Zagreb, 11. listopada 1994. godine. Stojimo kraj bine u maloj dvorani. Imam temperaturu, trese me lagana groznica. Nije niti čudo, predgrupa smo Ramonesima i čekamo tonsku probu. Iza bine otvaraju se vrata i visoka, mršava prilika, obučena u crnu kožnu jaknu ulazi u dvoranu. Mahne nam promrmljavši nešto sebi u bradu i zaputi se u garderobu. Bio je to moj prvi susret face to face s Joeyjem Ramoneom i treći susret Hladnog piva s Domom sportova.” Tim se riječima Zoki iz Hladnog piva na ovitku koncertnog dvostrukog CD albuma i Blu-Ray DVD-a “30 godina: Greatest Hits Live” prisjetio susreta s Ramonesima kojem sam i osobno kumovao kao tadašnji menadžer i diskograf njegova benda. Maštao je Zoki o Domu sportova još u 80-ima kad je tamo gledao i slušao Azru, Haustor, Dugme, Kazalište, Bajagu i druge.
“Tridesetak godina kasnije vjerujemo da smo svirajući svoje pjesme nekim novim generacijama ili barem dijelu njih poslali te iste decibele i poruke o slobodi kakve smo i sami upijali... Ova snimka je u stvari audio-vizualna pripovijetka o grupici ljudi i njihovim poklonicima, pripovijetka stisnuta u dva i kusur sata energije, emocija, zajebancije i guštanja.”
Nemoguće je svu užarenost atmosfere s koncerata, koje je u povodu 30 godina postojanja Hladno pivo isporučilo publici tijekom dviju večeri u zimu 2018. godine, skroz prenijeti na live album. Tko je bio na tim koncertima, zna o čemu pišem. Prvi je bio zasnovan na starijim pjesmama, a drugi na najvećim hitovima. Ipak, nakon tri desetljeća gombanja “na ovim prostorima”, ovaj live album uspijeva “prepričati” ono najvažnije čime je Hladno pivo ozvučilo svoje postojanje i živote onih koji vole taj iskreni, pošteni i slobodoumni bend.
Sastav koji je od pankerskih pikzibnera s ruba Zagreba postao jedan od najvećih rock sastava što su ikad hodali Hrvatskom i onime što se nekoć nazivalo Jugoslavijom. Nakon kompilacije “30 godina – Greatest Hits”, s 23 najveća hita s ranije objavljenih studijskih albuma, live izdanje donosi 33 pjesme od kojih su neke izvedene uz goste poput Josipe Lisac (“Soundtrack za život”), Ede Maajke (“Teško je ful biti kul”), Shamse 69 iz Brkova (“Bačkizagre stuhpa šeja”) dok je posljednja, kako i dolikuje, bila obrada “Kad sunce opet zađe” KUD-a Idijoti. I na studijskoj kompilaciji, a to znaju i oni koji ga prate iz albuma u album, jasno je kako se i u kojim smjerovima razvijalo Hladno pivo, no na ovom dvostrukom live albumu doista je komprimiran taj put od trideset godina.
U te 33 pjesme pred očima i ušima prolaze nam tri desetljeća povijesti jednog benda koji i nije bio predodređen za uspjeh, ali je tangiranjem neuralgičnih točaka kvarta, grada i države odnosno pojedinca, grupa ljudi i društva od marginalaca postao “opinion maker”, odnosno sastav koji je vjernije, živopisnije i stvarnije od bilo kojeg drugog ozvučio 25 godina mučne tranzicije hrvatskog društva, a time i onih iz susjedstva. Kako uz neizbježnu dozu crnila i sivila, tako i humora i zajebancije. Kako bi njima, tako i nama bilo lakše.
Na tom putu, marljivo i strpljivo, od najmanjih prostora do najvećih dvorana, mijenjalo se i raslo zajedno s publikom, regeneriralo i redefiniralo sebe, ali i pridobivalo fanove koji se još nisu ni rodili kad sam objavio “Džinovski” ili “G.A.D.”, a neki ni u doba “Pobjede” s koje je sišla “Politika” kao do tada najveći hit Hladnog piva. I što je najbolje, “30 godina: Greatest Hits Live” nije posljednja, nego tek jedna od postaja na dugom putu Hladnog piva u panteon domaće rock i pop glazbe. Za nekoć male pankere iz Gajnica koje sam u prilično nepouzdanom, dvanaest godina starom bijelom Golfu vozio na koncerte po Hrvatskoj, Sloveniji i Austriji i nije loše ispalo. Imamo razloga biti ponosni, a pri tome mislim na nas, dečke iz Piva i mene osobno, ali i na sve vas koji volite taj vrijedan i veliki bend.