Bio je to jedan od onih dana kada se u novinama traže izjave javnih uglednika o novom zakonu ili njegovu prijedlogu, ovdje o kulturi. Novinar je nazvao Slavka Goldsteina i Stanka Lasića.
Od prvoga je dobio izjavu, od drugoga tek ispriku. Stanko Lasić tada je boravio u Zagrebu, no teško mu je bilo išta reći o situaciji koju je, živeći u Parizu, zaobišao. Pa ipak, nepoznatom je sugovorniku udijelio usputni, osobni kompliment, reklo bi se iz pristojnosti. S druge strane, moglo je to biti nešto drugo: svijest o pisanju u novinama i uopće o pisanju u Hrvatskoj.
Svijest o siromaštvu u kojem se ovdje javno govori i piše, o bacanju knjiga u blato, kako je zabilježio Lasićev omiljeni “predmet”, Miroslav Krleža, u rukopisnim zapisima iz Sveučilišne knjižnice. Napomenuo je Krleža, naime, da bi ga žena Bela, zagrebačka bogatašica, vjerojatno ostavila kao siromaška od-pera da nije naslijedio tetin stan. Jednako tako, krstio je Krleža najveće hrvatske povijesne veličine – šuftima. Bio je, između dva svjetska rata, ogorčen osobnom situacijom i društvenim prilikama. I zato se, vjerojatno, vidio “ružnim”. Osjećaj bespomoćnosti prevladao je druge osjećaje i postao, kasnije, osovinskom temom čitave biblioteke koju mu je posvetio Lasić.
Strah od siromaštva
A koliki je bio Krležin trajni strah od siromaštva pokazuju njegove bilješke, čitave stranice formata A-4 na kojima je zapisivao, kao socijalistički direktor Leksikografskog zavoda, svaku kavu koju bi popio ili platio nekome u Palaceu i drugdje. U spoju s gorčinom, takva je bila slika pisca koji je igrao šah s Josipom Brozom Titom, a koju je uvažio analitičar Lasić.
I nehotice, Lasićev epohalni “Sukob na književnoj ljevici 1928 – 1952” (1970) pojavio se usred društvenih, partijskih diskusija o nacionalnom pitanju i ravnopravnosti naroda u ondašnjoj zajednici. Koliko god se u naslovu isticao atribut “književna”, toliko je svatko razumio da autor, istovremeno, piše i društvenu povijest o frakcijskom sukobu unutar Partije između dva rata, o sukobu među lijevim intelektualcima. Lasićev način pisanja bio je više od samosvojnog, uspio je direktive i “zajedničku borbu” za bolje sutra raščlaniti na pojedince i među njima raspoznati brojna stajališta, za razliku od onog jednog koje je sama Komunistička partija nametala o vlastitoj povijesti.
Pod egidom književne povijesti tako je začet drugi i drugačiji pogled na društveno-političku prošlost. I susljedno, na uzavrelu sadašnjost koja se tada gubila u mnogobrojnim i jalovim raspravama. Misliti vlastitom glavom bio je veliki događaj u monopoliziranoj javnosti, nadilazio je partijske vlasti, ali i njihove protivnike, okrenute nacionalnom preporodu.
S druge strane, Lasić je radeći na toj knjizi prepoznao podvojenost jednog od njenih glavnih protagonista, Krleže, kao i preokret koji je morao proživjeti 1945. da bi – pisao. Ili opstao, kako je sam radije tumačio. No, kada je Karađorđevo nasilno i zatvorima skršilo Hrvatsko proljeće – ondašnji Brozov savjetnik za sigurnost pratio ga je kroz odškrinuta vrata, kao junak Krležinih djela (Zastave) – Stanko Lasić se naoko posvetio “strogoj” književnoj znanosti.
Nakon javno prepoznate prijelomnice u “Sukobu”, htio je napraviti idući otklon i na tom, “stručnom polju”. Već u podnaslovima nekih djela isticao je strukturalizam i njegovu vlastitu inačicu, kasnije opisanu kao “onotološki strukturalizam” (Poetika kriminalističkog romana, 1973; Problemi narativne strukture, 1977).
Paralelni slalom
Pritom treba, svakako, spomenuti da je Stanko Lasić, kao znanstvenik, “vozio” paralelni slalom, prateći s jednakom pomnjom hrvatsku i svjetsku književnost, što ocrtavaju njegove uredničke predanosti (časopis “Croatica” uređivao je od 1970-77; “Književnu smotru” od 1971-1975). Bilo bi prejednostavno ustvrditi kako su književni znanstvenici oko “Croatice” otvorili put tiskanju ključnih doprinosa hrvatske kulture, kakav su “Gazofilacij” Belostenca, pretisak Danice itd. Ali, na tu su činjenicu utjecali. I to je skoro sve što je u nametnutoj šutnji hrvatske zime preostalo.
Lasić je nepogrešivo raspoznavao životnost književno-povijesnih i književnih djela, u čemu mu je pomogao, zacijelo, August Šenoa, odnosno proučavanje njegovih djela (Roman Šenoina doba, 1965), ali jednako tako i doktorat o Milutinu Cihlaru Nehajevu. Zagrebulje prvoga i političke silhuete drugoga bili su putevi koje je otkrio za sebe. No, prevarili su se oni koji su zaključili da se Lasić okrenuo “čistoj” književnosti, ostavljajući hrvatsko i jugoslavensko društvo “bolje” upućenima. Ili da je knjiga “Struktura Krležinih ‘Zastava’” (1974) “strogo stručni” rad, pa s ovim autorom više neće biti “problema”, kakve je izazvao sa “Sukobom”, kada je književnost učinio zanimljivom onima najvažnijima: nečitaocima.
80-e su definitivno “prokazale” Lasića kao autora koji je jednako pomno (close-up) čitao književno djelo i biografiju autora, tražeći one tangente zbog kojih društvo vodi rat s pojedincem i obratno. Umjesto “čitanja” pojedinca u vremenu, ovaj je pisac, Lasić, čitao vrijeme u pojedincu. I to je bio njegov kopernikanski obrat, za koji je, opet, odabrao Krležu. I to s razlogom, jer Krleža je na ovoj pretpostavci gradio prozna djela i dnevničke zapise.
Kritički pozitivizam
Moglo bi se reći da je Braudelova Nova povijest stigla do Zagreba kao književna nova povijest u opusu Stanka Lasića. Ako Lasića baš treba imenovati strukturalistom, zaboravljajući njegov kritički pozitivizam, onda se treba sjetiti onih istraživanja koja je poduzimao sam Claude Lévi-Strauss, tragajući za nezabilježenim a mogućim, čak vjerojatnim dodirima kontinenata, primjerice Južne Amerike i Afrike. U Lasićevu slučaju to je bio tangencijalni sustav umjetnosti i društva, što se u južnoslavenskom svijetu poistovjećivalo s politikom.
Počelo je, zna se, s esejističkim remek-djelom “Krleža: kronologija života i rada” (1982), zbog kojega se Lasić razišao s Liberom i izdavačem Slavkom Goldsteinom, svojim drugom iz davnih karlovačkih, skojevskih dana. Obojici je preostao “tek” treći iz istoga kruga, slikar i pisac Josip Vaništa. Kako god bilo, Krleža se usprotivio tiskanju te Lasićeve knjige, smatrajući da ga je Lasić prepoznao kao još jednog “šufta”, onoga koji je 1945. presvukao kaput i okrenuo leđa vlastitim djelima.
Završena još 1978., ta je knjiga postala mit. Liber, izdavač, je odustao od njezina tiskanja, zbog Krležinih prigovora. Kolala je “zagrebačkim kulturnim krugovima”, ma tko se u njima nalazio, kao “samizdat”, fotokopirani primjerak, da bi je 1982. tiskao Zuppa u Grafičkom zavodu Hrvatske. Stanko Lasić smatrao je da je Krleža 1945. napustio ideale koji su ga oblikovali u presudnom stvaralačkom razdoblju (1913 -1945), zaboravljajući “vjernost slobodnoj misli, tvrdoj nezavisnosti i intelektualnoj, moralnoj i estetskoj pobuni”.
Moralne poruke
Umjesto “donkihotskog volterijanskog, kantijanskog i Starčevićevog imperativa moralnosti”, “prihvatio (je) hegelijanski princip uma i historijske (ili etičke) pragmatičnosti”. “Osamljeni jahač, postao je suputnik vlasti.” Historijska nužnost nije bila dovoljan izgovor za Lasića, pa ni lična egzistencija. A Krleži nije bilo dovoljno priznanje da “nije (bio) borac za položaje”. Paradoksalno je zabranio pisca bez koga bi njegov opus bio manje čitan, do čega mu je bilo izuzetno stalo, kao i svakome piscu koji je živio za pisanje. Lasić ga je proglasio izdajnikom moralnih poruka vlastitih djela napisanih između dvaju ratova (V. Visković). A Krleža je radije branio djela napisana poslije Drugoga rata i svoju moralnu čistoću.
U knjizi “Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914-1924)” (1987) Lasić je otišao korak dalje; na konkretnom, opsežnom primjeru ostvario je nacrt buduće “Krležologije”. Pored “najtemeljitije interpretacije Krležina opusa”, posebno je zaintrigirao čitatelje rasplićući odnos pojedinih ostvarenja prema “općem kulturnom i političkom obzoru Hrvatske” u trenu nastanka. Ovim suodnosima nastavio je “Sukob na književnoj ljevici”, doslovno slažući puzzle hrvatskog XX. stoljeća.
Jedini problem predstavlja poremećena kronologija, koju su Lasiću diktirale vlastite teme ili Krležina djela, pa ju je potrebno naknadno usložiti. Jednostavnije je to za samu osobu Krleže, a zamršenije za panoramu stoljeća. Ali ona je tu, izvan svake sumnje, zaokružena i opipljiva, u rasponu od K. und K. monarhije do Republike Hrvatske. Opsežnija od Krležine i one Josipa Horvata.
Autobiografski zapisi
Dalje je to išlo “samo od sebe”. 1989. izašla je “Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži” u tri sveska (I. Kritička literatura o Miroslavu Krleži od 1914. do 1941; II. O moralnoj strukturi i totalitarnoj svijesti; III. Miroslav Krleža i Nezavisna Država Hrvatska 10. 4. 1941. - 8. 5. 1945). Nastavak Krležologije, ili nove tri knjige, pojavio se u novoj državi, 1993. (IV. Stvaranje kulta 1945-1963; V. Književnoznanstvena metoda i literatura o Krleži 1964-1981; VI. Silazak s povijesne scene 1982-1990). To je 3500 kartica rukopisa u kojem je Stanko Lasić zaokružio svoj opus i “popravio” “Sukob na književnoj ljevici”. To je Lasićeva Croatica.
U kratkom medaljonu “Književni počeci Marije Jurić Zagorke (1873 – 1910)” (1986) Lasić je još jednom pokazao da je njegovo umovanje imalo mnoge poticaje i izvore. Iz njih se nazire jedna nova povijest književnosti i same Hrvatske u XX. stoljeću. Odlazeći, ovaj je profesor slavistike u Zagrebu, Amsterdamu i Parizu ostavio veliki posao nasljedovateljima. Raskrčio je glembajevsku šumu utirući puteve kojima je moguće napredovati, na tragu njegove misli. A misao je tako rijetka zvjerka po ovdašnjim šumama i gorama.
O sebi samome štošta je Lasić napisao u “Autobiografskim zapisima” (2000) i drugim knjigama. Oni tek čekaju da budu pročitani; do tada bi Stanko Lasić mogao biti prihvaćen kao pisac, a ne samo kao krležolog. Jer, svaki pisac knjiga o drugim knjigama ima pravo na književnu samobitnost, kao što je to prorekao T. S. Eliot. Sa Stankom Lasićem odlazi jedan od najvećih pisaca hrvatskog XX. stoljeća.