OSNOVNI POJMOVI (kako ih definiraju transrodne udruge)
Interspolne osobe - one koje se po tjelesnim karakteristikama, od rođenja ili puberteta, ne mogu jasno svrstati ni u muški ni u ženski spol
Transrodne osobe - one kod kojih se spol ne podudara s rodnim identitetom
Rodno nebinarne osobe – one koje se ne osjećaju ni ženom ni muškarcem pa ne žele da im spol bude muški ili ženski, nego treći
Spol - oznaka M ili Ž koju nam je liječnik pripisao pri rođenju na temelju spolnih organa i kromosoma s kojima smo rođeni te se upisuje u rodni listi
Rod - društveno konstruirana definicija muškarca i žene, nije biološki određen, ne označava tjelesne karakteristike, nego se odnosi na društvene uloge
Rodni identitet – unutarnji osjećaj roda i način na koji izražavamo svoj rod odjećom, ponašanjem i izgledom, a nije ovisan o spolu pripisanom pri rođenju
Zakonsko priznanje roda – službeno priznanje nečijeg rodnog identiteta promjenom oznake spola u osobnim dokumentima, matičnim knjigama i drugim registrima
ERIN V. (25): “U dokumentima mi i dalje piše da sam žensko, a ja sam muško. Imam i suprugu, s kojom sam počeo vezu kao djevojka...”
Erin V. prije nekoliko godina doselio se u Zagreb iz Bjelovara gdje je završio školu za hotelijersko–turističkog tehničara, a ove godine planira se upisati na studij mehatronike na Tehničkom veleučilištu. Trenutno radi u Trans Aidu. Smatra se transrodnom i interspolnom osobom. Interspolne osobe su, objašnjava, one koje se od samog rođenja ili od puberteta medicinski i biološki ne mogu svrstati u tipični muški ili ženski spol. Transrodnost podrazumijeva osobe kod kojih se spol koji im je pripisan pri rođenju ne podudara s rodom s kojim se identificiraju, a neke od njih se odlučuju na proces tranzicije spola.
Erin je, kaže, sam sebi prije godinu dana dao to ime na koje mu glase svi dokumenti u kojima mu je kao spol još uvijek naveden ženski, ali je u procesu prilagodbe spola i nada se da će uskoro i službeno u dokumentima stajati da je – muškarac. Pri rođenju su mu odredili ženski spol.
“Još prije osnovne škole govorio sam da ne volim svoje ime i da ga želim promijeniti. Čak sam i govorio u muškom rodu. Kad sam krenuo u školu, upozorili su me da govorim u ženskom rodu i da se počnem ponašati kao djevojčica. Nikad se nisam osjećao kao djevojčica. Nadao sam se da ću jednog dana proći ispod duge i postati dječak. Roditelji se nisu ljutili što se ne želim igrati barbikama. Baka mi vjerojatno i dan-danas zamjera što mi je kupila skupi prsten, kakav su u to vrijeme nosile sve curice, a ja sam vrištao dok mi ga je stavljala i onda sam ga u parku zakopao u pijesak i nitko ga više nikada nije našao. Tada mi je bilo otprilike osam godina”, priča Erin i prisjeća se kako je već u nižim razredima bio diskriminiran od druge djece, koja su ga vrijeđala. To mu je, kaže, veoma narušilo samopouzdanje.
“Za razliku od drugih djevojčica, koje ulaskom u pubertet dobiju menstruaciju, ja je nisam dobio i zbog toga me je bilo jako sram. Djevojčice su me zadirkivale što sam jedini koji nema menstruaciju. Upisao sam se u srednju pomorsku školu u Bakru jer sam maštao da ću biti kapetan broda. Tamo sam bio jedino žensko s 34 dečka u razredu i znao sam da želim biti poput njih iako su me dosta zadirkivali da ne izgledam kao žensko i da se ponašam kao muško.
Nisam se šminkao ni oblačio kao žensko, ali sam imao dugu kosu. I sada mi je želja imati dugu kosu, ali mi je važno da me ljudi doživljavaju kao muškarca, pa sam odlučio da ću nositi kratku kosu dok pod utjecajem hormona ne dobijem dublji glas i bradu”, govori Erin koji u srednjoškolsko doba pati od depresije i povlači se u sebe.
Počinje sebe percipirati kao čudaka koji se ponaša kao muško, a to nije. Ispisuje se iz škole i vraća u Bjelovar, gdje se upisuje u gimnaziju, no i dalje se osjeća loše. Počinje mucati, zbog čega ga ljudi još više ismijavaju. U dobi od 16 godina pokušava počiniti samoubojstvo tako što se predozirao lijekovima. U bolnici provodi nekoliko tjedana. Opet mijenja školu i pred cijelim razredom priznaje da pati od depresije.
“Tada su me prihvatili. Stekao sam i prijatelje. S 11 godina sam mlađem bratu rekao da mi se sviđaju djevojke, a pri kraju srednje škole to govorim i jednom prijatelju i prijateljici. Tada nisam znao što je transrodnost. Sa 17 godina shvaćam da sam muškarac. Roditeljima nisam htio ništa reći da ih ne povrijedim. Kako moje tijelo nije proizvodilo dovoljno hormona, u to vrijeme liječnici mi propisuju terapiju estrogenom da bi mi tijelo razvilo ženske sekundarne karakteristike.
Od liječnika sam upućen na dilataciju vagine. Nitko me nije pitao želim li to. Primijećujem promjene na svom tijelu. Razvijam sekundarne ženske karakteristike i tada sam sebi govorim – ne, ja to ne želim. Počinjem se sramiti svoga tijela, a ni danas ne idem na plažu jer nisam zadovoljan svojim izgledom”, otkriva Erin koji tek sa 22 godina svima priznaje da je muško. Tada već živi sa svojom današnjom suprugom.
“Ona je je sebe doživljavala lezbijkom i upustili smo se u vezu kao dvije djevojke. Ona je ubrzo shvatila da ja nisam žensko, ali je meni bio problem kako ću joj reći da se doživljavam heteroseksualnim muškarcem. Nisam je htio izgubiti. Shvatila je koliko se mučim. Priznao sam joj. I njoj je to bilo O. K. Rekla mi je da me voli takvog kakav jesam. A onda sam malo-pomalo govorio i drugima, postupno počeo govoriti o sebi u muškom rodu, čak i na poslu. Prije godinu dana sam rekao roditeljima, a tada sam promijenio i ime u dokumentima”, kaže Erin, koji je sa svojom odabranicom prije godinu dana sklopio životno partnerstvo koje smatra brakom.
Prije nekoliko mjeseci je krenuo kod psihologa i očekuje da će uskoro započeti tranziciju hormonskom terapijom, a planira i kiruršku prilagodbu spola kako bi se potpuno osjećao ugodno u svom tijelu. Takve operacije koštaju između 10 i 12 tisuća eura i HZZO ih ne financira, te se također ne izvode u Hrvatskoj.
“Želim prava kao i svi ostali, da mladi ljudi koji se nađu u toj situaciju shvate da nisu sami. U veljači je Europski parlament donio rezoluciju o pravima interspolnih osoba koja preporučuje da se djeca i dojenčad više ne podvrgavaju genitalnim operacijama kako bi im se pripisao jedan od dva spola. Da bi to bilo moguće, rubriku s oznakom spola u takvim slučajevima treba ostaviti praznom. Netko je odlučio da nešto na djetetu čije zdravlje nije ugroženo ne izgleda kako treba i da to treba srediti a da ga nitko ništa ne pita.
Hrvatska bi to trebala urediti novim zakonskim rješenjima. Dok se na interspolnim osobama obavljaju takve operacije koje nisu nužne, transspolnim osobama država ne želi financirati operativne zahvate koji su im potrebni”, ističe Erin i podsjeća da je 1,7 posto ljudi u svijetu interspolno, a on je jedini u Hrvatskoj koji se tako javno predstavlja, što je samo dokaz koliko je interspolnost stigmatizirana. Interspolne osobe, koje mogu medicinskom dokumentacijom potkrijepiti da njihovo tijelo nije tipično muško ili žensko, u nekim zemljama primjerice Njemačkoj, odnedavno imaju pravo na status trećega spola.
Takvo pravo bi, smatra Erin, trebali imati svi, a ne samo interspolne osobe jer se možda netko osjeća kao muško ili kao žensko, ali ne želi da mu u dokumentu bude istaknuta oznaka jednog od ta dva spola. Otkriva kako su ga prije godinu dana u Zagrebu na ulici iz čistoga mira izudarala dvojica mladića.
“Kroz Marš i druge aktivnosti mi se dodatno izlažemo nasilju, no važno je da pokažemo da nas ima i da smo normalni ljudi koji žive kao i svi ostali i želimo da nas se tako i doživljava. Ne želim da itko prolazi sve ono što sam ja prošao. Nikada nije kasno biti ono što jesi. Svi koji nas žele podržati dobrodošli su na maršu”, poručuje Erin.
DIANA AVDIĆ (22): “Do 18. godine bila sam Filip, a od tada sam Diana. Rođena sam i odgajana kao dječak, ali sam se odmalena nadala da ću postati djevojka”
Diani Avdić 22 su godine. Rođena je u Zagrebu, gdje je završila gimnaziju, a sad je na drugoj godini studija medicine. Želi postati liječnica, po mogućnosti kirurginja. Živi s majkom i mlađom sestrom, a ima još dva starija brata. Završila je proces tranzicije iz muškog u ženski spol i prikupila sve potrebne potvrde – nalaze endokrinologa, psihologa i psihijatra i ostale - za izdavanje novih osobnih dokumenata na kojima će joj umjesto M kao oznaka spola pisati Ž.
“Do svoje 18. godine bila sam Filip, a sama sam odabrala ime Diana jer mi se najviše svidjelo. Rođena sam i odgajana kao dječak i ušla sam u pubertet dosta rano, u 5. razredu osnovne škole. Osjećala sam se nelagodno zbog toga i nekako sam se nadala da ću postati djevojka. U nižim razredima sam se uglavnom družila s djevojčicama, a onda sam u pubertetu dobila mišićnu masu, proširila su mi se ramena, počela rasti brada… Fizički sam postala dečko i drugi su me tako doživljavali, što mi se nije sviđalo; recimo, kad sam se na tjelesnom morala grupirati s dječacima u igrama. Kada bih se pogledala u ogledalo, moje tijelo bilo mi je odbojno, nisam prepoznavala osobu u koju se moje tijelo razvija jer se u mojoj glavi odvijao drugačiji razvoj.
U drugom razredu srednje škole otkrila sam pojam transrodnosti i shvatila da nisam jedina na svijetu koja želi promijeniti spol, no to mi nije bilo samo olakšanje, nego i šok jer nisam znala što bih napravila. Pala sam u depresiju”, govori Diana, koja se u trećem razredu povjerila jednom prijatelju i dvjema prijateljicama iz škole i kod njih naišla na razumijevanje.
“Nedugo nakon toga sam rekla baki Zlati koja je nakon prvotnog šoka to dobro prihvatila i danas smo vrlo bliske, a potom i roditeljima, s kojima je išlo malo teže. Mama se brinula kako će ljudi reagirati. Danas mi je obitelj velika podrška.Tada su me fizički privlačili dečki, a sada se smatram panseksualnom, što znači da me privlače osobe bez obzira na spol i rod. Zaljubljujem se u nečiju osobnost, a ne u spol ili rod”, priča nam Diana, koja je još u srednjoj školi doživjela da je vršnjaci ismijavaju i nazivaju pederom. Postupno je počela sve manje o sebi govoriti u muškom, a sve više u ženskom rodu. U ožujku 2016. u dobi od 19 godina počinje hormonsku terapiju, prije čega je bila kod psihologa i psihijatra koji su kroz svoje dijagnoze potvrdili njezinu želju da promijeni spol.
“Istovremenu su me moji najbolji prijatelji zvali Diana i obraćali mi se u ženskom rodu, a na fakultetu sam bila Filip, nosila kratku kosu i odijevala mušku odjeću. Većina kolega na fakultetu nije dobro prihvatila kada sam ih jednog dana zamolila da mi se počnu obraćati u ženskom rodu i zvati me Diana. Tablete s estrogenom ću uzimati do kraja života. Nakon nekog vremena sam pod utjecajem hormona i emocionalno i fizički ušla u ženski pubertet. Tijelo mi se počelo mijenjati. Grudi su mi narasle, a lice zaoblilo. Brada mi nažalost nije prestala rasti, a zdravstveni sustav u Hrvatskoj ne pokriva laserske zahvate trajnog uklanjanja dlačica s lica pa se brijem što me dodatno opterećuje.
Smatram da bi nam HZZO trebao pomoći financijski oko operativnih zahvata koji nisu estetski, već medicinski indicirani zahvati. Podrška oko mentalnog zdravlja u procesu više je nego dobrodošla. Išla sam pola godina na vježbe logopedu kako bi moj glas postao ‘ženski’. S vremenom mi je raslo samopouzdanje, opustila sam se, počela sam se šminkati i nositi žensku odjeću, pustila kosu, a prije dvije godine sam službeno promijenila ime”, kaže Diana, kojoj se u banci dogodilo da se službenica čudila zašto joj na osobnoj iskaznici piše da je muškog spola, a ima žensko ime. Također se djelatnica u matičnom uredu, kamo je došla promijeniti ime, prema njoj ponijela arogantno rekavši da će zavaravati ljude svojim novim imenom. Za sada ne planira ići na operativne zahvate jer je zadovoljna svojim tijelom ovakvim kakvo jest.
“Ne smatram da kao žena manje vrijedim zbog svog identiteta. Trebam imati ista prava i mogućnosti kao svi drugi. Neki ljudi me ogovaraju i iza leđa mi govore da sam muško ili čudakinja, a drugi me vole. Izgradila sam samopouzdanje u čemu mi je pomoglo druženje s drugim trans osobama, kroz koje sam shvatila da su to normalni ljudi kao svi ostali. Ja sam puno više od svoga spola. Sretna sam”, zaključuje Diana. Svim trans osobama poručuje da nađu potporu među bliskim ljudima i u trans zajednici i da se bore za svoja prava.
ADRI MARKEŠIĆ (20): “Ne pripadam ni muškom ni ženskom rodu, a spol je moja osobna stvar. To što je u mojim gaćama, tiče se samo mene”
Adri Markešić ima 20 godina i smatra se rodno nebinarnom osobom, a objašnjava nam kako to znači da ne pripada ni muškom ni ženskom rodu. O sebi ipak govori u ženskom rodu i očekuje da joj se drugi ljudi tako obraćaju. Pri rođenju joj je, kaže, pripisan muški spol. Odmalena živi u Zagrebu, trenutno s dečkom koji je transrodna osoba, njihovim psima i mačkom. Radi u kiosku.
“Koliko god mogu, u razgovoru izbjegavam rod. Za to dobro dođe aorist. Ili govorim u množini. Zadnjih nekoliko mjeseci uglavnom koristim ženski rod. Spol je pak moja osobna stvar i o tome ne želim raspravljati. To što je u mojim gaćama, tiče se samo mene. Odgajali su me mama i njezina obitelj i davali mi slobodu da se igram čime želim, slušam glazbu kakvu želim… S 13 godina sam obitelji i prijateljima rekla da sam gay. S 16 godina počinjem jako preispitivati svoj rod. Razmišljala sam i o tranziciji, ali zaključujem da se ne doživljavam ni kao žena ni kao muškarac.
Trenutno nemam namjeru uzimati hormone niti se podvrgavati operacijama jer mi se ne da ljudima, recimo na poslu, objašnjavati promjene koje bi mi se događale. Ne mogu sebi dopustiti da izgubim posao. Možda ću jednom krenuti u tranziciju”, ističe Adri i dodaje kako je u srednjoj školi doživljavala brojna zlostavljanja. To razdoblje života opisuje kao – pakao.
Pohađala je Strojarsko-tehičku školu “Faust Vrančić” u kojoj ju je većina učenika doživljavala negativno, nazivali su je pederom, prijetili joj, naguravali je, u zahodima pisali da će je zaklati... Sve ju je to dovelo do anksiozne depresije, a i dan-danas je sklona samoozljeđivanju. Slične situacije, kaže, prolaze brojne trans i gay osobe u toj dobi. Veliku joj je podršku pružala majka, no na kraju ipak prekida školovanje u trećem razredu. Planira da se na jesen upiše u večernju školu, a nakon toga bi studirala socijalni rad.
U dokumentima joj još stoji ime koje joj je dala majka, a prije nekoliko godina joj je kroz glavu prošlo ime Adri. Svidjelo joj se i zvuči neutralno. Od tada se tako predstavlja. Na poslu ne ističe svoj rodni identitet i ljudi joj se u pravilu obraćaju u muškom rodu i doživljavaju je kao mušku osobu, ne nosi žensku odjeću i ne stavlja šminku. To ostavlja za slobodno vrijeme, kada voli crnom olovkom naglasiti oči i nokte obojiti u crno. Kako se više ne smatra muškarcem, ne može za sebi više ni reći da je gay, pa se radije koristi terminom queer. Napominje da su rodni identitet i seksualna orijentacije dvije različite stvari.
“Glupo mi je što se moram skrivati na poslu i razmišljati o tome hoću li imati što jesti ako nalakiram nokte. Trenutno moram pristati na taj kompromis, no jednog dana će biti bolje i moći ću bezbrižno nositi što god hoću. Nekoliko država u Europi uvelo je treći spol i voljela bih da tako bude i u Hrvatskoj jer bi to bilo najbliže mom identitetu iako ne razumijem zašto bi nekoga uopće trebao zanimati moj spol i kakve veze moj izgled ima s onim što imam u gaćama. Ako iza rodno nebinarnih osoba stane država, lakše će nas prihvatiti i društvo u kojem živimo. U manjim sredinama su takvi ljudi još više nego u Zagrebu izloženi nasilju iz mržnje, počevši od nasilja u obitelji. I ja sam nekoliko puta bila fizički napadnuta, zadnji put prije otprilike dvije godine u središtu Zagreba.
No mislim da se ne treba skrivati i ne žalim ni zbog jednog udarca, šamara ili uvrede. Imam posljedice, ali me svaki taj napad ojačao, učvrstio u onome što jesam. Unatoč svim problemima sretna sam jer za razliku od mnogih mogu biti to što jesam. Treba raditi na obrazovanju ljudi kako bi shvatili da nije u redu nekoga tući zato što se odijeva drugačije od tebe. A problem je i to što u cijeloj državi ne postoji dovoljno stručnjaka, specijalista za rad s transrodnim osobama”, ističe Adri. Ipak, smatra da se rodni kriteriji sve više odmiču od tradicionalnih i da mladi ljudi sve više pomiču granice u svojim glavama te postaju svjesni da se mogu rodno i spolno identificirati kako žele. Napredak se, smatra, ne može zaustaviti.