GLOBUS

Dvadeset godina od terorističkog napada: Kako je Bin Laden s talibanima promijenio svijet

Svijet u kojem danas živimo fundamentalno je restrukturiran odlukom bivšeg predsjednika Georgea W. Busha da se osveti al-Qa’idi
 SETH MCALLISTER/AFP

Kažu da je jedan od razloga bila i sudska borba oko pobjednika na izborima 2000. godine. I da primopredaja vlasti između administracije Billa Clintona i nove, Georgea W. Busha zbog toga nije bila provedena dovoljno profesionalno. Ostale su, navodno, praznine, a jedna od njih je bila i prijetnja koju predstavlja teroristička skupina al-Qa’ida i njezin lider Osama bin Laden, utaboreni u Afganistanu kojim su od 1996. godine vladali talibani. Teza koja je u nizu segmenata lako oboriva, ali možda upravo zbog toga i dijelom plauzibilna. Bushev tim je došao sa svojom agendom i nije isključeno da se uopće nije obazirao na upozorenja odlazećih. U svijesti Donalda Rumsfelda, novog ministra obrane, i Dicka Cheneya, potpredsjednika, skupina odrpanaca naoružana kalašnjikovima mogla je biti problem za raspadajući SSSR. I to samo uz američku podršku. Nikako i za najveću vojnu silu na svijetu.

Svijet u kojem danas živimo fundamentalno je restrukturiran odlukom Georgea W. Busha da se osveti al-Qa’idi zbog terorističkih napada na New York i Washington 11. rujna 2001. Da bismo dobili konačnu rezultantu, treba na bazu dodati tehnološki rast, sve veću nejednakost u razvijenim zemljama i javnozdravstvenu krizu koja je bila točka na i. I dobijemo novo normalno. SAD je iskusio vanjskopolitičke poraze pri kraju mandata Jimmyja Cartera, 1979. godine: islamska revolucija u Iranu i talačka kriza američkih diplomata u Teheranu te upad sovjetske vojske u Afganistan. A još su bile svježe rane Vijetnamskog rata i afere Watergate. Zbog toga je u drugi plan pao mirovni sporazum Egipta i Izraela kao i konačno normaliziranje odnosa s Narodnom Republikom Kinom. Na tom je valu Ronald Reagan trasirao politiku robusnog vanjskopolitičkog, mekog napada na SSSR koji je vratio samopouzdanje SAD-u.

image
Osama bin Laden
Z03/Zuma Press/Profimedia

Katastrofa u Černobilu, kao obrazac nefunkcionalne uprave, krah sovjetskog ekonomskog sustava i politika perestrojke doveli su do havarije državnog sustava. Hladni rat je završen pobjedom Zapada. George W. H. Bush (otac) vodi najuspješniju misiju oslobađanja zemlje pod okriljem UN-a, Kuvajt, od agresora, Irak. U najvećoj globalnoj koaliciji ikad. SAD je na vrhuncu moći. SSSR se raspada (Vladimir Putin će to kasnije nazvati najvećom geopolitičkom katastrofom 20. stoljeća), NR Kina se oporavlja od šoka gaženja studenata na Tiananmenu i kreira novi društveni ugovor. Slijedi deset godina tijekom kojih se Europska zajednica pretvara u Uniju, NATO pokreće projekt Partnerstva za mir u kojem surađuje i Rusija (kasnije i Srbija), SAD postaje jedina globalna sila. Washington je i dalje fokusiran na zbivanja u Moskvi, ali Clintonova administracija nakon napada na ambasade u Keniji i Tanzaniji 1998. godine shvaća moć ugroze Bin Ladena i terorističke mreže.

Bushevi neokonzervativci to ne vide kao problem. Oni planiraju vojne operacije. U mjesecima i godinama nakon 11. rujna 2001. otkrivale su se pacerske pogreške američkih obavještajnih službi. Bilo je presretnutih poruka koje su otvoreno upućivale na napad, a možda je najbolja priča otmičara zrakoplova koji su od učitelja letenja u SAD-u tražili da ih uči samo kako podići zrakoplov u zrak, ne i kako ga spustiti. I to je bilo prijavljeno. Bez reakcije. Sustavi koji su desetljećima bili građeni da se nose s prijetnjom države i komunističke ideologije nisu se prilagodili promjeni okolnosti i pojavi nedržavnih aktera na prostoru ugroza. Te novoj, religijskog ideološkoj prijetnji. Sustav je zakazao na svim razinama.

Jutro poslije je bilo strašno. Amerika se bojala. Svega i svakog. Kaos je vladao na svakom koraku, na svim razinama. Svijet je bio šokiran. EU, Rusija, NR Kina. Globalna zajednica osim iznimaka koje uživaju u pokolju. Putin među prvima reagira, naziva Washington, izražava sućut, jamči podršku. Rusija je bila iskusna, čečenski ratovi i teroristi bili su otvorena prijetnja. Na osnovi “globalnog rata protiv terorizma” koji će proglasiti predsjednik Bush upravo će Putin pronaći prostor za gušenje terorističke prijetnje. U takvim krizama je važnije jutro nakon jutra poslije, kad se donose političke odluke dugosežnog utjecaja. Početak “globalnog rata protiv terorizma”, onog uz podršku UN-a, bio je uspješan. Razbijeni talibani, rastjerana al-Qa’ida, Bin Laden u posljednji čas spašava glavu pred američkim progoniteljima u vrletima Tora Bore. Iran iza kulisa surađuje sa SAD-om u razbijanju al-Qa’ide. Borci i čelnici koji su izbjegli u Islamsku Republiku završavaju u zatvorima. I Sirija je u tom vlaku. Saudijska Arabija posramljena jer su njezini državljani većina napadača. Što je bio dodatni poticaj Iranu da bude kooperativan.

Terorizam se ne da. Na Baliju 2002. godine stradaju stotine stranih turista, slijede napadi na Madrid i London. Prijetnja je globalna. Ali je i odgovor moćan. Al-Qa’ida, nakon što je razbijena u Afganistanu, gubi snagu, a London je 2005. godine bio i posljednji proplamsaj njezina globalnog dosega. Dick Cheney je u napadu 11. 9., prije svega, vidio prigodu da ostvari viziju neokonzervativaca, zagovornika globalnog intervencionizma američkih snaga i ograniči djelovanje Irana. Odmazda za 1979. godinu. Osvajanjem Iraka pod egidom rušenja Sadama Huseina. Cheney je geopolitički razborit - teško mi je to za njega napisati - ali utaborenje SAD-a u Iraku, ključnoj geostrateškoj točci Bliskog istoka, dovodi Tehearn u stisak američkih snaga. S istoka Afganistan, sa zapada Irak. Ne sjeveru je tad još Iranu nesklona Turska, na jugu more.

image
talibani u Kabulu
Xinhua/Xinhua News/Profimedi

Razborit, ali samo na površinskoj razini. Bez dublje procjene odnosa šijita u Iraku koji će tražiti veze s Iranom. Čije će vlasti raditi na vezama s talibanima i šijitskom manjinom u Afganistanu, nastojati ojačati odnose s Pakistanom. Američke službe su 2001. godine uprskale i zato su sad bile razumne. Sadam nema oružje za masovno uništenje njihov je zaključak. Ali Cheney je smatrao da je to idealan casus belli i nije dao da mu obavještajci, koji nisu predvidjeli 11. 9., smetaju. Naredio je fabriciranje dokaza. Britanski premijer Tony Blair, intervencionist po uvjerenju, lako se dao nagovoriti. I sam je sudjelovao u fabriciranju. Ali to nije prošlo kraj lisaca poput francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca i njemačkog kancelara Gerharda Schrödera. Nema globalne podrške. Potpuno je, s pozicije američke svemoći, zanemarena uloga Rusije, u kojoj Putin konsolidira vlast i neće dopustiti da Iran dođe u egzistencijalnu prijetnju. Svjestan prijetnje, Teheran ubrzava nuklearni program. Iračka se američko-britanska avantura iz 2003. godine, iako je Sadamov režim pao očekivano brzo, pretvara u havariju. Čije su posljedice globalne.

Iran je ojačao proširivši utjecaj na Irak te konsolidirao odnose s Moskvom i - Ankarom. Otvara se prostor za formiranje “šijitskog polumjeseca” od Hamasa u pojasu Gaze, preko Hezbolaha u Libanonu, alavitske (odvjetak šijitskog učenja islama) vlasti Bašara al-Asada u Siriji do Hutija u Jemenu. Hezbolah će 2006. godine izazvati rat s Izraelom, prvi u kojem Židovska država nije mogla reći da je pobijedila. Što je posljedica iranskog utjecaja. Gerilski sukob sunitskih skupina obnavlja al-Qa’idu u Iraku među čijim će čelnicima doći do sukoba pa će se dio nezadovoljnih odvojiti kao samostalna skupina i, odmah nakon početka rata u Siriji, prijeći onamo i stvoriti Islamsku državu. Koja se 2014. godine vraća i zamalo osvaja Bagdad. Dvomilijunski Mosul pao je u jednom danu, iračke sigurnosne snage su se povukle kao i afganistanske ovoga ljeta.

Požari koji su poharali Rusiju i Ukrajinu u ljeto 2010. godine bili su pravi leptirov učinak. Žita nije bilo dovoljno i najesen su cijene skočile u nebo. Za globalnom krizom oslabljene arapske države to je bio udarac na koji nisu imale protuodgovor. Više nisu mogle jamčiti subvenciju hrane. Lepet leptirovih krila se primarno odrazio u Tunisu. Revolucija je dobila ime po jasminu i proširila se na prostor do Bahreina. Počinje arapsko proljeće, diktatori i režimi padaju kao domina, ali zabrinuti su pogledi bili usmjereni prema etnički i religijski najšarolikijoj Siriji. Gdje je počeo nesmiljeni građanski rat koji, s manjim intenzitetom, traje i do danas. Ekonomisti su gotovo pa jedinstveni u tumačenju da je udar 11. 9. na američku i globalnu privredu bio snažan, ali kratak. Vlada i Alan Greenspan, tadašnji šef Feda, poduzeli su mjere kojima su ograničili doseg i snagu udara. Pitanje na koje još nema jedinstven odgovor glasi: u kojoj su mjeri ti potezi utjecali na izbijanje globalne financijske krize 2008. godine?

Australska središnja banka (RBA) identificirala je niz čimbenika koji su utjecali na izbijanje globalne financijske krize stavljajući na prvo mjesto pretjerano preuzimanje rizika u povoljnom makroekonomskom okruženju. Koje je, dijelom, bilo posljedica mjera američke vlade i Feda u opravdanoj želji da spriječe negativne posljedice napada. Nakon pregledanih brojnih analiza zaključio bih da 11. 9. nije izravno utjecao na izbijanje krize, ali je imao važan posredni utjecaj. Bin Laden nije uspio u planu da sruši američku ekonomiju terorističkim napadom, to je bila samo pusta želja u koju je on stvarno vjerovao. Ali je razvoj događaja otišao smjerom, neovisno o Bin Ladenu, koji je kreirao okolnosti za izbijanje krize. Brzo i efikasno zaustavljanje moguće šire krize stvorilo je svijest o svemoći financijske industrije koja se počela ponašati devijantno, oslobođena brojnih regulatornih ograničenja. Zaboravljena su iskustva energetskog diva Enrona, koji je propao zbog financijskih malverzacija šefova, ne zbog lošeg poslovnog modela. A bilo je još tvrtki koje su se stropoštale prije 11. 9. Financijska je industrija tezu Miltona Friedmana o odgovornosti uprave samo prema dioničarima i stavljanju profita na prvo mjesto dovela do apsurda. Što će krajem prošloga desetljeća otvoriti raspravu o potrebi novog kapitalizma. U kojem je važnija uloga dionika (stakeholder) od dioničara (shareholder). 2008. godina i kriza koja je postala bjelodana krahom banke Lehman Brothers, s jedne strane, izaziva globalni potres, a s druge dovodi američku politiku u situaciju da ne može proglasiti kraj rata protiv terorizma - iako je dolazak Baracka Obame u Bijelu kuću rezultirao nestankom te fraze iz službene naracije.

Operacije se nisu mogle zaustaviti jer je globalna sigurnosna situacija bila kolebljiva, a Bin Laden još uvijek živ. Prenaglo bi povlačenje, prema tumačenju tadašnjeg vojnog vrha, odmah vratilo na vlast tad već ojačane talibane i dovelo do urušavanja Iraka. Obama pristaje na povećanje vojnog angažmana u Afganistanu iako je administracija svjesna da se zbog iračkog debakla teško može očekivati pozitivan ishod. Već je bila donesena odluka o promjeni nacionalne strategije koja predviđa smanjenje izloženosti na prostoru MENA (Srednji istok i Sjeverna Afrika) i u Europi te fokusiranje prema Pacifiku koji će ubrzo biti strateški proširen što je vidljivo u nazivu “Indo-Pacifik”. Koji izuzetno smeta Peking. Obama će u Libiji djelovati samo kako bi izbjegao prijeteću humanitarnu katastrofu u Bengaziju prema kojem su jurile trupe diktatora Gadafija. U Siriji neće djelovati. Ukrajina više nije američki nacionalni interes. Ekonomska politika Obamine administracije bila je puni pogodak. Privreda se oporavila, nezaposlenost je trajno padala, financijska tržišta doživjela najveći bikovski rast u povijesti (od 2010. do 2020. godine). Problem je bio skroman ekonomski rast te nerazumijevanje promjena u Kini.

EU je teško bila pogođena financijskom krizom na koju je reagirala zaoštravanjem fiskalne i monetarne politike. Što se, s današnje točke, vidi kao pogreška koja je dovela do alijenacije radničkog sloja od vlasti i okretanja prema radikalnoj desnici. Alternativa za Njemačku (AfD) nastaje kao stranka koja se protivi euru. Španjolska će dobiti Ciudadanos, umjerenu stranku, i Vox, radikalno desnu, njemački Zeleni će doživjeti povijesni uspon, francuski socijalisti nestaju, u Italiji vlast formiraju populistički PoKret 5 zvjezdica i ksenofobna Liga. Grčka dobiva Syrizu i fašističku Zlatnu zoru. Viktor Orbán se pretvara u kreatora bastiona kršćanstva. Ove je procese katalizirao izbjeglički val 2015. godine kad se AfD okreće problematici borbe protiv migracija. Migranti će biti problem i u SAD-u. Donald Trump će u predizbornoj kampanji jamčiti da će sagraditi zid prema Meksiku zbog čega dolazi u otvoreni sukob s papom Franjom (kojem je službeno latinsko ime pontifex - graditelj mostova). Dodatni je čimbenik tehnološka revolucija koja je velik dio zaposlenih, primarno na slabije plaćenim poslovima, doveo u situaciju da se za radno mjesto bore protiv umjetne inteligencije i robota. Besposadni kamioni su prijetnja stotinama tisuća vozača. Takvi automobili taksistima.

Pojavljuje se društvena skupina koja se ne zna suočiti s tim izazovom, skupina koja osjeća da nitko za njih ne brine i traži političku snagu koja će artikulirati njihove interese. “Left behind”, oni ostavljeni, ili, kako ih je Trump definirao, “silent majority”. Tiha većina. Odnarođena vlast, etablirane stranke, duboka država, močvara, elite, politika koja štiti bogate. Većinom izravna posljedica nejednakosti. Francuski “žuti prsluci” jedan su od izdanaka tog procesa. Ali i izlazak Velike Britanije iz članstva u EU. Bijes javnosti zbog teškog oporavka od krize te nepripremljenost velikog dijela stanovništva da se priključi novoj tehnološkoj revoluciji Brexitom je preusmjerena na EU kao zlu vješticu i migrante iz novih, istočnih članica. Trump će govoriti “Amerika prvo”, AfD “Njemačka Nijemcima”. Globalizacija kao počelo svih zala. Otvorenost kao model otimanja stečenih vrijednosti. Tradicije. Što nije točno, ali koga briga. Treba nam onaj “drugi”, neprijatelj, koji nam prijeti. Terorist koji se vidi u imigrantskoj djevojčici, strancu koji želi raditi posao koji niti jedan od Talijana više ne želi. Sljedeći je korak bio samorazumljiv: desni pokreti jačaju i napadaju imigrante, a zatim i sve one koji misle drukčije od njih.

image
Afp/Afp/Profimedia

Od 11. 9. u SAD-u više su terorističkih napada izveli desni radikali nego teroristi koji se lažno pozivaju na islam. Prema Europolu i njemačkoj policiji, desni je radikalizam veća prijetnja od islamističkog. Dio tog konteksta je i masakr na norveškom otoku Utøya. U tom je procesu gotovo fascinantno da se sve zbiva uz trajan gospodarski rast. Zemlje jedna za drugom izlaze iz krize, recesija postaje prošlost. No kulturni obrat koji je inicirao “globalni rat protiv terorizma” izazvao je strukturnu promjenu. Liberalni pogled na svijet iz 1990-ih, inkluzivni, optimistični, ideja ostvarenja otvorenog društva i svijeta potonula je pod pritiskom binarnog narativa. Na mjesto optimističkog dolazi pesimistički svjetonazor. Ideju globalnog sela, humanog bratstva mijenja strah od ljudi. Onih drugih. Po boji kože, religiji, rodnom opredjeljenju, načinu života. Globalni rat protiv terorizma uništio je kralježnicu nedržavnih aktera. A-Qa’ida i IS danas su blijeda slika tih organizacija s vrhunca moći. Bez prostora koji kontroliraju, kalifata. Uz brojne franšize ili vilajete. Protuteroristički izvori u tome vide dugoročnu prijetnju. Obje su se organizacije snažno ukotivile u Africi, primarno u Sahelu, sve su jače na zapadnoj obali, a s roga se spuštaju i zapadnom obalom. Većina zemalja na tim prostorima nije dovoljno snažna - često niti voljna - ulaziti u sukob s teroristima.

Ova je posljedica globalnog rata protiv terorizma izuzetno opasna za EU jer su to prostori s kojih neprestano dolaze migranti na sredozemnu obalu. I pod cijenu života putuju prema obećanoj zemlji Europi (najčešće Njemačkoj). U SAD-u, gdje se ekonomska nejednakost prelila na pitanje rasnih odnosa, uspješnost politike Joea Bidena, bez obzira na kaotično povlačenje iz Afganistana, ocjenjivat će se prema uspješnosti ublažavanja društvene i ekonomske nejednakosti. Čega su u Bijeloj kući svjesni. Zato su i pod svaku cijenu željeli izaći iz Afganistana. Izbori na polovici mandata su iduće godine u studenom. Ako demokrati izgube Kongres, u pitanje se dovodi predsjednička pobjeda 2024. godine. Javnozdravstvena kriza udarila je snažno, ali su vlade, poučene pogreškom iz 2008. godine, otvorile tokove novca, na fiskalnoj i monetarnoj razini. Što je ublažilo krizni udarac za privredne subjekte, kućanstva i pojedince. Oporavak je krenuo dobro, ali je odveo globalnu ekonomiju u novo nepoznato.

Nouriel Roubini, čovjek koji je predvidio globalnu financijsku krizu, u nedavno objavljenom tekstu govori da se otvaraju vrata stagflaciji, ubojitoj kombinaciji ekonomske stagnacije i rasta inflacije. Krizi dugova. Koji su nabubrili tijekom pandemije. Napad na SAD 11. rujna 2001. godine nije bio udar leptirovih krila, bio je to vulkanski udar na razini Pompeja. Pokrećući procese koji su tekli usporedo pa se ispreplitali, počeli živjeti živote neovisne o terorističkom napadu mijenjajući iz temelja svijet kakav smo poznavali. 11. 9. je bio trenutak globalnog obrata koji je izazvao političke i sigurnosne posljedice.

Kopernikanski je obrat ipak globalna financijska kriza koja je izazvala korjenite financijske, ekonomske, političke, sigurnosne i ine društvene promjene. Koja je izazvala kulturni obrat. Civilizacijski. Ako se složimo s teoretičarima koji tvrde da je kriza posljedica 11. 9., tad je 11. 9. povijesni trenutak. Ako smatramo da je 11. 9. važan, ali jedan u nizu čimbenika koji su izazvali krizu, tad je prava globalna cezura, trenutak nakon kojeg ništa više nije bilo isto, propast banke Lehman Brothers. Bliži samo ovoj potonjoj tezi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. rujan 2021 15:58