U precijenjenom svijetu narodnih poslovica ima čitav niz izreka i mudrosti koje su strašne. Jedna od njih je i ona da “krv nije voda”.
“Krv nije voda” - naime - nije samo narodna izreka. Na južnoslavenskom prostoru istočno od Kupe “krv nije voda” je poslovica oko koje je organiziran politički život. Sukladno toj poslovici, čitav ideološki i politički pejzaž svodi se na zavađena plemena koja brane svoje fiksne i zadane pozicije, a te su pozicije fiksne i zadane jer su nam ih zadali naši preci. Pretke ne možete mijenjati, a pošto “krv nije voda”, ne možete mijenjati ni sebe. Stoga se idejni pejzaž Republike Hrvatske sastoji od rata djece i unuka protiv druge djece i unuka, “proxy war” između različitih grupacija utvara koje sa svojim živim potomcima upravljaju kao s avatarima u igrici.
S obzirom na to da su se hrvatski politički sukobi često svodili na ratove djece protiv djece i sinova protiv sinova (kćeri su, eto, tu nekako odsutne) - ne treba se čuditi da je tranzicijska Hrvatska od početka imala problem sa sinovima i djecom. Već ranih 90-ih u tuđmanistički je diskurs ušla prispodoba o dvadeset posto “djece jugokomunista” koji “nikad nisu željeli hrvatsku državu”. U lipnju 1996. Franjo Tuđman će u Financial Timesu za svoje političke kritičare reći da su to “ideolozi jugokomunističkog režima, djeca oficira JNA i potomci miješanih brakova”.
Činjenica da je sam Tuđman bio oficir JNA i da su mu unuci djeca miješanih brakova nije smetala tadašnjem predsjedniku da političke antagonizme Hrvatske 90-ih svede na kemijski sastav krvi i vode. “Znam ja takve”, kazivao je Tuđmanov potpredsjednik Antun Vrdoljak, “oni su to da su protiv Hrvatske usisali s majčinim mlijekom”. Ako ste protivnik nečega tako “samorazumljivog” kao tuđmanistički nacionalizam, onda to može biti samo zato jer s vama hereditarno nešto nije u redu. To može biti samo zato jer vama, kao s avatarima, upravljaju Preci: Srbi, jugooficiri, partizani i jugoslavenski komunisti.
Taj rano uspostavljeni narativ ranog tuđmanizma nikad nije zamro. On je samo hibernirao, jačao i jenjavao ovisno o tome jesu li na vlasti bili košer-antikomunisti ili pak “djeca komunizma” poput Milanovića i Plenkovića. Kad se tijekom druge dekade dvijetisućitih u Hrvatskoj razbuktao neo-nacionalistički val antiliberalnog divljanja, sastavni dio diskursa tog vala bilo je i spominjanje sinova i djece. Tako će omiljeni Karamarkov novinar Tihomir Dujmović objaviti knjigu “Hrvatska u raljama djece komunizma”, Milan Ivkošić pisat će o “djeci komunizma koja se nisu odrekla ni Tita ni povlastica”, Višnja Starešina će čak i hrvatsko nogometno srebro u Rusiji tumačiti kao “pobjedu sinova Oluje protiv djece komunizma”, pri čemu nisam shvatio jesu li djeca komunizma bili Danci, Islanđani ili Englezi.
Stereotipa o razmetnoj djeci krivog hereditarnog koda latio se, uostalom, i čovjek kroz kojeg najjezgrovitije i najpročišćenije progovara današnja Hrvatska - a to je Zdravko Mamić. I on je ne jednom kritičare svog lika i djela definirao kao “djecu jugooficira... koji kroz medije mučki razdiru hrvatske ikone, hrvatske veličine i hrvatsku državu”, odnosno “djecu jugounitarista kojima nije stalo do hrvatskih vrijednosti”.
Tako vam je skoro četvrt stoljeća bilo s “djecom” u hrvatskoj politici. Uvijek su to bila “njihova” djeca. Ta su djeca bila djeca ondašnjih političara i oficira. I - naravno - ta su djeca obijesna jer su odrasla u privilegijima koje nisu i neće izgubiti. A onda se tijekom posljednjih godina pojavila jedna druga kategorija djece. I ta su djeca također djeca političara i oficira. I ta su djeca obijesna jer su odrasla u privilegijima koje nisu i neće izgubiti.
Samo što ovaj put to nisu “njihova” djeca. Nego, šit hepens, naša. To su prava, čistokrvna djeca tuđmanizma.
Danima bismo mogli nabrajati mučne ili tek živopisne incidente koje su priredili sinovi ovovremenih “ideologa”, “političara” i “oficira”. Mogli bismo početi od Marija Koradea, sina varaždinskog generala Koradea koji je sudjelovao u očevim izljevima javnog divljanja sve dok ta nisu završila peterostrukim ubojstvom, da bi nakon očeve smrti nastavio “ordinirati” sam, što ga je koštalo dvije i pol godine zatvora. Krasan primjer “djece partije koja se nisu odrekla ni ideologije ni povlastica” pružili su 2010. pripadnici karlovačke Mladeži HDZ-a, među kojima su bili jedan gradski vijećnik i jedan - evo, opet - sin državnog tajnika.
U dva odvojena incidenta mladi su HDZ-ovci prvo prebili čovjeka, a potom demolirali pub, napravili enormnu štetu, a izbezumljenom konobaru dovikivali “jel’ znaš ti tko je njegov stari!” Godine 2011. sličnim se nasilničkim incidentom istaknuo i sin saborskog zastupnika i vlasnika Slatinske banke, tada 18-godišnji Tomislav Šimara koji je - pazite sad - pijan slomio dva rebra 61-godišnjaku, pa je osuđen na rad za opće dobro. U krasan klub “djece” upisao se i sin notornog HDZ-ovskog saborskog zastupnika Steve Culeja koji je - osim što je i sam bio sudionik nasilničkog incidenta - na fejsu ismijavao sirotinju, pisao kako “ne jede on sendviče” i hvalio se očevom saborskom zaradom koja - pisao je - “nije samo 14.500, pa to je bez putnog troška i svega ostalog, pošto niste upućeni plaća mu je punoooooooo većaaaa, hvala na razumijevanju hahahahhhaah”.
Ova kavalkada “djece političara i oficira”, koji se “nisu odrekli privilegija”, ovog je tjedna dosegla svoj finale. To finale utjelovilo se u Ivanu Đakiću, sinu šefa veteranske organizacije i HDZ-ovskog političara Josipa Đakića. Ivan Đakić - mladac koji ima 22 godine, ali zato u Pitomači već posjeduje hotel - izišao je iz anonimnosti zlatne mladeži time što je pravoslavni Božić “prijateljima srbićima” čestitao fotografijom na kojoj ustaša pozira sa zaklanim četnikom. Kako je trebalo sanirati političku štetu, od pustopašnog se sina odmah ogradio političar-otac, a mlađahni se hotelijer preventivno iščlanio iz HDZ-a, pri čemu je na društvenim mrežama nastavio entuzijastično odgovarati na poruke podrške i ushita.
Zahvaljujući tom ekscesu, iz anonimnosti je tako iznikao još jedan reprezentant “djece tuđmanizma” koji bi nam inače promakao ispod radara. Ispostavilo se da je Đakić jr. ranije prijetio lokalnim novinarima. Uz njegovo djelo, upoznali smo i lik: podeblji, razdrljen, s kokoticom, lančićem i očalama za sunce iz programa za zaštitu svjedoka, Đakić mlađi je izgledom hodajući klišej. Gledajući ga, vidite čovjeka koji se iz svih sila potrudio nalikovati miksu likova iz TV serije “Gomorra” i beogradskih mafijaša iz dokumentarca “Vidimo se u čitulji”. Ako je novom valu djece tuđmanizma trebao perfektni lik za plakat, onda je mladi hotelijer iz Pitomače iskočio kao savršen.
I eto nas gdje smo. Zlobnik bi rekao - sa sinovima počelo, sa sinovima završilo. Davne 1996. u Financial Timesu Tuđman se žalio da su oni što rogobore djeca oficira i političara Jedine Stranke koji ne žele nacionalnu državu, jer im je ona komunistička više po guštu. Četvrt stoljeća kasnije tu su djeca oficira i političara Jedine Stranke koji ne žele liberalnu, pravnu i uređenu državu - jer im je ovakva nepravna, neuređena i neliberalna više po guštu. Njihovi su očevi - jel’te - “stvorili Hrvatsku”, a pošto su je “stvorili”, onda je ona u neku ruku i njihova imovina, a imovina se - znamo - nasljeđuje, kao i feudalno leno. Tako su i djeca tuđmanizma od roditelja naslijedila feud zvan Hrvatska. To feudalno pravo propisano je, uostalom, i novim Zakonom o braniteljima, zakonom koji prvi put od 1990. i legislativno formalizira Djecu. Djecu, koja će imati prednost pri upisu, zapošljavanju, u studentskom domu, na javnom natječaju i u referadi.
Stoga bih - dok žrtve Djece tuđmanizma vidaju masnice i metu krhotine skršenog puba - imao jednu malu molbu. U svjetlu dične invazije djece HDZ-a, molio bih dežurne genetičare da bar za stanovito vrijeme šute o djeci komunizma. Ne zato što taj sistem nije imao privilegiranu zlatnu mladež, jer i te kako jest. Nego zato što je tadašnja zlatna mladež ipak nešto drukčije koristila vlastite političke privilegije. Jednom davno imali smo političku zlatnu mladež koja je putovala na kredit i studirala u inozemstvu, kupovala vjenčane haljine u Italiji, bavila se dendijevskim, buržujskim profesijama kao što su suvremena umjetnost ili arheologija, da bi jednom - kad se svijet koji ih je zadojio raspao - nastavili živjeti kao TV novinari, sveučilišni profesori ili uvoznici voćnih sokova. Za divno čudo, međutim, ta privilegirana mladež nije imala potrebe kršiti inventar pubova, širiti medijski “hate crime” ili mlatiti po cesti umirovljenike. Za divno čudo, novovjeka Djeca Jedine Partije imaju silnu sklonost baš prema takvim aktivnostima.
A vi sad vidite. Je li tomu tako zbog Djece. Ili zbog Očeva. Ili zbog Partije. Ili - naprosto - zbog ideologije - ideologije koja je zajednička i partiji, i očevima, i djeci.