Godine 2007. na festivalu u Veneciji holivudski je glumac Ben Affleck predstavio svoj prvi redateljski pokušaj - krimić “Gone Baby Gone” po romanu bostonskog pisca Dennisa Lehanea. Nakon što je projekcija završila, susreo sam direktora ljubljanskog festivala LIFFE i vjerojatno najvažnijeg slovenskog filmskog kritičara Simona Popeka. “Pa”, rekao je tada Popek, “čini se da smo umjesto lošeg glumca, dobili dobrog režisera.” Pokazalo se da je ta prognoza bila točna. U idućem desetljeću Ben Affleck neće postati bolji glumac, ali će kao režiser za “Argo” dobiti Oscara.
Popekova rečenica pala mi je na pamet ovih dana, nakon što se u hrvatskim online videotekama pojavio još jedan redateljski prvijenac još jednog istaknutog holivudskog glumca koji se također preziva Affleck. Riječ je o filmu “Light of My Life”, koji kao scenarist i redatelj potpisuje Benov brat Casey Affleck. U slučaju Caseyja Afflecka ne može se, naravno, tvrditi da smo umjesto lošeg glumca dobili dobrog režisera. Ne može za početak zato što je Casey Affleck izvanredan glumac. Njegova uloga Roberta Forda u “Ubojstvu Jesseja Jamesa” vjerojatno je najpodcjenjenija velika uloga u najpodcjenjenijem velikom filmu dvijetisućitih. Casey Affleck je zasigurno mnogo bolji glumac od starijeg i naočitijeg brata. No, ako je suditi po njegovu režijskom pokušaju, nije ništa lošiji režiser.
“Svjetlo mog života” film je koji se danas - u eri pandemije - doima prilično aktualnim. Riječ je, naime, o distopiji koja se zbiva u svijetu nakon što ga je poharao virus. Virus je desetkovao ljudsku vrstu, a osobito žene. Stoga među malobrojnim preostalim ljudima postoji disproporcija spolova. Rijetke preostale žene predmet su grabeža i ropstva. Tim distopijskim svijetom lutaju Otac (sam Affleck) te njegova predtinejdžerska kći (Anna Pniowsky). Da bi je spasio od seksualnog grabeža, Otac odijeva curicu kao muško, šiša je kratko i zove muškim imenom. Ali djevojka se bliži seksualnom sazrijevanju, pa je ta travestija sve manje uvjerljiva. Stoga se otac i kći klone ljudi. Lutaju šumama zapadne Kanade, spavaju u šatoru i nastoje se kloniti kuća. Kad lutajući divljinom naiđu na napuštenu kuću na osami, djevojka nagovori oca da bar jednom prespavaju u suhom i toplom. To se ispostavi kao greška. Otac i kći prinuđeni su pobjeći bez opreme, s predatorima za petama. Bježeći, nailaze na čudnu kršćansku koloniju koju čine samo vremešni, pobožni muškarci.
Treba odmah reći - distopijski “set-up” koji sam ovdje izložio u filmu nije tek pružen da dlanu. Naprotiv, Affleckov sporogoreći scenarij u distopijski nas svijet filma uvlači polako, nudeći nam informacije na kapaljku. Nešto što na početku filma izgleda kao idilični obiteljski kamping postupno poprima obrise prijetnje, a bitne elemente “high-concepta” gledatelj shvati kasno u filmu. Zato Affleck puno pažnje pridaje detaljima bjegunačkog života junaka. Od pripremanja odstupnice, traženja skrovitih kutaka za dragocjenosti pa do protokola komunikacije s neznancima - svaki detalj Affleck razrađuje pomnom brižljivošću.
Priča o roditelju i djetetu koji tumaraju distopijskim svijetom poslije kataklizme nije, naravno, originalna. Svakom tko pogleda “Light of My Life” na um će neizbježno pasti veličanstveni roman “Cesta” najvažnijeg živućeg američkog romanopisca, southern-gothic genijalca Cormaca McCarthyja. U McCarthyjevu romanu distopijskim svijetom tumaraju otac i sin, a ne progone ih seksualno nezajažljivi muškarci, nego gladni kanibali. Affleck od McCarthyja preuzima još jedan podudaran motiv - a to su flešbekovi na mrtvu mater. Kod Afflecka nju glumi Elisabeth Moss.
McCarthyjev roman dobio je 2009. ekranizaciju u kojoj je glumio Viggo Mortensen, a režirao ju je “kućni redatelj” Nicka Cavea John Hillcoat. Film nije bio izuzetan. Na neki način, Affleckov je film zakašnjela, dostojna, pa makar i neproglašena adaptacija McCarthyeve velike knjige.