GLOBUSOVA 'KAVKASKA ČAJANKA'

VIDEO: HRVATICA KOJA JE STUDIRALA U WUHANU ISPRIČALA JE ŠTO JE SVE PROŽIVJELA NAKON POVRATKA KUĆI 'Grozan je osjećaj kada se ljudi odmiču od tebe'

Neja Markičević / CROPIX

Anamaria Matušek

Globalno širenje dosad nepoznatog koronavirusa otvara brojne nepoznanice o tome što nas očekuje u bliskoj budućnosti. O tome su u Čajanci razgovarali Anita Lauri Korajlija, zdravstvena psihologinja s Filozofskog fakulteta, Anamarija Matušek, studentica koja se nedavno vratila iz Wuhana, i Bernard Kaić, epidemiolog iz HZJZ

Koliko je opasno živjeti u doba koronavirusa? Hoćemo li svi preživjeti? Ili makar dobri Hrvati? Kako izgleda strah od virusa i plaše li se liječnici? O tome su u čajanci razgovarali Anita Lauri Korajlija, zdravstvena psihologinja s Filozofskog fakulteta, Anamarija Matušek, studentica koja se nedavno vratila iz Wuhana i Bernard Kaić, epidemiolog iz HZJZ.

Vlašić: Koliko ljudi umire od gripe? U Americi je to prošle godine bilo nekoliko tisuća ljudi?

Kaić: Ne znam, ne trudim se pamtiti brojeve. U Hrvatskoj je bilo 107 slučajeva prijavljenih smrti od gripe u prošloj sezoni.

 

Vlašić: Koliko se moramo bojati koronavirusa?

Kaić: Ovisi kako će se razvijati situacija, trenutno se ne moramo bojati.

Vlašić: Jutros je na Twitteru objavljeno kako broj zaraženih stagnira...

Kaić: Broj novootkrivenih ne raste kao što je rastao, ali prerano je zaključivati. Vidjet ćemo za mjesec, dva.

Vlašić: Hoćemo li živjeti u panici?

Kaić: Ja neću. Nema razloga. Ako dođe, čak i da dođe netko obolio od koronavirusne bolesti, treba ga na vrijeme otkriti, dijagnosticirati, liječiti. Treba spriječiti širenje tako da se pod nadzor stave njihovi kontakti, da taj nadzor bude takav da ne hodaju uokolo i da ne šire eventualnu bolest nego da budu u samoizolaciji. Postoje razni scenariji, postoje scenariji da će se koronavirus širiti kao sezonska gripa i da će svake godine biti na tisuće oboljelih. Ako se i to dogodi, dogodi se. Ne vidim da bi zbog toga trebalo paničariti.

Vlašić: Vi imate i susret s panikom. Kako je to izgledalo?

Matušek: Prijateljica i ja vidjele smo paniku kada smo bile u Kambodži, ali to je bilo baš kad je počela cjelokupna panika u Wuhanu. To je situacija u kojoj vas zovu prijatelji, mentori, fakultet zove i provjerava gdje smo, što radimo, žele nas staviti u karantenu, nije se znalo što se događa. U jednom danu dobili smo sve informacije. Naravno, uhvati vas određena panika, mislim da je to ljudski, taj strah u ljudima. Međutim, smirilo se. U Kambodži nije bilo razloga za strah jer nije bilo nikakvih simptoma. Mislim da ljudi ne bi trebali paničariti, barem ne u Hrvatskoj.

Darko Tomaš / CROPIX

Anita Lauri Korajlija, Boris Vlašić, Bernard Kaić i Anamarija Matušek

 

Vlašić: Na kakav ste prijem naišli u Hrvatskoj?

Matušek: Bilo je jako loših negativnih komentara. Prvi put sam imala osjećaj kako je to biti izoliran i kako je to kada vas ljudi gledaju pogledom koji kaže: vi ste izolirani, vi nosite virus. Razumljivo mi je da se ljudi boje, da imaju strah. Ali, užasan je osjećaj. Tako da suosjećam s Kinezima odnosno s Azijcima diljem svijeta. Osjećaj je katastrofalan kada se ljudi odmiču od tebe tri metra. Razumljivo mi je bilo u početku kada se nije znalo trebam li biti u kućnoj karanteni, sada su već prošla tri tjedna otkako sam izašla iz Wuhana. Danas sam prvi put to doživjela jer sam prvi put izašla od kuće. Nije to lijep osjećaj.

Vlašić: Što vam govore?

Matušek: Preko poruka, što mi je razumljivo u jednu ruku. Ali, ljudi mi govore da ću se zaraziti, da sam virusonoša, zašto sam se uopće vratila. Razni komentari. Očito je da se ljudi boje.

Vlašić: Što vi kažete na to?

Lauri Korajlija: Na što, na to da se ljudi boje ili da rade grozne stvari?

Vlašić: Da rade grozne stvari, svi se boje.

Lauri Korajlija: Ovo što Anamarija kaže da razumije da se ljudi boje, to otprilike razumijemo svi, naročito u trenucima kada se o tome ne zna baš puno, ima lažnih informacija, ne zna se kome vjerovati, prisutan je strah od nepoznatog, ljudi umiru i slično. Zašto ljudi rade grozne stvari kad se boje, zato što su nepristojni. Ukratko. Strah ne opravdava i ne može opravdati grozne stvari koje ljudi rade. Naravno, u prvim trenucima ljudi imaju reakciju straha, hoćemo li pobjeći ili se zaštititi nekako, što donekle objašnjava reakciju ljudi kada je vide prvi puta i ustuknu. To je automatizirana reakcija. Međutim, pisanje poruka nije automatizirana reakcija. Za to se mora naći mjesto s kojeg će se poslati poruka, naći broj mobitela, napisati poruku, a to je reakcija koja traje i govori puno više o samoj osobi nego o njezinu strahu. Reakcija u panici je kada ljudi vide Anamariju i automatizirano reagiraju, ustuknu. To je iz evolucije, ljudi kada vide opasnost, od nje se odmiču. U ovom trenutku ljudi kada je vide prepoznaju opasnost i povuku se, iako ona ne izgleda i nije opasna. Ovo sve dalje što traje nije automatizam. Ljudi su sve skloniji koristiti društvene mreže i anonimnost koju im one pružaju kako bi govorili jedni drugima grozne stvari i da si daju za pravo da upravljaju njenim životom, misle da je to O.K., govore kakva je ona, a da pritom ne znaju ništa o njoj osim da se vratila iz Wuhana prije tjedan dana. Tako da mislim da je to skrivanje iza panike samo opravdanje. Možemo razumjeti paniku, možemo razumjeti neke stvari da se događaju u panici, ali to je samo objašnjenje, ne i opravdanje.

Vlašić: Znamo li dovoljno o tome kako se koronavirus prenosi?

Kaić: Zna se dosta, zna se puno, ali još postoje neke nepoznanice. Zna se da se koronavirusi prenose kapljičnim putem, pri kašljanju, šmrcanju, kihanju. Zna se da se tako prenose ovi drugi koji su se pojavili kao novi, kao Sars, zna se da obolijevaju za sada, prvenstveno bliski kontakti oboljelih, kako u Kini, tako i izvan Kine, što sve ukazuje na taj kontakt kapljičnim putem. Može li se on na neki drugi način prenijeti, ne može se sa sigurnošću isključiti pa bio to spolni put ili zagađenom hranom ili vodom. To sve govorimo o prijenosu čovjeka na čovjek. Praktički, svi su dobili bliskim kontaktom.

Zagreb, 100220.
Trg Republike Hrvatske.
Okrugli stol na temu korona virus.
Na fotografiji: Bernard Kaic.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX

Bernard Kaić

 

Vlašić: Kako na brzinu prekontrolirati grupu ljudi koja izađe iz aviona? Mi nemamo toplinske senzore, za ne?

Kaić: Nemamo toplinske senzore. Rijetko koja zemlja to ima, uvele su to azijske zemlje, SAD na nekoliko aerodroma, u Europi je bila riječ o Italiji na nekoliko letova, ali mislim da na kraju i nisu uveli. Ta mjera može uhvatiti osobu koja dolazi s temperaturom. A takvu osobu bi osoblje u zrakoplovu ovako i onako trebalo prepoznati, pitati je li bolesna, treba li joj pomoć i čak i dojaviti dolazak takvog bolesnika. Svi oni koji su u inkubaciji bolesti, znači zaraženi, ali se simptomi nisu razvili, takvi će proći kroz sve kontrole bez problema. Oni će oboljeti tek kad dođu doma, nakon nekoliko dana, pa se ni u to ne treba pouzdati. Mi radimo to da se onaj tko dolazi iz područja gdje ima cirkulacije koronavirusa, a to je trenutno samo kontinentalna Kina, izravno pita je li zdrav ili ima simptome bolesti. Ako ima, onda se u dogovoru s epidemiologom ili graničnim sanitarnim inspektorom dogovara prijevoz u bolnicu. A ako nema kao što su do sada svi koji su došli iz Kine u Hrvatsku bili zdravi u dolasku, onda se njih stavi pod zdravstveni nadzor. Izda se rješenje, obavijesti se nadležnog epidemiologa, i ta je osoba onda dva tjedna u svakodnevnom kontaktu s nadležnim epidemiologom. Svrha je da se što prije prepozna da je netko bolestan, ta osoba zna da se mora javiti epidemiologu tako da se na vrijeme ograniči bilo kakvo širenje.

Vlašić: Kako izgleda liječenje?

Kaić: Liječenje je simptomatsko, nema specifičnog liječenja. Liječi se kao i svaka druga virusna bolest. Kakvu štetu bolest napravi, ta se šteta popravlja.

Vlašić: Hm, u koliko, 900 slučajeva do sada nije upalilo, ali imamo to što imamo. Kako je živjeti u karanteni?

Matušek: Zapravo, sama riječ karantena zvuči užasno. Ja uopće ne volim koristiti tu riječ. Osjećaj je više kao kad imate 14 godina i u kazni ste, ne smijete van. Ali, nije loše. Pogotovo meni, nakon svega ovoga treba mi mir, tako da mi je dobro došlo biti malo doma. Jedino je to nošenje maske nakon nekog vremena postalo iritantno. Prate se simptomi, kontaktira s epidemiologinjom, sve je u redu.

Vlašić: Ako nikoga ne poljubite, je li to znak da nekoga volite ili...?

Matušek: Pa, mislim da je u toj situaciji to znak da nekoga volite.

Kaić: Samo bih dodao jednu stvar. Gospođa nije bila u karanteni i nije ni trebala biti u karanteni, trebala je biti pod zdravstvenim nadzorom do isteka 14 dana po izlasku iz Kine, čak i bez ograničenja kretanja. To što ste vi dobrovoljno bili kod kuće u samoizolaciji i nosili masku je pohvalno. To govori o vašoj svijesti i odgovornosti prema drugima, ali zapravo niste trebali ni biti doma ni nositi masku. Čak i ovo što mi imamo zdravstveni nadzor za zdrave ljude uz slobodu kretanja je puno više nego što ijedna druga zemlja EU provodi nad putnicima koji dolaze iz Kine. Prava karantena bila bi ne izlaziti van, ali bi uključivala i svakodnevni liječnički pregled. Tako da ovo nije bila karantena, ali je bila svojevoljna izolacija, mada ni to nije morala biti.

Vlašić: Jeste li se bojali za sebe?

Matušek: Nakon što sam došla doma nakon svih pretraga, nisam se bojala uopće jer sam zdrava i bila sam zdrava. Više je to bilo zbog drugih ljudi. Ljudi govore: ne bojim se. Kada je riječ o nekom bližem, ipak je bolje.

Vlašić: Koliko smo spremni? Koliko karantena može biti velika?

Kaić: Kao prvo, karantenu nemamo uopće niti je predviđena. Prava karantena bi značila staviti ljude da budu zasebno, u svojim sobama sa svojim sanitarnim čvorom, organizirati im dostavu hrane i pića. Moje mišljenje je da bi hotel bio idealan za karantenu, kada bi se uvodila. Mislim da nam karantena ne bi donijela veću sigurnost. Svatko iz EU može doći u Hrvatsku s osobnom kartom, a na granici nitko ne može znati gdje je ta osoba putovala jer ta osoba ne mora nositi putovnicu. Policajac može pitati, a svaki Slovenac, Nijemac ili Francuz bio u Kini ili u svojoj zemlji s nekim bolesnikom pa to ne prizna, mi to ne možemo kontrolirati. Prije ili kasnije tako netko može ući mimo svih kontrola. Zato mislim da govoriti o karanteni, nema puno smisla.

Zagreb, 100220.
Trg Republike Hrvatske.
Okrugli stol na temu korona virus.
Na fotografiji: Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX

Anita Lauri Korajlija

 

Lauri Korajlija: Ako radimo ovu diskriminaciju ljudi koji su bili u kontaktu, upravo tako dajemo povoda ljudima da skrivaju gdje su bili, što su radili. Ljudi će razmišljati – što ćeš mi sada napraviti, gurnuti me među one koji su već zaraženi, ili će mi govoriti razne stvari kao Anamariji, tako da naša reakcija izolacije i diskriminacije ljude potiče da skrivaju takve stvari. Sve što god se može sakriti, a to je jesam li negdje bio - zapravo se može izvrsno sakriti.

Kaić: Mogu se i simptomi sakriti. Popije se nešto protiv temperature i prođe se famozni skener koji svi vole.

Lauri Korajlija: Pritisak koji se stvara na ljude koji su bili u Kini samo stvara potpuno razumljivu reakciju da kriju gdje su bili. Potencijalno je to opasno. Zanimljivo, u literaturi sam čitala da su sve epidemije izazvale reakciju koju je Anamarija sada lijepo opisala, a to su “oni”. Sada su to evo napravili Kinezi za koje su glavni stereotipi da su prljavi, da ih je puno, da žive u groznim uvjetima i sada će nas sve zaraziti. Neka njima to tamo, ionako ih je puno, samo da nama ne donesu jer smo tako divna bića. Tako je bilo i sa španjolskom gripom, s AIDS-om. Bolest pripada nekima drugima, a ne nama, tako ljudi razmišljaju. I sada će neko vrijeme zazor i stereotipi prema Kinezima sigurno biti dominantni.

Zagreb, 100220.
Trg Republike Hrvatske.
Okrugli stol na temu korona virus.
Na fotografiji: Anamarija Matusek.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX

Anamarija Matušek

Izdvajamo

Iz drugih medija