StoryEditor
FEMINISTIČKA TEOLOGINJA

LANA BOBIĆ ZA GLOBUS Političke elite skupljaju političke poene na patnji, pa i životima zlostavljanih žena

Kultura nasilja nije problem samo Hrvatske nego je problem na globalnoj razini. Omogućava je ideja superiornosti i prava na eksploataciju inferiornih, smatralo se inferiornima žene, djecu, potlačene narode, prirodu... Toliko smo normalizirali nasilje da nas se razvoj kulture nenasilja doima kao apstraktna utopija. A nasilje se, kao i nenasilje, uči
Lana Bobić
 Tomislav Kristo / CROPIX

Lana Bobić (1985.) feministička je teologinja s diplomom studija teologije u Sveučilišnom centru za protestantsku teologiju “Matija Vlačić Ilirik” Sveučilišta u Zagrebu i Mirovnih studija Centra za mirovne studije. Područje njezina akademskog interesa je feministička teologija, odnosno feministička kritička teorija u religiji. Tijekom studija upoznaje se s problematikom obiteljskog/partnerskog nasilja i rodno uvjetovanog nasilja nad ženama. Godine 2012. počinje raditi kao vanjska suradnica na FacetoFace kampanji Autonomne ženske kuće Zagreb (AŽKZ), a od 2015. do srpnja 2017. kontinuirano radi za AŽKZ. Od kraja 2016. vodi inicijativu U dobroj vjeri, a od 2018. izvršna je direktorica udruge U dobroj vjeri. Bavi se ljudskim pravima, mirovnim radom, dijalogom između sekularnog i religijskog, istražuje problematiku strukturalnog nasilja, nasilja nad ženama, odnosa dominacije i subordinacije, uloge i položaja žena u Crkvi. Suosnivačica je ili članica više aktivističkih inicijativa, aktivna je u inicijativi #spasime, a jedna je i od sugovornica u HTV-ovoj emisiji “Peti dan”.

Što je feministička kritika u teologiji?

- Ovisi o kojoj struji feminističke teologije govorimo, neke će feminističke teologinje feminističkom kritikom doći do otkrivanja potencijala koje kršćanstvo ima za oslobođenje žena, a neke će odbaciti religiju kao okov u kojem je oslobođenje žena nemoguće. Pripadam prvoj struji, da budem preciznija, zanima me kritička feministička teorija koju razvija Elisabeth Schüssler Fiorenza.

Biblijske su tekstove pisali, prevodili i uređivali muškarci?

- Biblijske tekstove pisali su, uređivali i prevodili u različitim vremenskim i društvenim kontekstima različiti ljudi koji su opet bili uronjeni u vrlo različite kontekste. Kako bismo iščitali što nam biblijski tekstovi govore, što su govorili ljudima za koje su pisani i što govore nama danas, koristimo različite egzegetske i hermeneutičke metode. Feministička kritička metoda koristi te egzegetske i hermeneutičke alate, ali prije svega prepoznaje da je biblijski tekst pisao, uređivao i prevodio muškarac, da je društveni kontekst nastajanja, uređivanja, prevođenja, a onda i tumačenja teksta patrijarhalan te da su biblijski jezik i tradicija tumačenja biblijskih tekstova posljedično, androcentrični. Zadatak je feminističke kritičke metode s biblijskog teksta i tradicionalnih tumačenja skinuti naslage androcentrizma koje su marginalizirale i iskrivile iskustvo i povijest biblijskih žena, koje su se koristile kako bi se ženama vladalo i učinilo ih se “drugotnima”. Zadatak je dekonstruirati patrijarhalne androcentrične matrice i rekonstruirati autentično žensko iskustvo i žensku povijest u biblijskim tekstovima.

Možete li navesti primjer za ovo što ste izjavili?

- Kada se grčka riječ “diakonos” u Novom zavjetu odnosi na muškarca, primjerice Pavla ili Timoteja, prevodi se i tumači kao “đakon”, no kada se taj isti izraz odnosi na ženu, primjerice Febu, prevodio se i tumačio kao “poslužiteljica”, “pomoćnica”. Androcentrična tumačenja pretpostavljaju da su muškarci vodili ranokršćanske zajednice i sukladno tome prevode i tumače tekstove, te ne ostavljaju prostor da bi, primjerice, Feba bila đakonica. Što je, čini se, ipak bila.

Zagreb, 030320.
Radiceva ulica.
Na fotografiji: Lana Bobic - feministicka teologinja.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Kristo / CROPIX
 

Zavodljiv je taj svijet hermeneutike?

- Čaroban je svijet egzegeze i hermeneutike, no ja sam prije svega praktičarka, aktivistkinja za ženska ljudska prava. I upravo tu dolazimo do feminističke kritičke teorije u religiji koja mora biti u stanju ispuniti tri kriterija: mora teorijski objasniti stvarnost i strukture dominacije, mora biti praktična i mora biti normativna, odnosno artikulirati etičke norme i teorijske vizije lišene struktura dominacije. Kritička feministička teorija je intersekcionalna, opetovano se rekontekstualizira i propituje te mora surađivati i s demokratskim, feminističkim i političkim, a ne samo antropološkim i kulturološkim studijima društva. Na taj način nudi alternativnu artikulaciju i okvir novim ženskim pokretima, zajednici žena.

Kakav je bio vaš ulaz u feminizam? Iznimno ste u tom smislu zadovoljni svojim studijem?

- S feminizmom sam se upoznala na studiju teologije u Sveučilišnom centru za protestantsku teologiju “Matija Vlačić Ilirik”. Iako još nema kolegija feminističke teologije, što smatram velikim propustom, imali smo se prilike susresti s feminističkom teologijom, ali i feminizmom na nizu drugih kolegija. Brzo sam shvatila da rezoniram s feminističkim autoricama, bio je to onaj osjećaj kada čitate nešto što instinktivno znate, ali niste do tada znali prepoznati, odnosno artikulirati. Presudan je bio kolegij “Nasilje u obitelji - teološko-pastoralni izazov”, koji je vodila sestra Jadranka Rebeka Anić. Tu sam se prvi put susrela s problematikom rodno utemeljenog nasilja u obitelji. Bila sam šokirana svim tim podacima, kompleksnošću problematike, isprepletenošću osobnog i strukturalnog nasilja i, povrh svega, činjenicom da je tako strašan društveni problem toliko zanemaren i jedva prisutan u javnom diskursu. U to je vrijeme Autonomna ženska kuća Zagreb tražila suradnice za face to face kampanju, što mi se činilo odličnom prilikom da se bolje upoznam s problematikom, ali i da se aktivnije uključim u borbu protiv nasilja nad ženama. I eto me sad, tu sam gdje sam.

Koji alati i teorijski okviri su vam bili presudni? Koja feministička “škola”, autorica vam je bila od presudne važnosti?

- Prva knjiga koju sam pročitala s područja feminističke teologije, “Njoj na spomen” Elisabeth Schüssler Fiorenze, otvorila mi je oči i uvela me u feminističku kritičku metodu. S jedne strane, osnažila me u kritičkom promišljanju utjecaja patrijarhata na religiju i dominantna tumačenja biblijskih tekstova, s druge strane otkrila mi je neiscrpan izvor inspiracije u istraživanju biblijskih žena. Imala sam priliku upoznati je, poklonila mi je svoju knjigu “Congress of Wo/men: Religion, Gender and Kyriarchal Power”, u kojoj predstavlja program kritičke feminističke teorije u religiji. Voljela bih prevesti tu knjigu na hrvatski. Od presudne važnosti je sigurno i spomenuta Jadranka Rebeka Anić. Njezin istraživački rad u području rodnih teorija, biblijske i teološke antropologije pod rodnim vidom i položaja žena u Crkvi, neprocjenjiv je. Njezino intelektualno poštenje, temeljitost, preciznost i izvrsnost u svakom smislu vrline su kojima bi svaka znanstvenica trebala težiti. U knjizi “Kako razumjeti rod? Povijest rasprave i različita razumijevanja u Crkvi” dekonstruirala je tzv. rodnu ideologiju još 2011. Odgovorno tvrdim: da se više čitalo tu knjigu, bilo bi puno manje promašenih rasprava u procesu ratifikacije takozvane Istanbulske konvencije. Knjiga “Marija Magdalena - od Isusove učenice do filmske bludnice”, koju je napisala s Irenom Sever Globan, po mom je mišljenju najvažnije djelo feminističke teologije napisano na hrvatskom jeziku. Anić u knjizi analizira sve spise koji spominju Mariju iz Magdale, biblijske i apokrifne te skida silne slojeve androcentričnih interpretacija Marije iz Magdale, te je s falsificiranog mjesta bludnice vraća na mjesto Isusove učenice, pa i apostole apostola.

Što vam se čini da omogućava ovu kulturu nasilja koju danas žene žive u Hrvatskoj? Broj femicida je u porastu.

- Kultura nasilja nije problem samo Hrvatske, već je problem na globalnoj razini. Kulturu nasilja omogućava ideja superiornosti i prava na eksploataciju inferiornih, smatralo se tim inferiornima žene, djecu, potlačene narode, prirodu... Mi smo toliko normalizirali nasilje da nas se razvoj kulture nenasilja doima kao apstraktna utopija. A nasilje se, kao i nenasilje, uči.

Zagreb, 030320.
Radiceva ulica.
Na fotografiji: Lana Bobic - feministicka teologinja.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Kristo / CROPIX
 

Ono što u Hrvatskoj omogućava nasilje nad ženama i visoku stopu femicida jest manjak političke volje da se nasilje zbilja suzbija.

- Političari rado deklarativno podrže borbu protiv nasilja nad ženama, posebice ako se javnost digne na noge zbog nekog slučaja nasilja, kako je to bilo s prosvjedom #spasime. Premijer dolazi na prosvjed, Vlada zove inicijativu na sastanak, osnivaju se radne skupine. Čim se tema izmakne iz fokusa javnosti, Vlada se nije u stanju udostojiti odgovoriti pozivu na sastanak. Političke elite skupljaju političke poene na patnji, pa i životima zlostavljanih žena. Oni su protiv nasilja nad ženama kad im je to dobar PR potez, ali ne i onda kada zbog obiteljskog nasilja treba smijeniti nekog župana.

Ne radi se procjena rizika ponavljanja nasilja i onda se čudimo kad muškarac ubije ženu i kada saznamo da je počinitelj ranije prijavljivan. Institucije su neefikasne i često pokazuju temeljno nerazumijevanje problematike i dinamike nasilja. Javljaju nam se žene u očaju jer centri za socijalnu skrb od njih zahtijevaju da surađuju s nasilnicima i proglašavaju te žene manipulatoricama kad se djeca baš i ne vesele ocu koji je tukao i mamu i njih. O neadekvatnim kaznama za počinitelje nasilja ne želim ni početi. Mogu nabrajati nedostatke i manjkavosti sustava unedogled. Imamo ženske organizacije s ogromnim iskustvom rada i potrebnim znanjima, imamo mehanizme propisane Konvencijom VE o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji koji još uvijek nisu implementirani jer nema političke volje.

Što vam se čini da je danas najteži izazov u borbi za ženska prava i ravnopravnost?

- Nedavno su objavljeni rezultati prvog indeksa rodno-socijalnih normi koji su analizirali podatke iz 75 zemalja i ispostavilo se kako gotovo 90 posto ljudi ima predrasude prema ženama. Trećina muškaraca i žena smatra da je prihvatljivo da muškarac udari ženu. Predrasude su najveći problem. U slučajevima nasilja nad ženama mi još uvijek postavljamo pitanja što je žrtva obukla, je li pila ako je bila silovana. Žene žrtve obiteljskog nasilja i dalje pitaju što je napravila da ga je isprovocirala ili zašto ga nije ostavila. Mediji kada izvještavaju o nasilju romantiziraju nasilje i opravdavaju ga ljubavlju i ljubomorom. Nećemo postići ozbiljne promjene dok opravdavamo nasilje i odgovornost prebacujemo s počinitelje na žrtve.

No u srži svega su duboko ukorijenjene predrasude koje su upisane u naše kulture i društva. Žene nisu tako davno izborile pravo glasa, obrazovanja, rada, a razlog zašto im se to tijekom povijesti uskraćivalo su mizogini stavovi o ženama. Aristotelove tvrdnje da su žene manje ljudi, da su nepotpuni muškarci i inferiorne muškarcima stoljećima su perpetuirali i kršćanski mislioci pa i najveći autoriteti poput Tome Akvinskog i Augustina. Muškarcima se pripisivao razum i postojanost, a žene su smatrane emotivnima, nepostojanima. Sukladno navodno prirodnim karakteristikama odnosno ustaljenim stereotipima njegovan je subordinacijski model odnosa muškaraca i žena u kojima je razumni muškarac glava i pripada mu javna sfera, a osjećajna žena podložna je muškarcu i pripada joj privatna sfera.

Danas znamo da su i žene i muškarci i razumni i osjećajni i da takve karakteristike nisu muške ili ženske, već općeljudske. Znamo i da nijekanje osjećajnosti šteti muškarcima, kao što nijekanje razumnosti šteti ženama i znamo da je stereotipizacija rodnih uloga mehanizam kojim se žene tijekom povijesti stavljalo u podređen položaj u odnosu na muškarce. Pa ipak, ne možemo preko noći izroniti iz stoljećima stereotipiziranih razumijevanja muške i ženske naravi, a posljedično i rodnih uloga. Problemu svakako doprinosi i porast fundamentalizma koji u dekonstrukciji štetnih rodnih stereotipova vidi rastakanje naravi čovjeka, uništenje tradicije, obitelji, braka i čovjeka.

Zagreb, 030320.
Radiceva ulica.
Na fotografiji: Lana Bobic - feministicka teologinja.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Kristo / CROPIX
 

Kao vjernica, kako vidite specifičan problem - žena, vjernica i njihova odnosa spram pitanja nasilja? U odnosu na njihovu dekonstrukciju, odnosno rekonstrukciju ideje “svetosti braka”.

- Žene vjernice su u iznimno teškoj poziciji kada je u pitanju nasilje. Susrela sam se sa ženama koje su očajne zbog uskrate prava na pričest kao posljedice razvoda od nasilnika. Žena koja je žrtva nasilja tako je dodatno kažnjena uskratom duhovne hrane zato što se odlučila na život bez nasilja, čime se implicira da bi nasilje trebala trpjeti. Nisam jednom čula kako su im njihovi župnici savjetovali da manje prigovaraju, da trpe, pa i da će za križ koji nose biti nagrađene u onom životu. Znam i slučajeve u kojima su svećenici ženama pomogli izaći iz nasilne situacije, ali puno se rjeđe susrećem s takvim primjerima. Savjetovati žrtvu nasilja da trpi je nedopustivo. I to u ime svetosti braka? Ta kao da bi brak u kojem ima nasilja mogao biti svet, a s obzirom na to da u katoličanstvu svetost braka proizlazi iz odnosa muškarca i žene. Rimokatolička crkva mora sigurnost žena staviti iznad nerazrješivosti braka, i tu nema kompromisa ako želimo zaštititi žene, njihove živote i obitelji od nasilja. Obitelji ne uništavaju žene koje napuste nasilnike, već nasilnici svojim činom nasilja.

Ili odnos institucije Crkve spram nasilja nad ženama? Trebaju li biti agilniji?

- Svaka četvrta žena preživjela je fizičko ili seksualno nasilje, a ja nisam primijetila da je Crkva ovu problematiku stavila u fokus. Da ne govorim o opetovanom zanemarivanju skandala zlostavljanja časnih sestara. No teško da će Crkva išta konstruktivno uspjeti poduzeti po ovom pitanju dok se ne razriješe dvije ogromne prepreke.

Prvo je stereotipizacija rodnih uloga od koje Crkva ne odustaje u svom inzistiranju na komplementarnom modelu razumijevanja rodnih uloga koje smatra prirodnim. Navodne ontološke datosti i esencijalističko shvaćanje rodnih uloga prihvaća nametnute rodne uloge i perpetuira rodne stereotipe, čime se onemogućuje razvoj prirodnih talenata i sposobnosti, obrazovanja i mogućnosti žena i muškaraca. Tako se ukorjenjuju predrasude kojima se opravdavaju i održavaju povijesni odnosi moći. U takvom shvaćanju nema prostora za različitosti i takvo shvaćanje ne poštuje dostojanstvo ljudske osobe čija narav, senzibilitet, osobnost i ponašanje odskaču od očekivanih kulturnih i nametnutih društvenih obrazaca i uloga. Potrebno je odbaciti komplementarni model rodnih uloga u kojem su narav muškarca i žene shvaćeni u binarnoj suprotnosti i u kojem razuman muškarac vođa i emotivna žena njegovateljica tek zajedno jedno s drugim čine potpunog čovjeka te prihvatiti egalitaran model rodnih uloga u kojem je i muškarac potpuni čovjek i žena potpuni čovjek, gdje kao dvije potpune jedinke njihov odnos neće biti ovisnički, nego partnerski. Gdje su i muškarac i žena slika Božja sami po sebi.

Ipak, nešto je drugo – položaj samih žena u Crkvi, ili...

- Drugo je položaj žena u Crkvi. Žene se mora aktivnije uključiti u procese donošenja odluka. Imate situaciju da žene u Crkvi rade s nekom zajednicom, svakodnevno žive s tom zajednicom i nemaju pravo glasa kada se odlučuje i odluku donosi biskup koji s tom zajednicom niti živi niti radi. Odgovorno tvrdim da Crkva neće biti u stanju ozbiljno rješavati problem zlostavljanja ni djece ni časnih sestara bez puno aktivnijeg uključivanja žena u rad na problemu. U tom smislu jako sam ponosna što smo se povezale s organizacijom Voices of Faith, čija je misija zagovarati pravo glasa za laikinje u Crkvi i koje su okupile ogroman broj katolkinja i organizacija diljem svijeta, sa svih kontinenata. Koncil katoličkih žena koji su oformile zagovara ravnopravnost i dostojanstvo žena u Crkvi jer dostojanstvo bez ravnopravnosti je tek floskula.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. lipanj 2020 23:30