku...
– Ono što je bitno: kad sam radio definitivni popis igrača za Rusiju, ja sam kroz razgovore s igračima shvatio da će biti greška ako na popis budem stavio, tj. zvao na pripreme, 30 igrača. Znači, u Rusiju idu samo 23 igrača: 20 igrača plus 3 vratara. Obično većina izbornika stavi na popis 29, 28 ili 30 igrača – tj. 26 igrača i 3 vratara...
Logično i s razlogom: da budu sigurni da imaju dovoljno igrača u rosteru...
– Da, ima logike u tome. I to svi rade. Ali ja sam zaključio da to nije dobro za Hrvatsku. Za naše podneblje, za naše ljude, za našu atmosferu... Vidite, ako ja zovem 28 igrača, samo koji dan uoči odlaska na put u Rusiju njih petoricu moram otpisati, moram toj petorici reći: “Hvala vam lijepo, idite kući!” I stvorit ću problem, i sebi i njima, i dat ću povoda da se nekoliko dana stvara negativna atmosfera. Jer, svaki od tih pet igrača ima nekoga svoga, nekog novinara, nekog menadžera, koji će reći da to nije dobro. I mi ćemo se nekoliko dana samo s time boriti. I ja sam, zapravo, zvao samo jednog igrača više, jer mi je bio problem sa stoperima koji su bili ozlijeđeni. Dvojica nisu bili sigurni – jedan je bio Ćorluka, a drugi Mitrović. I to je bila moja jedina dilema, taj jedan čovjek bio je višak.
Ispao je na kraju Mitrović.
– Da. Dakle, htio sam stvoriti od početka grupu koja je sigurna da ide tamo, koja se neće u ta dva ili tri dana boriti za mjesto; i igrači onda neće biti nervozni, neće biti upitnika jesam li ja taj ili nisam. Vidite, u njemačkoj ili španjolskoj reprezentaciji – kad se izbornik petorici zahvali – oni odu svojoj kući i u svom selu naprave party, jer su bili tamo, na pripremama, i bili su dio toga; a kod nas bi to bio rat! I ja bih tih pet ili koliko već dana gubio vrijeme i energiju na objašnjavanje što, kako i zašto...
Koja je bila druga točka vašeg pristupa igračima?
– Druga točka je – razgovori sa svakim od njih ponaosob.
Dajte mi jedan konkretan primjer.
– Reći ću vam primjer Šime Vrsaljka. Zadnji dan priprema u Opatiji išli smo u Osijek, igrati utakmicu protiv Senegala. I on je tog popodneva došao k meni i rekao mi da mu je žena trudna i da mora ići u bolnicu. Ona treba roditi i on bi želio otići u Zagreb. Mi smo kretali na trening i kažem mu: “Šime, odmah idi u Zagreb, to ti je sada najvažnije: žena i tvoja obitelj. To ti je prvo dijete – idi tamo i budi sa ženom.” I pustio sam ga da ide u Zagreb. I on ode... Čestitao sam mu kad mu je žena rodila. Sinčiću je dao ime Bruno, kako se zove i moj mlađi sin. I sad, osjetim ja u našem telefonskom razgovoru da je on vrlo sretan i uzbuđen, bio je u rodilištu. I kao da bi još ostao sa svojom ženom i djetetom. I kažem mu: “Šime, slobodno ostani doma, ne moraš uopće dolaziti u Osijek, priključit ćeš nam se kasnije...” I dao sam mu puna 3-4 dana slobodno. A mi smo igrali utakmicu protiv Senegala, zadnju pripremnu utakmicu, najvažniju za nas u tom trenutku... A nisam baš imao neku idealnu zamjenu za njega... Netko me bio upitao zašto sam tako postupio, a ja sam mu rekao: “Ma vratit će on meni to kasnije!”
I vidite kako vam je vratio: prisjetimo se samo onoga njegova centaršuta Perišiću na polufinalnoj utakmici protiv Engleske, koji je prelomio utakmicu. I mi nakon toga idemo u finale. A sjetimo se i one slike – nakon četvrtfinalne utakmice protiv Rusije – kada Vrsaljko, presretan zbog pobjede, leži na hrvatskoj zastavi...
– To je za mene najljepša slika iz Rusije. Takva se slika dugo neće ponoviti.
Idemo sada na točku br. 3, a to je – mir. Stvaranje mira usred ludila na SP-u. Igrači su stalno isticali da ste upravo vi u njih unijeli taj mir. I on je bio očigledan – to se najbolje vidjelo kod pucanja jedanaesteraca... Kako ste u tolikoj mjeri uspjeli smiriti igrače?
– Prvo, oni moraju vjerovati Daliću. To jest, svome treneru. Da zna donijeti pravu odluku, da su oni sigurni da ta odluka nešto može promijeniti i da je ta odluka usmjerena za bolje, za kvalitetnije. I oni su to prepoznali. Sva moja filozofija, sav moj smisao, jest da sve pripremim do utakmice, kroz treninge, osobito na zadnjem treningu uoči utakmice, a nakon sastanka koji je prije ručka uoči utakmice ja igračima dam slobodu. Ja više njih ne diram. Konkretan primjer: mi igramo u subotu navečer, u devet, ali mi u pola jedan to sve završimo. Prije ručka napravimo sastanak, gdje ja njima ukratko objasnim što je bilo tijekom treninga, i nakon tog sastanka ja se više njima ne obraćam po pitanju igre. Pustim njihov mir, njihovu koncentraciju, da oni sami dalje razmišljaju o stvarima koje trebaju raditi na terenu. Mislim da je to jako bitno, da igrač zna gdje igra, što igra, tko igra, još prije dolaska na stadion. I oni se kroz to vrijeme pripremaju. S druge pak strane, ako oni vide da je trener miran, da trener ne reagira, da gubimo 0:1, a trener ne paniči, ne viče, ne galami, ne zove ih – to znači da on njima vjeruje, da oni mogu preokrenuti rezultat. Onda oni više ne gledaju trenera nego samo sebe. Trener svojom mirnoćom njima daje povjerenje. Vidite, ja nisam bio takav prije. Ja 12 godina treniram, i na vlastitim sam greškama učio. Početak moje karijere bio je čista suprotnost. Ja sam stalno gestikulirao uz aut-liniju, stalno galamio, vikao...
Sjećam vas se takvog. I, da budem iskren, kad je bilo priopćeno da ćete vi biti novi izbornik reprezentacije, pomislio sam: jao, opet ćemo imati nekoga tko se dere.
– Bio sam mlad, nadobudan, mislio sam da tako treba biti i tako sam se ponašao. Ali me život naučio da se, kao trener, treba ponašati drukčije. Bio sam 2007. trener Rijeke, nakon što sam bio trener Varteksa, današnjeg Varaždina. U tih pola godine digao sam sve na noge, bio je pun stadion, 6-7 tisuća ljudi na svakoj utakmici; i onda čak dobijemo Hajduk sa 4:0 i nastane nezapamćena euforija. I to je mene puno ponijelo kao mladog trenera: ta euforija, novine, TV, intervjui, nekakva slava, nekakvo veličanje; no ja se s time nisam znao nositi... Ali ubrzo nakon toga mi počinjemo gubiti utakmice, da bismo prvenstvo završili kao četvrti. To je bio veliki neuspjeh Rijeke. I nedugo nakon toga su me smijenili – nakon poraza od skopske Renove u Intertoto kupu. To je bio jedini otkaz u mojoj karijeri. Tada su krenuli napadi na mene po medijima – i kao na trenera i kao na osobu. I to me strašno pogodilo. Znači, visoko sam letio, a onda sam pao. Nisko. I to je bila ta velika prekretnica u mojoj trenerskoj karijeri. Znači, morao sam to na sebi osjetiti. Na svojoj koži. Na svojemu primjeru – što znači biti gore, a što dolje... Otad je moja karijera krenula u drugom smjeru. Ali ne odjedanput, naglo, nego postupno, korak po korak. Pa sam otišao u Albaniju, pa u Slaven Belupo, pa u inozemstvo, na Bliski istok, gdje sam bio punih sedam godina... Probijao sam se, ali, što je jako bitno, uvijek sam išao korak po korak, stepenicu po stepenicu, prema gore. Nisam preskakao stepenice.
Jeste li, dakle, vi osobno autor te danas čuvene krilatice, “korak po korak”, koju smo na svakom koraku slušali tijekom SP-a u Rusiji? I u medijima, i u “Zabivaki” na HTV-u, i među samim igračima, kad su iz dana u dan davali intervjue?
– Jesam. Prvi sam put to rekao nakon ždrijeba, kad smo dobili Nigeriju. Rekao sam: sve moje prvenstvo, sva moja koncentracija, sav moj fokus je na Nigeriji. I pola godine je Nigerija bila meni u mojoj kući i ručak i večera. Samo Nigerija! U mojoj kući moja žena i moja djeca – svi govore samo o Nigeriji. Ništa drugo. Jer, to je bila ta prva stepenica, to je bio taj prvi korak. A prvi korak je najvažniji. I prvi dojam je najvažniji. Kad ga stekneš, kad ga napraviš, tako će ti biti dalje.
A s kime ste to stvarali grupu? Sa zvijezdama najjačih europskih klubova, koji svake godine igraju u finalu ili barem polufinalu Lige prvaka...
– Netko je izračunao da je naša reprezentacija osvojila više od 80 trofeja – kad se sve pojedinačno zbroji. To je impozantna brojka, i doista nije lako sve te igrače ujediniti, složiti, uvjeriti... Svi su moji razgovori bili u tom smjeru da ja njih uvjerim da oni mogu i moraju biti grupa. I ja sam to napravio na tri bitna sastanka.
Nabrojimo ih redom.
– Prvi je bio u Rovinju – početak priprema. Kad su se skupili svi igrači, došao je i Luka Modrić nakon finala Lige prvaka. Rekao sam im da mi možemo napraviti rezultat, ali samo ako budemo zajedno, ako budemo homogeni.
Drugi sastanak?
– On je bio u Opatiji, nakon utakmice s Brazilom koju smo izgubili s 0:2, gdje su se pojavile neke male iskrivljene stvari da netko misli ovako, netko onako, pa je, pa nije, pa zašto... I ja sam ih onda upozorio: “Dečki, mi sada idemo u Rusiju. Ako nećete ići na takav način, kao grupa, kao zajedno, molim vas ovaj čas reagirajte, recite mi: ne mogu to podnijeti, ne mogu biti na klupi, ne mogu biti rezerva, ne mogu to gledati kao rezervni igrač – i onda ostanite kod kuće, nitko vas ne tjera!” Ali ako krenemo u Rusiju, onda je gotovo. Onda zaboravite priču: ne mogu, nisam... Nego, ako si na klupi, onda moraš biti najveća podrška onima koji igraju, onda ti moraš biti taj koji ćeš davati snagu ostalima, ne možeš biti neki destruktivni faktor.
I treći sastanak?
– Treći je bio u Rusiji, kad se dogodilo ono s Nikolom Kalinićem. Eto, kroz razgovor s Kalinićem nisam ga uspio uvjeriti u neke stvari, da on meni dokraja vjeruje. I zato taj slučaj smatram svojim porazom.
Pažljivo sam vas gledao kad ste na TV-u davali intervju nakon trijumfalne pobjede nad Argentinom od 3:0. Ne samo da niste bili euforični, nego ste mi čak djelovali nekako melankolično. Radite li to proračunato, jeste li se toliko psihološki istrenirali da imate takvu superkontrolu nad samim sobom i u ovakvim izvanrednim situacijama, gdje bi i kamen, da se pjesnički izrazim, zaplakao od sreće?
– Netko je morao to sve spustiti na zemlju. Netko je morao reći: nije gotovo, tek smo počeli. Netko je morao reći: moramo ostati skromni. Moramo ostati ponizni ako hoćemo nešto napraviti. A došli smo da nešto napravimo.
Razgovaramo već sat vremena, a još nismo dotakli pitanje vjere, odnosno vas kao vjernika, kao praktičnog vjernika katolika – o čemu se za vrijeme i nakon SP-a jako puno pisalo i govorilo. Evo naš poznati splitski svećenik i teolog fra Ante Vučković nedavno je u jednome svom članku napisao: “Dalić je govorio prepoznatljivim religioznim jezikom. Nije nogomet pretvorio u religiju, nego je u nogomet unio vjernički jezik.” Slažete li se s tom njegovom ocjenom?
– U globalu da. Ono što je najvažnije i što je bitno meni u mojoj nekoj viziji jest da stvari kažem jednostavnim jezikom, normalnim jezikom, da me svatko razumije – što sam htio, što je moja ideja, što je moj put... Mislim da ta jednostavnost nama fali. I da je najteže biti jednostavan i normalan danas. Ili igrati jednostavno. A ja sam govorio samo ono što sam osjećao, na način da sam rekao: “Hvala dragome Bogu da smo pobijedili!” Jer ja vjerujem u to, ja sam vjernik. Doista mislim da je u onim trenucima kad je bilo ili – ili dragi Bog dao nama. Jer smo mi to i zavrijedili. I zaslužili – ja kao izbornik i igrači sa svoje strane. Ja u to vjerujem, ja to tako živim.
Ja krunicu ne pokazujem nego je držim u džepu i stiskam rukama, svojim, kad mi daje snagu.
Vi s igračima nikada niste eksplicitno razgovarali o tim, religioznim temama?
– Ne. Nisam to unosio unutra na takav način. Ovako sam im znao reći: “Dragi Bog sve vidi. Vidi naš rad, vidi naš odnos, vidi naše ponašanje, i on će nama dati ako mi zaslužimo.” Ali ako mislimo negativno, krivo, ako loše radimo, onda nam sigurno neće dati.
Ima, evo, i ova zanimljiva rečenica fra Ante Vučkovića: “Hrvatska reprezentacija nije bila molitvena grupa, ali je svakako bila oblikovana zajedništvom koje se hranilo i vjerom.”
– Sigurno da je tako. Zajedništvo je bilo jako bitno, segment koji je možda presudan, ali i vjera. Općenito vjera, i vjera u rezultat, i vjera jedan u drugoga. Povjerenje jedan drugome. Mi nismo to javno manifestirali, nego intimno nosili u sebi, i to svatko na svoj način.
Naš ugledni teolog Ivica Raguž je vaš/naš uspjeh nazvao, simbolički, “malom, ali velikom Hrvatskom revolucijom”...
– Ono što je jako važno i bitno, po meni, možda čak važnije i od samoga srebra – jest ono što se događalo nakon SP-a. I tijekom SP-a, ali pogotovo nakon prvenstva. Da je cijela Hrvatska živjela kao jedno, da je zajedništvo koje su pokrenuli igrači preraslo u cijelu državu. Ne bih rekao da je to bila “revolucija”, prije bih upotrijebio izraz “događanje naroda” ili “zajedništvo”... Počelo se živjeti skupa, osobito su mladi osjetili pripadnost koja se u međuvremenu bila izgubila. Odnosno, bio se izgubio identitet... Malo-pomalo, u proteklih 15-ak godina netko je sustavno zatomio sve što je bilo hrvatsko, i dođu 22 dečka i u mjesec dana sve to ponište! Svojim zajedništvom, svojom borbom, ljubavlju...
Ipak, bilo je pokušaja da se na sve to baci neka sjena ili mrlja – zbog toga što je na dočeku na središnjemu zagrebačkom trgu nastupio i Marko Perković Thompson. Kasnije se, međutim, ispostavilo da su sami igrači, na čelu s kapetanom Modrićem, uvjetovali da na dočeku bude i Thompson – inače dočeka neće biti... Kakvo je vaše viđenje te priče?
– Mi kad krećemo na utakmicu, iz hotela, ulazimo u autobus, i kad autobus krene, krene i “Lijepa li si”. Govorim o svakoj utakmici, na SP-u u Rusiji. Primjerice, mi krećemo igrati protiv Nigerije i ulazimo svi u bus. I kad smo svi u busu, kad bus krene, tišina je, a onda krene – “Lijepa li si”. Dalje: mi kad uđemo u svlačionicu, i krene priprema za utakmicu, opet je unutra razglas i opet ide ta pjesma, “Lijepa li si”. I sve ostale navijačke pjesme hrvatske. A kad završimo utakmicu i pobijedimo, opet ide ta pjesma. To je njihova himna, to je himna reprezentacije. To je pjesma koja govori o domoljublju, o zajedništvu, o Hrvatskoj, i nitko nema pravo nama tu pjesmu uzeti. Dečki su htjeli da ta pjesma bude na dočeku.
Nedavno ste potpisali novi ugovor s HNS-om, dakle ostajete izbornik. Možda je to vrlo hrabra i riskantna odluka. Nekoliko se glavnih igrača već oprostilo od reprezentacije, i sami ste nedavno priznali da je ova reprezentacija u ovome trenutku “potrošena”. Možete, dakle, samo dolje, nikako ne gore... Ipak, ostali ste, unatoč sjajnim ponudama iz inozemstva...
– Nakon američke turneje, još prije SP-a, ja sam s obitelji donio odluku da ću nakon SP-a napustiti reprezentaciju, kako god da završi SP. Ali nakon svih ovih događanja nakon Rusije, nakon svih tih svečanih dočeka na ulicama i “događanja naroda”, shvatio sam da ja ne mogu iznevjeriti taj narod. Jer, ja sam jedan od njih. A drugi motiv moga ostanka bili su igrači i to zajedništvo, obitelj koju smo mi stvorili. Nisam mogao iznevjeriti ni njih.
Do kada ste potpisali ugovor?
- Do Europskog prvenstva 2020. Ne dalje.
Da li intimno ipak razmišljate da nastavite voditi reprezentaciju i dalje, i do SP-a u Kataru 2022.?
- Ne. Korak po korak. Nisam ja da bih bio u reprezentaciji 100 godina. Tu sam zbog rezultata. Ako ga napravim, napravim, ako ne, ja idem.
Jeste li spremni, nakon svega ovoga – i usprkos svemu ovome što se u ovih par mjeseci dogodilo – i na križ?
– Čim sam ostao, spreman sam i na križ. I znam da sam vjerojatno napravio grešku. Teško da možemo napraviti ovakvu euforiju, ovakav rezultat, teško da ja mogu biti na boljoj poziciji nego što sam sada – gledano čisto racionalno... Ja znam da će doći pad. Znam da sad ljudi čekaju, ne svi, ali neka grupacija čeka da mi izgubimo, da ja pogriješim, i samo čekaju moju grešku. Ja to znam, da se čeka moja greška. Da li u javnom istupu, da li u medijima, da li u nekoj mojoj izjavi – čeka se moja greška. Ali ja se toga ne bojim. Spreman sam nositi se i boriti s tim. Sve što sam napravio u životu, napravio sam zahvaljujući Bogu i svojoj obitelji, i ne bojim se. Da, točno, spreman sam nositi svoj križ. I nosim ga. Daleko sam od nekog idealnog čovjeka, ali idem dalje, učim na svojim greškama, borim se, a borit ću se i dalje...