Teško je ne voljeti pse, zbog niza njihovih osobina. Oni su odana, umiljata i topla bića, sposobna na suosjećanje. Zabrinu se kad ste vi zabrinuti, radosni su kad se radujete, tužni kad tugujete. Morate se zaljubiti u nekoga tako dobrog. Ali, volite ih čak i kad su nevaljali, iako to zna biti neugodno. U prvom trenutku ispuni vas bijes ako je psa obuzeo nekakav nagon, ako je životinjska priroda provalila iz njega i nije mogao vladati sobom. Raspizdili ste se ako je pojeo pečeno pile, htjeli ga zadaviti jer vam je čitav nedjeljni objed ćapio iz otvorene pećnice i krišom ga oglodao iza trosjeda, ali na kraju ste opet oprostili delinkventu.
Nedavno mi je jedan u Makarskoj ispričao kako je njegov mješanac triput izgrizao sic susjedova motocikla, njušeći kuju koju susjed vozi na njemu, i svaki put je on spremno platio popravak ni ne pomišljajući da se, božesačuvaj, odrekne psa, ostavi ga negdje na otvorenoj cesti, ili u skloništu za napuštene životinje, ili ga odvede u veterinara i dade uspavati. Na jednoj je strani, naravno, bio ljut na njega, ali na drugoj ga je strani, kao muškarac muškarca, razumio. Poznavao je mahnitu snagu pohote. Pa, recite, tko od nas nije zbog neke žene poželio zubima iskidati sic motocikla?
Napokon, njegovom je ljubimcu bilo iskreno žao. Imate li psa, vidjeli ste to, radi se možda o najljepšoj osobini. Neodoljivo je kako se klipan pokunji kad ga grdite. Zna već po tonu vašeg glasa, ako mu sadržaj riječi i nije sasvim jasan, da je pogriješio, pa bježi u drugu sobu, ili saginje glavu i krije pogled, ili se molećivo i s krivnjom u mokrim očima zapilji u vas. Tada shvaćate da je životinja i pametnija i ima složeniji osjećajni život nego što ste pretpostavljali.
To da pas shvaća da nije bio dobar i srami se, da mu je žao, ispunjen je krivnjom i kajanjem, upućuje da imamo posla s naprednijim oblikom života, s jednim bićem koje intelektom može dosegnuti elementarne moralne činjenice. Zbog srama i krivnje pas je bolji od svih drugih životinja, on pobjeđuje prirodu, podiže se iznad sebičnosti, proždrljivosti, pohlepe, i postaje više nalik čovjeku.
Sram je osjećanje koje je disfunkcionalno za pojedinca, jer se on osjeća neugodno, stresno, manje vrijedno od drugih, ali je funkcionalno na razini društva. Dapače, bez srama ne bi bilo ni društva ni države. Sram je nevidljivo ljepilo koje nas drži zajedno. Zbog njega smo, možda više nego i zbog čega drugog, najuspješnija vrsta na zemlji. Sa sramom je počeo naš uspon, kad smo se počeli osjećati loše ako smo nešto zajebali, ogriješili se o druge, prekršili nekakvo moralno pravilo i standard ponašanja.
Može vam se možda učiniti kako sram nije bogzna što. Ne kontate zašto je on velik i važan. Niste zadivljeni ni da pas poznaje to čuvstvo pa sklanja pogled ili bježi u drugu sobu kad ga uhvatite da je žvakao papuče. Ali, pogledajte samo afere s pokretnom i nepokretnom imovinom hadezeovskih premijera, ministara, zastupnika i načelnika, s kućama, stanovima, vikendicama, automobilima i satovima čiju je vrijednost nemoguće objasniti prihodima mudrijašica i mudrijaša. U posljednja tri desetljeća su se otkrili deseci, možda i stotine tisuće stambenih kvadrata koji jednostavno nisu mogli biti po zakonu stečeni. Novinari su nalazili i da su neki imali i po šest, sedam ili deset nekretnina s bazenima, i da su vozili Mercedese, i nosili svilena odijela i rukom šivane košulje, i zlatne Rolexe na zapešćima, i u bankama čuvali tajanstveno stečene milijune u pouzdanim, stranim valutama. Gledajući takvo nezasitno, halapljivo gomilanje dobara mnogi su se zaprepašteno pitali: “Pa, majku mu, kako ih nije sram?”
Zaista, hadezeovski premijeri, ministri, zastupnici i načelnici često su djelovali kao da ih je uhvatila takva opscena želja za materijalnim, da naprosto nisu mogli obuzdati svoju životinjsku prirodu. Činili su se kao raspamećeni, totalno u vlasti nagona. Žudnja za posjedovanjem stvari tako ih je zaslijepila da nijedan od njih, u svim dosadašnjim aferama, ni za trenutak nije ni dao naslutiti da je moguće nešto krivo napravio, da je negdje makar u jednoj rečenici ili gesti bojažljivo i nehotično provirilo nekakvo kajanje. Uskoro će se održati njihovi unutarstranački izbori, ali nijedan kandidat, struja ili krilo ne misli da oni imaju problema s pohlepom.
Krenete li grditi psa koji je poderao navlaku naslonjača ili ukrao pečeno pile, on se jadnik slomi, u krivnji sklanja pogled ili molećivo zuri u vas, a hadezeovci ništa. Oni se izmotavaju slaboumnim isprikama ili čak bezobrazno otresaju na vas, i učini vam se katkad da labradori, biglovi, rotvajleri i terijeri bolje razumiju dobro i zlo od naših premijera, ministara, zastupnika i načelnika. Čak i mješanci, ružne životinje bez ikakvog rodoslova imaju više osjećaja što se smije, a što ne smije, što je dolično, a što nedolično, od džukela u Mercedesima i svilenim odijelima, sa zlatnim Rolexima na rukama.
To je nešto od čega nam se raspada i društvo i država, da uglednici iz vladajuće stranke ne vide da su se ogriješili o druge. Oni su kao nekakav niži, inferiorni oblik života, koji sebično mare samo za svoje užitke i ne shvaćaju što je sram, i u tome su, čini se, sasvim beznadni. Kad se u trideset godina nisu naučili, vjerojatno se nikad neće ni naučiti redu. Da je moguće, najbolje bi ih bilo ostaviti negdje na otvorenoj cesti, ili u skloništu za napuštene životinje, ili ih odvesti u veterinara i dati uspavati.