Mutirani virus koronademagogije, nazovimo ga HR Covid 2020, ozbiljno je zahvatio sve ključne aktere izborne utakmice i prijeti da najvažnije institucije demokratskog društva potjera na respirator. Političari svih boja, okusa i mirisa nadmudruju se danima oko protuvirusne samoizolacije, drsko ubacujući tu temu kao tobožnji ključ za konačnu odluku građana - kome će dati povjerenje na izborima sljedeće nedjelje.
Nastoji se prikazati kako se već prema nečijoj spremnosti na samoizolaciju jednostavno može zaključiti tko je ozbiljan, a tko nije; tko je odgovaran, a tko ne; tko bi bolje vodio državu u sljedeće četiri godine. Ako je netko pozitivan, valjda je automatski slabiji kandidat, a negativni su možda čvršći i kvalitetniji za teške izazove koji nas očekuju? Nije nebitno ni iz kojeg si pokušaja eventualno pozitivan.
Zato je valjda - u toj izopačenoj optici koronske politike - ključno da se političari testiraju barem jednom dnevno. Lijep pokušaj da se malim koronskim trikom preskoči sav ozbiljan razgovor o tome što bi točno itko na vlasti od jeseni poduzeo da zemlju, bolesno ovisnu o turizmu koji je stao, što prije izvuče iz provalije i stvori mogućnost oporavka za građane i poduzetnike.
Iako se ljude uvjeravalo da su izbori žurni najviše zbog navodnih ozbiljnih zahvata u ekonomiji koji bi trebali krenuti već od rujna, sad naravno više nitko ne spominje te tobože predvidive, planirane, složene, spasonosne zakonske poteze. Naprotiv, sva predizborna rasprava počinje i završava na koroni, i opet ne tako da prevladava odgovoran diskurs koji se tiče javnog zdravstva i veće sigurnosti svih građana, nego blijedo koronsko prepucavanje političara i njihovih “stručnih stožera” oko toga tko je pametniji, odgovorniji i spretniji. Nitko nije.
Političari danima jedni druge tjeraju u samoizolaciju, inspirirani, valjda, društvenim igricama za tinejdžere, kao da već nisu dovoljno izolirani od stvarnosti, od ljudi i od realnih problema društva. Teško je reći jesu li patetičniji oni koji vrebaju svaki problematičan kontakt suparnika pa ga tjeraju kući ili oni koji se svim silama naprežu da ostanu do kraja na nogama u sumanutoj kampanji, lišenoj bilo kakvoga stvarnog sadržaja.
Što god usput tobože ozbiljno i važno izgovarali u ovom natjecanju, nitko ne čuje ništa drugo osim: koliko je zaraženih, raste li, mora li u samoizolaciju, je li se rukovao, koliko ih je u Đakovu, a koliko u Zagrebu, je li se slikao s Ivaniševićem, je li dirao Đoku?
Korona, čini se, zaista nije najopasniji ni najubitačniji infekt koji na društvo može prijeći s ovakvih kandidata za najvažnije poslove u državi.
Ispraznost, demagogija, neodgovornost i klijentelističko kombiniranje kudikamo su ubojitiji.
Potrošeni, dakle, u nadmudrivanju o samoizolaciji, glavni sudionici izbornog procesa propuštaju dotaknuti ključno pitanje regularnosti izbora organiziranih u ovakvim uvjetima. Čak i kad se dotiču te teme, to je opet isključivo zbog retoričkog raspirivanja kampanje.
Pa tako Plenković proziva Milanovića da je mogao dati i raniji termin, pa bi sve bilo lakše, do iznemoglosti se ponavljaju floskule o jeseni kao terminu kad će - ili biti nova vlada ili smak svijeta, Milanović se čudi kako bi uopće moglo biti da ne bude izbora kad ih je on već raspisao.
Izbore se, zapravo, prikazuje kao neku nelagodu, nepogodu, neman, problem, prepreku. Kao: ajmo tu gnjavažu riješiti, da nam najesen bude sve lakše. Na žalost, teško je zamisliti što će nakon ovih izbora najesen biti lakše, i to u svim predvidivim raspletima i scenarijima. Ali dobro, to sad nije tema.
Tema je da izbori nipošto nisu nešto sporedno što, eto, treba progurati da bi se nastavilo na isti način dalje, kao što su to usred korone bili naopako učinili u HDZ-u.
Izbori su najljepše i najvažnije od demokracije, pa njihovoj provedbi i organizaciji valja pristupiti s najvećom odgovornošću i ozbiljnošću. Osjećamo li da je to ovaj put doista tako?
Zabrinuti stariji sugrađani masovno otkazuju sudjelovanje u biračkim odborima. Draže im je zdravlje nego 700 kuna honorara.
Pojača li se dodatno zaraza, do izbora bi u samoizolaciji mogli biti deseci tisuća građana.
Za očekivati je da će, čak i ako ne budu upućeni na samoizolaciju, velik broj starijih građana osjećati strah i stoga izbjeći odlazak na glasovanje. Hoće li se to moći tretirati kao njihov slobodan odabir ili će ipak biti riječ o nekoj vrsti više sile koja onda dovodi u pitanje valjanost tako provedenih izbora?
Kako će u stvarnosti glasati stariji i nemoćni po brojnim ustanovama koje su trenutačno karantene?
Naprosto: sljedeću, izbornu nedjelju prevelik broj građana dočekuje zbunjen gubitkom povjerenja u stručne službe koje su u međuvremenu politizirane, demotiviran prikazivanjem izbora kao nužnog zla, obeshrabren izbjegavanjem razgovora o sadržaju zakona koji bi trebali oporaviti državu nakon korone, preplašen politikantskim manipulacijama glede mjera za suzbijanje širenja zaraze.
Ovo su, dakle, izbori koji unaprijed isključuju nadrealno velik broj građana i zato je važno još jednom zapitati: jesu li oni u punom smislu demokratski?