Premda se mnogima od vas baš i ne čini tako, mi živimo u zemlji u kojoj nije lako biti pravi katolik.
Većina vas - vjerujem - pročitala je prvu rečenicu ovog teksta i pomislila kako je njezin autor sišao s uma. Naime, reći ćete, u ovom zemlji ne postoji ništa lakše no što je biti katolik. Biti katolik u ovoj je zemlji tako lako da čak 80% stanovnika zadovoljava kriterije pripadanja. Biti katolik to je lakše što je katoličanstvo u Hrvatskoj poluslužbena ideologija. Katolički vjeronauk sastavni je dio školskog programa, a vjeroučitelje plaća država. Država Crkvu oslobađa poreza, a svećenstvu daje plaće. Nadbiskupske poslanice iščitavaju se u medijima kao uvodnici moskovske Pravde.
Crkva i laičke udruge imaju svoje TV kanale i radijske koncesije, a javna nas TV bombardira s desetinama sati nabožnih emisija. Stotine se i stotine ulica u Hrvatskoj nazivaju po raznim povijesnim svećenicima, uključujući i one koji se (blago rečeno) nisu proslavili u vremenima nacizma. A to da se nisu proslavili u vremenima nacizma hrvatski mladi građani nikad neće saznati, jer su školski programi - poglavito oni povijesti - naštelani da u njima Crkva ima ulogu Gandalfa iz “Gospodara prstenova”: mudrog, nepogrešivog rukovodstva.
Ukratko: ne postoji naoko ništa lakše nego biti katolik u Hrvatskoj. To je avangardno i društveno rizično baš onoliko koliko i plesanje u vlakiću na piru, slušanje Jole ili Magazina, ili ispijanje duplog makijata u vremenima prije izolacije.
Tako to izgleda - naoko. Ali, to je prvoloptaško gledanje koje ne zadire dalje od površine. Jer, netom što se začeprka dublje, shvatit ćete da je biti pravi katolik u Hrvatskoj duboko deprimirajuće iskustvo.
U neka druga vremena, naime, katoličanstvo je u ovoj zemlji imalo opasnu aromu društvene transgresije. U crkvu je - bar u gradovima - išlo razmjerno malo ljudi, a oni koji su išli držali su sebe avangardom. Ako ideš u crkvu, to znači da nisi kao “oni drugi”, nisi kao oportunistička većina koja se pokrila ušima, povila šiju i čkomi. Nije te briga za napredovanje na poslu, za prigovaranje šefa i “karakteristike”, niti za udbaša koji viri s vrata crkve da vidi koga ima unutra. U brk svim tim bjelanjcima i karijeristima, ti tjeraš po svoju.
Sebe si stoga smatrao odvažnijim i beskompromisnim. Pred trideset ili četrdeset godina, praktičko je katoličanstvo imalo okus romantičnog prestupništva. A to romantično prestupništvo bojalo je uzbudljivom bojom i posve banalne, po sebi ugodne rituale. Praviš betlem pod borom. Ideš na hodočašće u Rim ili Sinj. Na Božić djecu ne šalješ u školu. Jedeš petkom bakalar kod Pere Konavljanina. Bacaš petarde na Badnjak ispred Gospe od Zdravlja. Mali, sitni gušti - sami po sebi hedonistički ili razulareni - najednom su postajali još opojniji jer su bili u najmanju ruku polunepoželjni. To im je davalo posebnu, gorkastu aromu.
E, da. Dobra su to bila vremena kad nisi smio reći da si Hrvat i katolik. Dobra - a ne blijeda i bezvezna kao sada, kad to kaže 80% ljudi. Tako mora da razmišljaju stotine i tisuće mladih Hrvata iz Našica, Konavala i Trilja, iz Pakoštana, Segeta ili s periferije Zagreba. Tako sigurno misle i deseci mladih iz splitske cementne suburbije, pa tako - recimo - i iz kvarta pacifistički zvanog Barutana.
Svi ti mladi katolici žive u današnjoj Hrvatskoj - u Hrvatskoj u kojoj svi idu na vjeronauk, svi peku janjca za pričest, svi se zavidaju za after krizma party i svi misle da je Stepinac sveti čovjek. Žive - ukratko - u zemlji u kojoj je sve to oko crkve nekako bezbojno i bez prave arome avanture. A onda sjednu i slušaju starije kako im pričaju priče iz romantične bolje prošlosti.
Kako bi bacali petarde pred crkvom, pa bi ih pandur tira. Kako je udbaš s tekicom doša špijavat ko je na misi. Kako su posli ponoćke organizirali ilegalne mototrke. Kako bi došla direktorica pitat ko je bija u Rim vidit papu. Tako svoje priče pričaju veterani borbe protiv sekularizma, a mladima razrogačene oči. I sve misle: e, da je nama tako.
I bi ta njihova želja neutažena, sve dok im nebesa nisu poslala božansku intervenciju. A ta se intervencija zove virus.
Jer, onog časa kad se Hrvatskom počeo širiti taj Covid-19, krizni je protuepidemijski stožer zabranio sva javna okupljanja, pa tako i vjerske manifestacije. Odluku Vlade podržali su svi biskupi i većina neratorbornog svećenstva. Ali - ne svi. U dvije župe na širem splitskom području svećenici su nastavili tjerati po svoju i održavati mise. Jedna od tih župa je splitska prigradska Barutana, gdje su prisutni na misi fizički napali novinarku - suprugu i obiteljsku ženu od 40 kila - i nagnječili joj ruku.
Tamošnji župnik don Josip Delaš pred kamerama je na policiju zazvao božju kaznu, te policiju nazvao “jugomilicijom”. Na Barutani su odmah niknuli grafiti u podršku don Jozi, fejs se užario od prijetnji i kletvi protiv čestite novinarke. Na plakat o zabrani okupljanja netko je nažvrljao “Jugomilicija1974”, a dan nakon mise s pjevanjem i šaketanjem pred crkvom su se nacrtali i maskirani torcidaši. Zapalili su bengalku, istakli ustaško znamenje i dali podršku prkosnom župniku.
E, to smo trideset godina čekali! Ako nigdje drugdje - eto - bar na Barutani mladi katolici mogu biti zadovoljni. Napokon bar malo uzbuđenja. Napokon biti katolik više nije oportunistički, šupački i većinski. Zbog katolicizma si opet na divljoj strani, kao 1974. Zbog katoličanstva kršiš zakon, zbog katoličanstva te privode u stanicu, zbog katoličanstva te progoni murija (pardon, “milicija”). Sva ova desetljeća ovo nam falilo: sad smo napokon doživjeli i to uzbuđenje.
Ali, dok gledam prizor maskiranih adolescentskih navijača kako pred crkvom prkose “jugomiliciji”, isto me nekako uhvati tuga. Naime - ajmo biti pošteni - ta je njihova pobuna ipak nekako luzerska. U neka druga vremena, u istom tom gradu i u istoj toj zemlji neki su tinejdžeri dizali bune protiv Cuvaja, protiv prefekta Zerbinija, protiv Rankovića. U neka druga vremena mladi su se buntovnici pišali u šešir Franzu Ferdinandu, Mussoliniju, Hitleru i Titu. U neka bi druga vremena za čin otpora pili ricinusovo ulje, degenečili bi ih u stanici, slali u Gradišku i Jasenovac, strijeljali u Košutama.
Buntovnici s Barutane doživjeli su sad eto svoju malu pobunu, ali - ona izgleda otprilike kao da vam je netko umjesto rotvajlera podvalio pudlicu. Veliki Zloćudni Tiran protiv kojeg se bore je - ko? Andrej Plenković? Umjesto Zerbinija ili Rankovića, nemilosrdnu “miliciju” vodi sivi miš Božinović. A umjesto policije koja pendreči, mlati i ulijeva ricinusovo ulje imaju policajca koji pred crkvom koluta očima i zapomaže - “bog je ljubav”? Pa jesmo se mi za to borili? Je li ova tuga od pobune ono što smo toliko priželjkivali?
A što je najgore, mladi se križari s Barutane nisu ni pobunili uime ideologije koja je u ovoj zemlji progonjena i skopčana s rizikom. Naprotiv. Pobunili su se u ime ideologije koja ispada iz svake konzerve, ideologije koja nas bombardira iz škola, vrtića, političkih ceremonijala, s radija i javne TV.
Mladi borci za vjeru s Barutane onoliko su “ugrozili” poredak koliko bi poredak 1974. ugrozili lijevi omladinci koji bi rekli da bi u radnim kolektivima trebalo biti više samoupravljanja. Njihova pobuna protiv “milicije” i vlasti nije čak ni bura u čaši vode. To je pljuvačka u naprsku. Ali - eto, njima je i to nešto. Njih i to veseli. Veseli ih da bar malo mogu živjeti u 1974., da bar malo mogu ratovati s “milicijom” i vjerovati da se vratila bolje prošlost.
Tu, međutim, treba zastati i biti pošten. Treba pošteno priznati da se po toj simulaciji 1974. mladi križari s Barutane zapravo i ne razlikuju tako puno od vrha Katoličke crkve u Hrvatskoj. Jer, ono što na karikaturalan način rade don Jozo Delaš i torcidaši s Barutane - dakle, glumljenje 1974. – ono je što u nešto blažoj verziji radi cijela Katolička crkva u Hrvatskoj već dvadesetak godina. Naime, ona je manje-više sve vrijeme ili na vlasti, ili pri vlasti.
Kontrolira školstvo, radio, TV, kadrovira i imenuje, utječe na izbore, utječe na zakone. Istodobno, Crkva se u Hrvatskoj komforno osjeća samo onda kad se nalazi u kontraofenzivi, zdvaja, moralno paničari i zaziva ugroženost. Jednom je to zbog školskih kurikuluma, drugi put zbog Istanbulske konvencije, treći put zbog Halloweena, reklama Erste banke, artikala iz Lidla ili čokoladnih kosturića.
Crkva u Hrvatskoj osjeća se u svom prirodnom stanju samo kad je u opsadnom stanju, u iracionalnoj fibri zamišljene ugroze, kad se osjeća napadnuta odasvud liberalno-sekularističkim molohom koji nadire iz knjiga, filmova i šoping-centara. Kao i mladi sljedbenici don Joze, i sam se vrh crkve u Hrvatskoj osjeća udobno jedino onda kad simulira 1974.
Mladi ustaše s Barutane stoga su samo naučili kako funkcionira taj mehanizam. Oni su samo perfektni učenici školskog vjeronauka, idealan pomladak hrvatske Crkve, onakve kakva ona danas jest.