Danas se u Hrvatskoj Tuđmana u pozitivnom kontekstu citira i slijeva i zdesna, o njemu se snimaju hagiografski dokumentarci, a diljem su mu zemlje izniknuli spomenički kipeki. Stoga je danas to možda teško pojmiti - no, postojalo je vrijeme kad su ozbiljni ljudi u ovoj zemlji držali da je Tuđman problem. Postojalo je vrijeme kad su to mislili i lijevi, i liberalni, ali i mnogi desni.
Bilo je to, naravno, sredinom i koncem devedesetih. HDZ je tada bio na vlasti već gotovo desetljeće. Tijekom tog desetljeća formirao je ono što danas poznajemo kao hadezeovsku parastranačku državu. Vladajuća stranka kontrolirala je medije i javnu radioteleviziju, svojim je protežeima podarila nacionalnu ekonomiju, svojim je kadrovima tapecirala administraciju i institucije, a k tomu je izgradila nepodnošljiv, autoritarni kult ličnosti.
U Hrvatskoj je postojao širok, masovni krug ljudi koji su uviđali da je to problem, a taj je krug ljudi uključivao i lijeve, i liberale, i ljude koji su bili notorni konzervativci. Taj krug ljudi uključivao je ljude koji su bili tako različiti kao Budiša i Vesna Pusić, Jakovčić i Tomac, Račan i Hasanbegović.
Ta ideja - da je HDZ preveliki problem da bi se na njemu dijelilo - bila je ideja vodilja velike koalicije koja je 3. siječnja 2000. prvi put svrgnula HDZ s vlasti. Ta će koalicija početkom 2000 pobijediti na izborima i sastaviti vladu pet stranaka. Ta će vlada relativno uspješno vladati iduće četiri godine, pri tome se stalno spotičući o vlastite unutarnje kontradikcije.
Jer, u toj su vladi sjedili ljudi koji su ideološki bili suštinski različiti. Prvi od njih - Račan - bio je eks komunist bez čvrste političke orijentacije. Drugi - Gotovac - tvrdi staromodni liberal koji je u HDZ-u vidio nastavak autoritarnog poretka i partijske države. Treći - Budiša - bio je zapravo nacionalni konzervativac koji je u HDZ-u naprosto vidio - lopove.
Onoliko koliko je ta koalicija bila ideološko heterogena, toliko se i mučila u donošenju odluka. Svaka tzv. ideološka tema - od rada nedjeljom do dekriminalizacije trave - pretvarala se u bojno polje. Tzv. nacionalne teme - one koje su se ticale povijesti i rata - stavljale su tu vladu na velike kušnje. Jedna od njih - suradnja s Haagom - na koncu je tu vladu i raskolila. Zbog nje je Budiša izišao iz nje, zbog nje mu se raskolila stranka.
Ipak, ta je velika koalicija i nastala i izgurala puni mandat, zato što su svi uključeni akteri lučili bitno od nebitnog. Jasno im je bilo da se zametak autoritarne, patološki nacionalističke i stranačke države ne može razmontirati samo slijeva. Da bi se to napravilo, tog se posla združeno moraju latiti ljevičari, liberali i civilizirani konzervativci. Ta pouka bila je pouka koju su u naslijeđe ostavili Račan, Gotovac i Budiša.
Hrvatska 2020. nije po svemu ista kao ona 1999. Plenković nije autoritaran poput Tuđmana, ne gradi napadni kult ličnosti i nije tako nametljivo očit u koncentraciji ovlasti. Za razliku od Tuđmana, kojeg su najviše zanimale velike povijesno-ideološke teme, Plenkovića one ne zanimaju. On ih otresa sa sebe kao tuste muhe i neuvjerljivo pjeva na zadane hadezeovske melodije, kao loš pjevač kojeg je škvadra odvela na karaoke.
No, baš kao u Hrvatskoj kasnih 90-ih, tako se i u Hrvatskoj 2020. u potpunosti obnovila parastranačka država. Samo tijekom posljednjih nekoliko dana, Plenkovićeva je administracija u još nekoliko malih skandala pokazala kako funkcionira ta mezalijansa partije i institucija. Državni zavod za statistiku - kako piše Index.hr - ovog je tjedna raspisao natječaj za 8000 laptopa za popisivače stanovništva, a propozicije su natječaja takve da im paše samo jedan tip laptopa.
Ista je institucija lani kupila 7000 računala od tvrtke (sad već bivšeg) ministra obrane. Koji dan prije, šef je Državnog inspektorata - inače visoki HDZ-ovac - u Baranji zatečen u dvojbeno legalnom lovu na veprove, što sada treba istražiti isti inspektorat kojem je on na čelu. Saborski odbor za imenovanja ovog je tjedna predložio da se u Agencije za zaštitu osobnih podataka imenuje novi ravnatelj. Predloženi je ravnatelj, dakako, stranački čovjek, bivši našički gradski vijećnik, uzgred i pisac trivijalnih špijunskih romana o “hrvatskom Jamesu Bondu”, agentu Borni Vitezu.
Iza svih uspjeha u borbi protiv Covida-19 i svih tapšanja u Bruxellesu, tako izgleda Hrvatska na kraju Plenkovićeva mandata. To je Hrvatska koja, doduše, nema bijelih uniformi, nema vojnih parada.
Ali, u njoj vladajuća stranka i dalje kontrolira javni RTV servis, svojim je kadrovima tapecirala administraciju i institucije, a brojne institucije koje bi trebale biti fetiš - od HRT-a do povjerenstva za zaštitu interesa - naherene su i odšarafljenih temelja zato što ih je vladajuća stranka odšarafila. Toj i takvoj Hrvatskoj sad se spremaju izbori, a na tim izborima HDZ bi lako mogao dobiti novi mandat. Računajući vladu Oreškovića i Karamarka, to bi bio treći mandat zaredom, što će HDZ-ovu vlast protegnuti na gotovo tuđmanovskih devet godina.
Ukratko, čini se da je došao trenutak kad bi nam trebao dogovor ljevice, liberala i pristojnih konzervativaca. Trebali bi nam, dakle, Račan, Gotovac i Budiša. A problem je što nemamo ni jednog od njih trojice.
Jer, na mjestu Račana, na čelu SDP-a, imamo Davora Bernardića, političkog srećkovića čija je stranka dobro prošla na dvama izborima zaredom ponajviše zato što je u oba navrata postupila mudro i u žiži kampanje svojeg šefa na dva mjeseca zaključala u ormar.
Sada, međutim, to ne mogu napraviti. Izbori koji slijede izbori su stranačkih lista, Bernardić na njih izlazi kao premijerski kandidat, a to znači da lijeva koalicija Plenkoviću na suočenje šalje političkog Forresta Gumpa koji ni jednog trenutka ne ostavlja dojam da zna o čemu govori.
SDP može biti daleka, simpatična politička ideja, no ta se ideja, nažalost, rastopi već na prvom testu realiteta: biste li, naime, doista željeli da vam Bernardić bude premijer u trenutku kad izbije epidemija ili grune bankrot Agrokora?
Ako nemamo Račana, onda u SDP-ovu slučaju barem imamo račanovskog pretendenta, čovjeka koji sjedi u njegovu uredu, zauzima njegovu funkciju i treba odigrati ulogu njegova zamjenskog lutka. No, kad su posrijedi Gotovac i Budiša, stvari stoje još gore. Za njih nemamo čak ni približni nadomjestak. U ovom trenutku ne postoji nijedna relevantna politička opcija koja okuplja liberalno ili umjereno konzervativno građanstvo, građanstvo koje nije lijevo, ali mu je dosta HDZ-a.
Prije tri godine, na izborima 2015., u taj nasušno potrebni prostor ugazio je Most. U prvom valu svojeg očaravajućeg uspjeha, društvo oko Petrova, Kovačića i Petrine osvojilo je dvadeset i kusur saborskih stolica nudeći magični koktel koji se sastojao od antihadezeovske lokalne prakse, reformskih ambicija i navodne neideologiziranosti.
To izvorno društvo bilo je doista heterogeno. U njemu je bilo ražalovanih hadezeovaca (Prgomet) i ekstremnih antihadezeovaca (Petrina), jakih desnih (Bulj) i nimalo desnih (Orepić), oštrih klerikalaca (Petrov) i naglašenih antiklerikalaca, poput zadarske filozofsko-saborske zvijezde Marka Vučetića. Ta heterogenost bila je golema, no - pošteno rečeno - nije bila veća od heterogenosti društva u kojem su bili Budiša, Jakovčić, Tomčić i Račan.
No, Budiša i Gotovac 2000. nisu učinili ono što je 2015. učinio Petrov: nisu požurili potrčati i koalirati s HDZ-om. Petrov je to učinio, a kad je to napravio, politički mu se projekt raspao. Rastočio se kroz jedan, pa drugi, a onda i treći ciklus frakcionaškog cijepanja, da bi se danas pretvorio u otužan, krajnje desni i konzervativni personalni fan klub propalog metkovskog načelnika.
A na razvalini tog projekta sada niče novi. Dio ljudi uključenih u izvorni Most (Kovačić, Relković) sada se latio stvaranja novog, sličnog projekta pod nazivom Stranka s imenom i prezimenom. Brojne su sastavnice slične. Opet su tu u talu i liberalni i konzervativni, opet su ključni akteri lokalni načelnici mahom s juga, opet su politička baza sredine iznurene desetljetnom vladavinom HDZ-a, opet su ključne riječi “reforma” i “nema ideologije”.
Najveći problem apgrejdanog, poboljšanog Mosta 2.0 je, na žalost, to što je prethodno postojao Most 1.0. Potencijalni glasači već su, naime, jednom svjedočili kako se reformski pokret provincijske buržoazije ljušti, osipa i kroz mutacije pretvara u klerikalnu baruštinu. Ljudi koji su uključeni u pokušaj “reboota” su ljudi koji su otišli jer im se to nije sviđalo. Ali - kako biti siguran da se ružna mutacija neće dogoditi opet?
Činjenica da centrističko, umjereno konzervativno, ali antihedezeovsko građanstvo u Hrvatskoj nije politički artikulirano problem je, naravno, tih ljudi samih. Ako se ne mogu naći ni u jednoj političkoj opciji, takvi ljudi apstiniraju, hrle populističkim projektima, odustaju od demokracije ili - nerijetko - odustaju od Hrvatske.
No, osim što je taj problem problem sam po sebi, taj je problem ujedno problem i za ono što obično u Hrvatskoj zovemo ljevicom. Jer, ljevica - pa čak i ova razmućena, nejasna, u temelju liberalna više nego lijeva - ne može u Hrvatskoj preuzeti vlast sama. Ne može ni s Bernardićem ni bez njega, ne može 2020. kao što nije mogla ni 2000.
Na dvadeset godina od 3. siječnja, pred lijevo-liberalnom politikom u Hrvatskoj dva su nerješiva problema. Prvi, naći boljeg Račana od ovog sadašnjeg. A drugi - veći - naći zamjenu za Gotovca i Budišu.