Moj otac otkrio je Egona Schielea početkom 50-ih godina, kad je u antikvarijatu slučajno naišao na jednu mapu s heliogravurama njegovih crteža i akvarela. Tek se počeo baviti kolekcionarstvom, no nije ga zanimalo samo djelo nego i biografija preminulog umjetnika. Tako je naletio i na ime Wally Neuzil – ispričao nam je Diethard Leopold, sin kolekcionara Rudolfa Leopolda, utemeljitelja bečkog muzeja Leopold, koji je iz zaborava izdignuo rano preminulog slikara i čija se zbirka Schieleovih radova smatra najopsežnijom na svijetu.
Tko je bila Wally Neuzil, tajanstvena Schieleova muza? Odgovor na to pitanje pokušali su pronaći kustosi muzeja Leopold na izložbi ‘’Wally Neuzil - Njezin život s Egonom Schieleom’’. Žena čiji je život na gotovo školski način odražavao socijalne strukture Beča na početku 20. stoljeća zbog svoje je rane smrti dosad bila samo periferno u fokusu istraživanja o Schieleu, no između 1911. i 1915. godine igrala je središnju ulogu u životu i radu jednog od najvažnijih austrijskih umjetnika.
Beč je već oko 1900. godine bio metropola Habsburškog Carstva s više od dva milijuna stanovnika, u koju su u potrazi za poslom pristizali ljudi iz svih dijelova Monarhije. U usporedbi s ostalim gradovima u Europi imao je najveći postotak ženskih radnica: preko 85 posto svih radno sposobnih žena svaki je dan išlo na posao u tvornice. Stanovi tog industrijskog proletarijata bili su opasni po zdravlje i često pretrpani; kako bi mogli platiti mjesečnu najmninu, obitelji su uzimale još i podstanare i tzv. Bettgeher, ljude koji su unajmljivali nečiji krevet na samo nekoliko sati na dan, a najčešće se to odnosilo na radnike koji su radili u noćnim smjenama i spavali po danu. Takvi ekstremno skučeni životni uvjeti i prisutnost mnoštva ljudi u istome stanu vodili su do toga da su djevojke iz radničke klase već vrlo rano počele saznavati neke stvari koje građanske djevojke ne bi upoznale sve do braka.
Gotovo 15 tisuća bečkih žena i djevojaka - što je bilo dva posto cjelokupnog ženskog stanovništva Beča - bavilo se prostitucijom. U svojoj autobiografiji “Jučerašnji svijet” Stefan Zweig pisao je da ih je bilo toliko mnogo “da je bilo teže izbjeći ih nego ih naći”, a adrese za muškarce koji su sami putovali bile su objavljivane čak i u popularnom turističkom vodiču, Baedekeru. Takvi lokali najčešće su se nalazili u drugom gradskom okrugu ili u predgrađima, a dame iz polusvijeta sretalo se i u jednom od najpoznatijih bečkih kafića, Sperlu. Bordeli su pak svoju primarnu djelatnost prikrivali natpisima poput “Krojački salon”, a jedan od najpoznatijih bordela bio je salon Riehl u devetom okrugu kojim je upravljala Madame Riehl. Mnoge žene radile su i kao konobarice u Prateru, tada središtu bečke zabave, a neke od njih i u tzv. privatnim sobama odnosno “chambres séparées” gdje su se podavale dobrostojećoj bečkoj gospodi. Prave prostitutke nazivale su se “Grabennymphen”, prema ulici Graben u centru Beča, a godišnje su zarađivale i do 2300 guldena, što je otprilike bila plaća jednog dvorskog savjetnika.
Kao i svi drugi umjetnici toga vremena, i Schiele je svoje modele nalazio na ulici, a mnoge su bile maloljetne i spremne pozirati za samo nekoliko kruna. Samo u malom broju slučajeva njihova su imena bila poznata, kao na primjer ono Poldi Lodzinsky, kćeri vozača fijakera u gradu Český Krumlov, rodnom mjestu Schieleove majke. I Wally Neuzil vjerojatno bi bila ostala samo jedna od tih bezimenih modela, da se između nje i slikara nije razvila veza.
Walburga Wally Neuzil rođena je 19. kolovoza 1894. u gradiću Tattendorf u Donjoj Austriji kao kći nadničarke Thekle Pfneisl i osnovnoškolskog učitelja porijeklom iz Češke Josefa Neužila. Obitelj je živjela siromašno, u skromnoj kući koju su dijelili s ostalim obiteljima. Wally je imala i tri mlađe sestre: Antoniju, Marie i Bertu, a kad su joj bile dvije godine, obitelj se iz Tattendorfa preselila u Moosbrunn. Josef Neužil preminuo je 1905. godine, a njegova smrt uzdrmala je ionaku tešku financijsku situaciju obitelji. Bez očeve zarade više se nisu mogli prehraniti na selu, pa Wally zajedno s majkom, bakom i sestrama odlazi u Beč.
Kada i gdje su se Wally i Egon Schiele upoznali, nije poznato; o njoj postoji samo mali broj dokumenata, jer žene koje su radile kao slikarski modeli nisu uživale dobar glas u građanskim krugovima, budući da je erotsko poziranje bilo izjednačeno s prostitucijom. Smatra se da se par upoznao 1911., kad je Wally imala samo 16 godina, a nagađa se da ju je Schieleu preporučio Gustav Klimt, no to nikad nije službeno potvrđeno.
Wally je vrlo brzo preuzela ključnu ulogu u Schieleovu životu i radu i bila mu je najvažniji oslonac u njegovoj umjetnički najproduktivnijoj fazi. Pritom mu nije bila samo djevojka i model nego se brinula i o njegovim poslovima: plaćala je stanarinu, održavala kontakt s galeristima, kolekcionarima i patronama, brinula se za isporuku robe klijentima, kupovala mu je pribor i vodila brigu o financijama.
Schieleov šogor Antun Peschka zapisao je u svojim bilješkama kako Wally nije voljela kad bi druge žene pozirale Schieleu i za to vrijeme nije željela napuštati atelje, jer se bojala da bi joj mogao biti nevjeran.
U proljeće 1911. Schiele je odlučio otići u Český Krumlov, rodno mjesto svoje majke u južnoj Češkoj, a pratila ga je i Wally, iako su se tada poznavali samo kraće vrijeme. Uz pomoć prijatelja pronašao je vrtni atelje, a njegov vlasnik, trgovac Max Tschunko, dopustio mu je da u njemu živi besplatno. Schiele je bio entuzijastičan zbog preseljenja u Krumlov te često slika vedute živopisnog gradića na Vltavi. No, nije dugo trajalo i njegov nekonvencionalan način života šokirao je i skandalizirao konzervativnu malograđansku sredinu. Njegov suživot s Wally u “divljem braku”, njeno nepojavljivanje u crkvi i činjenica da su brojni Schieleovi modeli bile vrlo mlade djevojke, nisu bili po volji tamošnjim stanovnicima. Stvari su se zaoštrile kad je jedna susjeda vidjela da Schieleu u vrtu pozira gola djevojku. Tschunko mu je otkazao najam ateljea i dao mu je rok od osam dana da iseli stvari te je samo tri mjeseca nakon dolaska bio prisiljen napustiti grad.
Par se nakratko vratio u Beč. Wally se prijavila kod svoje obitelji i našla posao kao prodavačica, a Schiele se privremeno nastanio kod svoje majke. Ubrzo su se zaputili u mjesto Neulengbach, 40-ak kilometara zapadno od Beča, gdje je slikar unajmio prizemnicu s vrtom. Wally je ostala prijavljena u Beču, ali često je posjećivala Schielea i pozirala mu. No, kao i u Krumlovu, došlo je do poteškoća kad je jedna 14-godišnja djevojčica pobjegla od kuće i to ravno u Schieleov atelje u kojem je i prespavala. Njezin otac u međuvremenu je alarmirao policiju, a kada su žandari pretražili atelje, pronašli su velik broj grafika koje su smatrali pornografskima. Schiele je bio uhićen i odveden u zatvor, te optužen za “otmicu, povredu časti mlade djevojke i povredu morala”, a sudac je u sudnici demonstrativno spalio jedan njegov crtež. Wally ga je redovito posjećivala u zatvoru i donosila mu ctaći pribor i svježe voće. Dvije godine kasnije, u pismu kolekcionaru Franzu Haueru, osvrnuo se na to razdoblje i napisao kako nitko od njegovih poznanika nije maknuo ni malim prstom za njega, osim Wally “koja se tako plemenito ponijela da ga je to potpuno opčinilo”. Nakon 24 dana slikar je pušten iz zatvora te su se ponovno vratili u Beč, a u listopadu iste godine unajmio je atelje u trinaestom bečkom okrugu, na adresi Hietzinger Hauptstrasse 101, koju je zadržao do kraja života.
Nedugo nakon izlaska iz zatvora naslikao je danas najpoznatiji portret svoje družice – “Portret Wally Neuzil”, koji je jedno od najvažnijih djela kolekcije u muzeju Leopold. Zahvaljujući tom portretu Wally su prozvali “bečkom Mona Lisom”. Portret je bio u vlasništvu Lee Bondi Jaray, židovske trgovkinje umjetninama iz Beča, koja je 1939. pobjegla u London gdje je i umrla 1969. Tijekom rata sliku je iz bečkog stana Lee Bondi ukrao Friedrich Weiz, koji je surađivao s nacistima, a nakon rata zaplijenila ju je austrijska država, odnosno Ured za očuvanje povijesnih spomenika. Rudolf Leopold otkupio ga je 1954., no kad je djelo 1997. posuđeno za izložbu u MoMA-i, američke vlasti objavile su kako je ono dio nacističkog blaga, te je vođen dug sudski proces oko njegova povratka u muzej Leopold.
U to doba Wally postaje najvažnija figura Schieleovih slika, a najčešće ju predstavlja s crvenom kosom i šarenom maramom, bademastim plavim očima i punim usnama. Prema njenom liku nastali su mnogi akvareli, crteži i erotske grafike, kao i jedan od najljepših portreta Wally uopće, gvaš “Žena u donjem rublju i čarapama”.
U ljeto 1913. Wally i Egon prihvaćaju poziv Arthura Roesslera i njegove supruge Ide i provode desetak dana u idiličnom mjestu Altmünster na jezeru Traunsee. Utjecajni književnik i kritičar bio je od njihovog prvog susreta 1909. godine mecena, kolekcionar i jedno vrijeme čak i Schieleov agent, no prvenstveno jedan od najbliskijih prijatelja. Njihov boravak dokumentiran je fotografijama, a Roessler mu je posvetio i jedno cijelo poglavlje u svojoj knjizi “Sjećanja na Egona Schielea”. On piše kako je par često veslao na jezeru, odlazio u duge šetnje i nekoliko puta posjetio dvorac Orth, koji se Schieleu posebno dopadao. Iz tog razdoblja datira i jedina zajednička fotografija Egona Schielea i Wally Neuzil: ona je tada imala 18, a on 23 godine, a slikani su za vrijeme šetnje po mjestu Gmunden.
U lipnju 1915. godine, malo prije nego što je Schiele pozvan na odsluženje vojnog roka u Prag, oženio se Edith Harms. Edith je sa starijom sestrom i roditeljima živjela preko puta Schieleova ateljea, a upoznala ih je upravo Wally i često su zajedno odlazili u kino. Smatra se da je slikar popustio pritiscima građanskog društva i umjesto svoje vjerne Wally za ženu uzeo djevojku iz ugledne građanske protestantske obitelji. Kraj svog odnosa s Wally ovjekovječio je na svojoj monumentalnoj slici “Smrt i djevojka”, koja se danas čuva u bečkom muzeju Belvedere. Egon, koji je preuzeo ulogu smrti, i Wally očajnički se drže jedno za drugo, svjesni da njihovoj ljubavnoj vezi prijet “smrt” i da se moraju rastati.
Unatoč Edithinim jasnim zahtjevima da moraju prekinuti sve veze, Wally je inzistirala na zadnjem susretu sa Schieleom te su se našli u kafiću Eichberger u Hietzingu u koji je slikar redovito zalazio. Rastanak od Wally Schieleu je teško pao i pokušao se bez Edithina znanja dogovoriti s njom da jednom godišnje zajedno provedu praznike. Wally je odbila taj prijedlog, pozdravila se s njim i tužna napustila kafić. Schieleova sestra Gertrude kasnije je otkrila da se Wally ni zbog čega na svijetu nije toliko kajala kao zbog toga što je upoznala Egona s njegovom budućom ženom.
Nakon što je otišla iz Schieleova života, Wally je izučila za medicinsku sestru i gotovo dvije godine radila je u ratnoj bolnici u Beču. U kolovozu 1917. napušta Beč i odlazi u Šibenik i tako postaje jedna od nekoliko tisuća njegovateljica koje su otišle na front. U šibenskoj ratnoj bolnici zadržava se kraće vrijeme, a zatim je premještaju u vojnu bolnicu u Sinj.
Sa samo 23 godine, 25. prosinca 1917., umrla je od šarlaha i pokopana je na sinjskom groblju sv. Frane. O tom razdoblju njena života postoji najmanje podataka, no kako nam je ispričao Ante Pavić, djelatnik sinjskog groblja, Wally se po dolasku u Sinj sprijateljila s jednim austrougarskim vojnikom, koji je umro prije nje, a njihovi grobovi i danas se nalaze jedan pored drugog.
Schiele je 1918. godine postigao velik uspjeh na 49. izložbi bečke secesije na kojoj je izložio pedesetak djela i dizajnirao službeni plakat, no epidemija španjolske gripe prvo je odnijela život njegove trudne supruge Edith, a samo tri dana kasnije, 31. listopada 1918., i njegov. I dok je njemu bilo osigurano visoko mjesto u povijesti umjetnostiprve polovice 20. stoljeća, život njegove samozatajne družice Wally, tako tipičan za žensku sudbinu početkom 20. stoljeća, dugo je vremena bio potpuna nepoznanica.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....