Baš ovih je tjedana kad nitko nikamo ne ide i kad se ljudi, barem fizički, ne sastaju, objavljena zbirka crtica i kratkih priča Đurđice Čilić. Davno zakazana promocija je odgođena, ali “Fafarikul” (izdavač Disput) je i za doba karantene dobio veliku pozornost u medijima, čulo se o čemu priča i kako pripovijeda Đurđica Čilić.
Dosad je profesorica na zagrebačkoj polonistici u književnosti bila poznata po svojim prijevodima i književnim recenzijama. Osim po onim ukoričenima, objavljenima, mnogi je, i oni koji o njoj ne znaju ništa, znaju po prijevodima poljske poezije koju, zadnjih tjedana naročito intenzivno, objavljuje na Facebooku.
Gotovo da stvara fejzbučnu antologiju poljske poezije. Poljaci, oni koje bira i prevodi Đurđica Čilić, majstorski brušenim često posve jednostavnim, gotovo minimalističkim slikama pišu o svakodnevici, o posustajanju, ali neodustajanju, o smrti, o domovini, o tome što činiti s nesrećom, pišu kako podnijeti loše vijesti, izabrani poljski autori pokazuju tanane, tankoćutne veze koje talentirani, a dobro uzemljeni čovjek ima sam sa sobom, a i sa svijetom oko sebe.
Govoreći o prijevodima, o onima njoj posebno bitnima koje je napravila, Đurđica Čilić ističe: “Godine 2003. Olga Tokarczuk bila je jedna od gošća tada još vrlo mladog Festivala europske kratke priče. Oduševila se našim festivalom koji je okupljao ponajbolje svjetske kratkopričaše i vrlo brzo isti takav festival organizirala i u Wroclawu.
Sve nas koji smo je tada upoznali, zaljubila je u sebe toplinom, živim duhom, pronicljivošću. Te iste godine prevela sam njezinu prvu zbirku priča ‘Ormar’. Kolege i ja smo njezine knjige čitali pasionirano, a moja prijateljica, polonistica Ivana Vidović Bolt, već tad je govorila da će Olga jednog dana dobiti Nobela. Nakon 16 godina i desetak Olginih knjiga Ivanina se pretpostavka potvrdila.”
Druga njoj važna knjiga koju je prevela zbirka je poezije Adama Zagajewskog “Nevidljiva ruka”. “Rado sam čitala Zagajewskog, ali nisam ga nikad planirala prevoditi. Jedne davne zime zatekla sam se, sasvim slučajno, u malom šleskom mjestu i iz prvog reda pratila književnu večeru posvećenu njegovoj poeziji. Dojmio me se način na koji je govorio o književnosti i o drugim pjesnicima, a posebno nehinjena skromnost kojom je odbijao govoriti o sebi.
Po završetku službenog dijela kupila sam ‘Nevidljivu ruku’ i zamolila ga za posvetu. Tad smo razmijenili i mailove i vrlo brzo se u prepisci dogovorili da zbirku prevedem, objavio ju je Meandar. Otad je prošlo desetak godina, tijekom kojih se nismo ni sretali ni komunicirali. Prije mjesec dana bila sam u Krakovu na tribini posvećenoj krakovskoj Akademiji likovnih umjetnosti. Tamo sam u publici prepoznala Adama Zagajewskog.
Prišla sam mu, ispričala se što mu se neposredno obraćam i rekla: ‘Oprostite, vi se sigurno ne sjećate, ali ja sam nevidljiva ruka vaše poezije na hrvatski jezik.’ Nasmijao se toplo, prijateljski, i kazao: ‘Đurđice, kako mi je drago da vas vidim, nismo se dugo sreli, još od one šleske zime.’ Ne mogu reći da mi nije laskalo što me je upamtio, ali taj događaj meni je puno više. Zagajewski je autor mnogih čarobnih stihova poput: ‘Živimo u ponoru/U tamnim vodama/U bljesku.’ Čitanje takvih autora, poput njega, spomenute Olge Tokarczuk, i drugih iznimnih pisaca, i privilegij da neke od njih mogu prevoditi, e to su u ovom ponoru, u ovim tamnim vodama za mene - bljeskovi.”
Kako bira tekstove i naslove čijega će se prevođenja uhvatiti? “Katkad ja biram njih, a katkad oni mene. Prijatelj i pjesnik Marko Pogačar angažirao me tri godine zaredom da za Goranovo proljeće prevodim mladu pjesnikinje Krystynu Dąbrowsku, Barbaru Klicku i Justynu Bargielsku, na čemu sam mu zahvalna jer su sve tri iznimne. Katkad mi autori šalju svoje zbirke u nadi da ću nešto iz njih prevesti. Ivan Herceg mi je ‘naručivao’ prijevode za sjajan časopis Poezija, jedini takav u regiji, koji je nedavno proslavio 15. rođendan.”
Upravo prevodi svoj izbor iz poezije Wislawe Szymborske, i to je najljepši posao koji može zamisliti. “Szymborska je pjesnikinja po mojoj mjeri, svedena u izrazu, suzdržana u emociji, a eksplozivna u učinku na čitatelja. Moj mi posao i privatni život ne dopuštaju da prevodim više. Srećom, u Hrvatskoj imamo dva sjajna prevoditelja s poljskog, Mladena Martića i Adriana Cvitanovića, koji ne samo da odlično rade svoj prevoditeljski posao nego su i vrsni izbornici. Na mojoj katedri pak nešto manje, ali s puno vještine i dobrog ukusa, prevode Ivana Vidović Bolt i Dalibor Blažina.”
Na njezinu je Facebook zidu više od stotinu prijevoda pjesama i pjesnika. “U zadnje vrijeme nastojim svaki dan prevesti i na fejzbučni zid okačiti po jednu novu pjesmu. Prije Facebooka prevodila sam svojim prijateljima i slala im mailom, a i poklanjala im za rođendan onoliko pjesama koliko im je godina. To je bilo lako dok su mi prijatelji bili mladi, a sad je sve više onih koji se bliže pedesetoj pa odustajem od te prakse.
Mnogo mi je ljudi reklo da sam ih upoznala s poljskom poezijom i sprijateljila je s njom. To mi neizmjerno znači jer je poljska poezija mene odgojila u estetskom, a u velikoj mjeri i u etičkom smislu. Naučila me da respektiram jezik, njegove finese i da spoznam njegove učinke. Tko razumije jezik poezije, zna prepoznati jezik obmane kojim se koriste političari i manipulatori. A tko uživa u jeziku poezije, osvojio je prostor užitka koji mu stvarnost, ma kako tijesna i zagušljiva bila, ne može oduzeti.”
Koju bi poljsku autoricu ili autora voljela prevesti, možda prvi put i otkriti hrvatskim čitateljima? “Zaljubljena sam u knjigu ‘Nahraniti kamen’ Bronke Nowicke. Na nevelikom broju stranica ta je autorica, inače redateljica i konceptualna umjetnica, ispisala jednu od najdirljivijih zbirki pripovijesti o djetinjstvu, nezasitnoj potrebi za bliskošću, o nedostajanju, o nepovratnosti proživljenog koje nas je odredilo i žudnji za onim što se nije dogodilo, a svojim je izostankom konstituiralo naše rane koje pisanjem pokušavamo zaliječiti.
Ti su zapisi na granici poezije i proze, teksta i slike. Prevela sam ih nekoliko i objavila u časopisima, ali još se nadam da ću je u skoroj budućnosti prevesti cijelu jer znam da bi ta knjiga imala svoju zahvalnu publiku. A kad bih imala još jedan život ili kad bi mi u ovom trenutku svi iscrpljujući ali neizbježni poslovi rekli: ‘Evo, idemo gnjaviti nekog drugog, ti se malo odmori od nas i radi ono što će usrećiti i tebe i druge’, onda bih prevela biografiju Zbigniewa Herberta koju je napisao Andrzej Franaszek, inače autor i opsežne biografije Czeslawa Milosza.
To dvotomno remek-djelo koje iscrpno, ali s puno takta i profinjenog respekta prema Herbertu, ispisuje njegov život na 1800 stranica, jedna je od najfascinantnijih knjiga koje sam pročitala. Herbert je, i privatno i kao pisac i kao intelektualac, rijetko kompleksna pojava koja izmiče jednoznačnim kategorijama i odrednicama.
Franaszekov studiozan pristup pokazao je i njega samog kao prvorazrednog biografa i esejista, a Herberta je dočarao u punini njegova umjetničkog genija i fascinantno široke naobrazbe, ali i otkrio pjesnikovu tragičnu životnu putanju obilježenu bolešću, siromaštvom, životom u opoziciji spram svake tiranije i opresije kojima, znamo to dobro, dvadeseto stoljeće, u kojem je Herbert živio, nije oskudijevalo.”
Zašto je za doktorski rad birala pisati o Czeslawu Miloszu i Tadeuszu Rozewiczu? “Iz sebičnih razloga: obojica su prvorazredni pjesnici i autori. Uz još dvoje Poljaka - Herberta i Szymborsku - među najboljim su svjetskim autorima, a pisanje doktorata podrazumijeva pomno čitanje ne samo njihovih opusa nego i literature o njima. Kad sam doktorirala, moja tad još mala djeca nisu razumjela što je to biti doktor znanosti, pa su me pitala znači li to da ću ih ubuduće, kad se razbole, ja liječiti.
Rekla sam da nažalost ne, nego da moja titula doktora ne dokazuje ništa drugo doli da sam pročitala puno knjiga. U međuvremenu sam dosta truda uložila i u iščitavanje herbertološke literature, tako da sad privodim kraju pisanje knjige ‘Tri lica autora. Milosz. Rozewicz. Herbert’. Ne znam koliko će itko od čitatelja te knjige, ako ih uopće bude, naći užitka u njoj, ali ja sam ga puno imala upravo zato što sam radi nje mjesece, pa možda i godine, provela čitajući te autore.”
Koje hrvatske autore prevode u Poljskoj? Kojeg hrvatskog autora poljski čitatelji ponajbolje poznaju? “Miljenko Jergović jedini je naš autor za kojeg možemo reći da je književna zvijezda u Poljskoj. Upućeniji poljski čitatelji znaju i za Dubravku Ugrešić, Vedranu Rudan, Miru Gavrana, nedavno su na poljskom objavljene i dvije antologije suvremene hrvatske drame.
Ali Jergović je tamo vrlo cijenjen i nagrađivan autor, dobitnik je i ugledne poljske nagrade ‘Angelus’ za najboljeg srednjoeuropskog pisca, i to u vrlo jakoj konkurenciji. I jedan kuriozitet: njegov opsegom nevelik ali estetski i pripovjedački odličan roman ‘Wilimowski’ izašao je na poljskom jeziku prije nego u Hrvatskoj. Entuzijastična prevoditeljica Magdalena Petrynska prevela je rukopis čim ga je dobila od autora, pa je poljski izdavač preduhitrio domaćeg.”
Posao na Filozofskom Đurđica Čilić radi posvećeno, nadahnuta onim što joj je poljska književnost i kultura dala. No, kaže, ne bježi od poljskih grešaka u prošlosti, današnje sumorne i ksenofobne poljske politike koja ide protiv svih drugih i drugačijih. “Na svojim kolegijima, na kojima sa studentima prevodim suvremene poljske autore, predajem i o poljskoj povijesti, kulturi, suvremenoj književnosti i posebno o poeziji.
Nastojim im predstaviti ono najvažnije i najbolje što Poljska ima, ali nikad nekritički i nikad mitomanski. Ne glorificiram nikog i ništa, a čak i kad opravdano i izdašno hvalim, pazim da zadržim barem malo kritičke distance jer tko god je zaslijepljen nečijom veličinom, učini mu se možda da vidi dobro, a zapravo ne vidi ništa. Studentima ne prešućujem nijednu mračnu epizodu poljske povijesti, nijednu nečasnu i sramnu političku odluku ili proces, pogotovo kad je u pitanju odnos Poljaka prema Židovima i Ukrajincima, a možda sam studentima već i dosadila u neumornom kritiziranju aktualne, vrlo nazadne, autokratske i ksenofobne poljske vlasti.
Poljski se nacionalizam, populizam, smanjenje radničkih i socijalnih prava, nametljivo petljanje Crkve u sva bitna društvena i politička pitanja, svađalački odnos sa susjednim državama, povijesni revizionizam, žrtvenička pozicija i inzistiranje na vječnoj ugroženosti vrlo malo razlikuju od onog što se već desetljećima događa u Hrvatskoj.”
Lektorat poljskog jezika na Filozofskom fakultetu postoji već 101 godinu, a cjelovit studij polonistike osnovao je prof. Zdravko Malić i naš studij ove godine slavi 55. rođendan.
“Studente, koji mahom dolaze k nama slučajno, zadržimo entuzijazmom i posvećenošću nastavnika svome poslu, prijateljskom i kolegijalnom atmosferom, ali ponajviše otkrivajući im tijekom petogodišnjeg studija užitak učenja novog stranog jezika, upoznajući ih s raskoši poljske kulture i s visokom kvalitetom njezine književnosti.
Naši studenti imaju mogućnost svake godine barem jedan semestar provesti studirajući na najboljim poljskim sveučilištima, k nama pak dolaze studenti polonistike sa stranih sveučilišta, a u svakom semestru imamo po nekoliko uglednih poljskih sveučilišnih profesora koji za naše studente održavaju gostujuća predavanja. Osim toga, redovito odlazimo i na jednotjedne terenske nastave u Poljsku, s kojih se i mi profesori i naši studenti vraćamo povezaniji s Poljskom ali i međusobno.”
Tko se danas i koliko se ljudi godišnje u nas upisuje na studij poljskog jezika i književnosti? Kakve mlade ljude u nas zanima polonistika? “Oko izbora studija polonistike nema puno misterija: gotovo svi studiji na Filozofskom fakultetu su dvopredmetni, a studenti polonistiku najčešće upisuju slučajno, iako svake godina ima nekoliko brucoša koji nam na pitanje zašto su upisali polonistiku s osmijehom odgovore:
‘Čuli smo sve najbolje o ovom studiju.’ Osim toga, studij polonistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu jedini je u Hrvatskoj i jedan od najboljih u regiji. Imamo dobru suradnju s kolegama polonistima u Beogradu i nedavno smo moji studenti i ja posjetili beogradsku polonistiku. To je bio prvi takav susret otkad te dvije polonistike postoje. Bio je obostrano tako ugodan da ćemo ga sigurno ponoviti. Zasad se nadamo uzvratnom posjetu beogradskih kolega čim se otvore granice.”