Čak i za visoko podignutu ljestvicu Slučajne Države, ovaj je tjedan, treba reći, bio iznimno bogat. U samo sedam dana, društvena i politička elita uspjela je pomaknuti ionako rastegnute granice onoga što je u Hrvatskoj moguće, odvodeći nas - poput Voyagera - dalje i dalje u nepoznat svemir.
Tjedan iz pakla za hrvatski establishment počeo je u ponedjeljak burleskno: jedan je biskup, naime, u lovu hicem u butinu pogodio kolegu lovca. Istog dana doznali smo da je šef državne ergele u Slavoniji skupocjene lipicance dilao rodbini, a saznali smo to tako što je jedno od rasnih grla vođeno nevičnim rodbinskim korbačem završilo pod vlakom. Istog dana portal Telegram je objavio da je pomoćnik ministra branitelja nagovarao SMS-om građanina da počini kazneno djelo i provali u stan. Te večeri Branimir Glavaš - čovjek osuđivan za ratne zločine - na televiziji N1 prosipao je bombone i pozivao na snošljivost prema Srbima. A kako ta politika međuetničkog detanta izgleda, dali su nam do znanja Predsjednički dvori. Ovog smo tjedna, naime, među ostalim saznali i to da je predsjednica Republike dala orden s nekim listićima i viticama ženi za koju brojni svjedoci tvrde da ih je mučila u Lori. Takvi dobivaju ordene Slučajne države. Dobivaju ih od slučajnih državnika - ali ih ne dobivaju slučajno, nego vrlo, vrlo namjerno.
Bogati tjedan, kažem, bogato je počeo. Ali, sve je to bilo zagrijavanje. Jer, onda je stigla ta topla, južna srijeda, jedan od onih dana kad politika nije za meteoropate, i kad su ozbiljne države poput Dubrovačke Republike odgađale sjednice Vijeća. Tijekom idućih dana analitičari će raspravljati je li to bila južina ili dijeta zbog koje sinapse u mozak šalju znake izgladnjele nervoze. Kako god, tog su dana maske pale, a Hodajući Apaurin i Veliki Dedramatizator na koncu se ispostavio kao jednako žučljiv i naprasit kao i svaki njegov dalmatinski glasač na dan kad puše šilok i gnjili umideca. Saborska rasprava o skupim i nikom potrebnim ratnim avionima pretvorila se u metež koji će dnevnik 24 sata sutra s pravom na naslovnici opisati riječima “Balkanska krčma”. Finale tog “južnog Sabora” bio je okršaj Andreja Plenkovića i Nikole Grmoje. To je Hrvatski sabor početkom 2019. - mjesto gdje opozicija etiketira vladajuće zbog fizioloških mana, gdje se anemija smatra karakternom osobinom, a anemičnim političarima anemija ne smeta da, kad im dođe trenta un, lete grlom u fizički okršaj. Kao finalni dodir političke ironije, fizički sukob dvojice dičnih, konzervativnih hrvatskih muževa mirotvornom je intervencijom spriječio zastupnik Srba.
Gledali smo, ukratko, loš simulakrum političke nesnošljivosti, buru u čaši vode tijekom koje se politički jednako besadržajni političari, koji se ideološki i vrijednosno jedva razlikuju, međusobno vrijeđaju, izruguju i prijete.
A dok se sav taj igrokaz odvija, u Slučajnoj Državi teče redovni politički business as usual. Na Jugu ništa novo. Okej, biskup je nekoga ustrijelio - to je novo - ali sve drugo je staro: šefica države odlikuje moguće ratne zločince, državni dužnosnik navodi na kriminal, stranački kadrovi krmče državnu imovinu i zapošljavaju - naravno - druge stranačke kadrove.
To je taj politički business as usual - on je vazda isti, samo s vremena na vrijeme dobije novo lice. Ovog tjedna, usred političke gungule i vreve, jedno nam je takvo lice promaknulo. A vrijedilo bi se na njega podsjetiti. Vrijedilo bi se podsjetiti na lik i djelo, recimo, Josipe Rimac.
Ovog tjedna, naime, mediji su objavili da se bivša kninska gradonačelnica i aktualna državna tajnica u Ministarstvu uprave javila na natječaj za radno mjesto ravnatelja Nacionalnog parka Krka. Ako bi prošla - a upućeni tvrde da se oko toga glože dvije HDZ-ove struje - bivša “wonder woman” mladog, posttuđmanovskog HDZ-a vratila bi se u svoju matičnu županiju i zasjela na čelo ustanove koja je u šibenskom kraju srce koje tjera cijeli društveni krvotok. NP Krka je, naime, sa svojim slapovima, samostanima, manastirima, rimskom arheologijom, kupalištima i izletničkim brodicama beskrajna tvornica novca, zlatni rudnik koji formalno i neformalno pokreće Šibenik i njegovo zaleđe. U Hrvatskoj dosad nije bilo stranke na vlasti koja se ne bi pobrinula da takav željomat za keš ne podvrgne vlastitom pouzdanom čovjeku. A taj pouzdani čovjek sad bi mogla postati upravo Josipa Rimac.
Visoka, naočita kninska političarka ušla je preko noći meteorski u Hrvatsku politiku kad je 2005. sa samo 25 godina gotovo dvotrećinskom većinom osvojila gradonačelničke izbore u Kninu - gradu koji u hrvatskom političkom imaginariju ima ogroman simbolički značaj, pri čemu je istodobno onaj nesimbolički, stvarni Knin u hrvatskoj politici bio i ostao potpuno beznačajan. Dugi načelnički mandat Josipe Rimac u Kninu nije urodio ničim osim jednom prevelikom, ružnom i kitnjastom crkvom te bi ostao obavijen potpunim zaboravom da nije jedne “nezgode” koja će do danas obilježiti karijeru ove političarke. Josip Rimac i njezin muž branitelj su, naime, nakon dolaska na vlast ugrabili veliku kuću na četiri kata jednog bivšeg prvoborca iz Oćestova. Preko APN-a su riješili da se kuća plati izbjeglim nasljednicima i dobili je od države po braniteljskom pravu. Jedini problem je bio taj što se “rješavanje stambenog pitanja” načelnice Rimac, zapravo, sastojalo od tri “stambena pitanja”, odnosno triju stanova, i još četvrtog za svojtu. Čak ni veterani muževi HDZ-ovskih načelnica u Hrvatskoj nemaju pravo na rješavanje triju stambenih pitanja, pa ih nije imala ni Josipa Rimac. Povjerenstvo za sukob interesa Rimac je počelo ispitivati jer novonaraslu imovinu nije prikazala u imovinskoj kartici, a lokalno tužiteljstvo počelo se baviti nekretninskim akrobacijama mlade Kninjanke i sudski.
I tu dolazi dio priče koji je meni, a vjerujem i ne samo meni, najmučniji. U jednoj od onih strašnih presuda koje dočaravaju beznadni sukus Slučajne Države, sud je za tu evidentnu prevaru osudio - ali ne Josipu Rimac, nego - činovnicu! Činovnicu Uprave za područja od posebne državne skrbi Annu Mariju Radić sud je osudio što je - eto ti đavla - ničim izazvana lokalnoj moćnici, bez njezina htijenja i volje odlučila podariti četverokatnicu. Pristajući orno na ulogu žrtvovanog laufera, činovnica je sudu odbila razotkriti misterioznu osobu koja ju je nagovorila da Rimčevima pokloni tri stana. Činom nadnaravne ljudske solidarnosti sama je podložila glavu na pravosudni panj i dobila od dobrostivog suda uvjetnu kaznu. Josipa Rimac nije opružena niti je svjedočila jer - pazite - “nije utvrđen stupanj relevantne sumnje” da je ona činovnicu nagovorila da je “obdari”. Čvorović bi rekao: “ako me se sete, sete”. Ako ne, ništa, ako da - odmotat ćemo paket i u njemu - gle ‘đenja - naći kuću od 400 kvadrata koju su nam dobri ljudi sebedajno nakanili pokloniti.
Tako je počeo neveseli politički afterlife kninske načelnice Rimac. Jedna je činovnica žrtvovana, pravosudni su repovi sanirani. Ali, ostali su oni politički. Politička karijera kninske vunderkindice, naime, od te točke više nije baš išla onako kako bi meteorski početak sugerirao. Kninske će izbore uskoro izgubiti od anonimnog nezavisnog kandidata. Vodit će kampanju za izbore Tomislavu Karamarku, a to vođenje kampanje završit će s pijanom noći kad su se snifale iskaznice i kad se hrvatska desnica sudarila s količinom građanskom straha koji je pobudila. Od tada nadalje, Josipa Rimac se bori - za preživljavanje u stranci, protiv Povjerenstva za sukob interesa i protiv tempiranih pravosudnih bombi. Ali, ako vam ideja o nekome “tko se bori” sugerira sliku osobe koja strahuje za egzistenciju i trči od jednog do trećeg prekarnog posla, nije to priča o Josipi Rimac. “Nemilosrdno” vodstvo stranke kojom vlada protivnička frakcija pobrinulo se da kninskoj kućevlasnici ne fali ni plaće, ni uredske garniture, ni službene kartice. Postavljena je u Ministarstvo uprave, gdje prima peteroznamenkastu plaću daleko od rodne grude u koju se, ispada, sada silno želi vratiti.
Ni politički porazi, ni pogrešne frakcije, ni gubici izbora, ni otimačina tuđe imovine, ni činjenica da je pred sudom žrtvovala skromnu činovnicu, ni prkosno parničenje s Povjerenstvom za sukob interesa - ukratko, nijedna od pravnih, moralnih, političkih i ekonomskih mrlja nije naudila kninskoj kućevlasnici. Sada se, kao u lošem hororu, priprema na comeback. Želi zaposjesti novo vladarsko mjesto - ovaj put, mjesto vladarice jednog od najuređenijih i najaktivnijih nacionalnih parkova u Hrvatskoj. Voyager ide dalje: hrvatski nam političari žele još jednom pokazati da baš ništa što naprave, uzmu, prisvoje ili uprskaju neće uroditi nikakvom političkom odgovornošću.
A čovjek koji će imati zadnju riječ u izboru ravnatelja/ravnateljice NP-a Krka, Tomislav Čorić, baš je prošli tjedan svisoka prekorio HNS-ovske koalicijske partnere što su od šest novozaposlenih u Fondu za zaštitu okoliša zaposlili njih pet iz svoje stranke. Sada je sam u prilici birati ravnateljicu Nacionalnog parka, a na meniju su mu tri kandidatkinje: HDZ-ovka, HDZ-ovka i HDZ-ovka.
A Krka huči, teče niz samostane i manastire, ruši se niz slapove i proizvodi novac. I novac teče. Kako rekoh, business as usual.