Članstvo u EU nosi i niže kamatne stope, ali koga to briga?

Uz obrazloženje kako 8. ožujka dospijevaju petogodišnje obveznice 'teške' tri milijarde kuna, ministarstvo financija još se jednom dalo u potragu za svježim kapitalom, najavljujući novo izdanje obveznica vrijednosti oko 500 milijuna eura. Ništa nova, pomislit ćete, za državu koja svoje tekuće potrebe pokriva isključivo financiranjem (zaduživanjem) na teret budućih generacija. Pa onda ne bi trebalo previše čuditi da je, umjesto planiranih pola milijarde eura, razina zaduženja u konačnici drastično povećana. Na djelu smo još jednom imali prilike vidjeti nezajažljive apetite vlade državne administracije, koji su naišli na odgovarajući interes mahom domaćih investitora. Prema dostupnim informacijama, u prvom su planu bili obvezni mirovinski fondovi, prema čijim su željama u najvećoj mjeri skrojene ne jedna, već -dvije emisije obveznica, ukupno 'teške' otprilike šest milijardi kuna.

Međutim, činjenica da su se stvari u svega nekoliko dana drastično izmijenile nije dobila značajniji tretman u domaćim medijima. Baš kao niti tragičan epilog cijele priče. Doduše, već se nakon početnog ispitivanja snaga nagađalo o povećanju najavljenog izdanja, pa takav ishod i ne bi trebao previše čuditi. Naravno, tri milijarde kuna ovoga tjedna prelazi u ruke vlasnika dospjelih petogodišnjih obveznica, no za sada nema konkretnih odgovora na pitanje gdje odlazi ostatak prikupljenih sredstava. „Posudit ćemo šest milijardi, ali se Hrvatska ne zadužuje za toliki iznos“, neodređeno je krajem prošloga tjedna izjavljivao ministar financija Ivan Šuker. Zlobni će kritičari spremno zaključiti kako povećanje izdanja u potpunosti opovrgava tvrdnje ministra financija i predsjednice Vlade Jadranke Kosor, koji pak tvrde da se proračun puni prema očekivanjima, čime (navodno) nestaje potreba za rebalansom proračuna.

Šuker pak spominje strukturu ročnosti duga, gurajući u prvi plan zamjenu kratkoročnog zaduženja dugoročnim, što na prvi pogled djeluje suvislo. Ponajprije iz perspektive Ivana Šukera, koji 2020. godine vjerojatno neće biti tu, u funkciji ministra financija, razbijajući glavu otkuda da namakne sredstva za isplatu dospjelih obveznica. Gledajući stvari iz njegove perspektive, puno je bolje zadužiti se na rok deset godina uz kamatnu stopu od 6,7% nego na rok do godine dana putem trezorskih zapisa s kamatnom stopom od oko 3,5%.

Pa makar takvo razmišljanje bilo u koliziji ne samo s konvencionalnom logikom, već i strategijom vlade u segmentu predpristupnih pregovora o članstvu u Europskoj uniji. I dok jedni upozoravaju kako ulaskom u EU više nećemo moći na placu kupovati sir i vrhnje, drugi upiru prstom u proces konvergencije, koji bitno pojeftinjuje izvore financiranja za nove članice. Naime, prihvaćajući pravila igre Europske unije, Hrvatska će, kao i sve ostale zemlje prije nje, postati atraktivnija inozemnim investitorima, što neminovno vodi ka smanjenju kamatnih stopa (vrhunac tog procesa je članstvo u Europskoj monetarnoj uniji). Analiza koju je proveo OECD na primjeru Slovačke samo je jedno od istraživanja koje dokumentira tu tezu. Naime, autori analize ukazuju na činjenicu kako su slovačke dugoročne kamatne stope (na desetogodišnje državne obveznice) nekoliko godina prije ulaska u EU bile i do 300 baznih bodova iznad njemačkih, da bi se već godinu dana prije ulaska ta razlika svela na svega stotinjak baznih bodova, a po primanju u članstvu i dodatno smanjila.

Indikativan je i primjer Grčke, koja ima identična iskustva, a u minulih se desetak godina može pohvaliti prosječnim spreadom (razlikom u odnosu na njemačke stope prinosa) od svega 60 baznih bodova. To u prijevodu znači da se Grčka imala prilike zaduživati uz tek nešto skuplje kamatne stope od Njemačke, koja predstavlja benchmark ne samo u europskim, već i svjetskim okvirima. Naravno, jednom kada je članstvo u Europskoj monetarnoj uniji (pa čak i opstanak EMU) dovedeno u pitanje, izvori financiranja su naglo poskupjeli, a spread se počeo širiti, i posljednjih tjedana se kreće iznad 300 baznih bodova. Tragom toga, a pod pretpostavkom kako bi predpristupne pregovore Hrvatska mogla dovršiti već ove godine, a 2012. (ili najkasnije 2013.) postati punopravnom članicom Europske unije, zbog čega ministar teži promjenom strukture zaduženja u koristi dugoročnih obveza? Zar ne bi, dakle, bilo logičnije sada izdati obveznice kraćeg roka dospijeća uz niže kamatne stope, te ih potom, po ulasku u članstvo EU, refinancirati (zamijeniti) još jeftinijim izvorima financiranja?

No za to bi valjda trebalo raspolagati jasnom vizijom fiskalne politike, čvrstim i realnim proračunom, te uvjerenjem kako će racionalnim trošenjem sredstava iz proračuna ostati dovoljno prostora za opisane 'manevre', što u ovoj priči ipak - nije slučaj. Umjesto toga, a s očitim ciljem da se obveze gurnu što dalje u budućnost, na djelu je opet pristup 'prijeđi brigo moja na drugoga', bez obzira na cijenu koju plaćaju porezni obveznici. Ili možda ministar financija ne vjeruje da ćemo se već kroz koju godinu naći među probranim članstvom Europske unije?