O tome kolika bi Hrvatska trebala biti da bi se zadovoljili apetiti svih mogućih, položaja željnih političara i pretendenata na političke funkcije, najbolje svjedoči nova aktivnost bivšega hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, koji se, angažmanom i trudom kakav se rijetko vidi kod političara općenito, pa tako i kod njega dok je obnašao najvišu državnu dužnost, usred ovog infarktnog ljeta, na temperaturi od 38 stupnjeva u hladu, dok palme jedva njišu grane, upustio u teški rat s predstavnikom srpske nacionalne manjine Miloradom Pupovcem.
Dakako, i taj je rat, kao i mnoge dosadašnje koje je uglavnom gubio, Josipović pokušao prikazati kao prirodan slijed svoje tobože prepoznatljive i jedinstvene političke agende, ispletene naravno isključivo od zdravog antifašizma i svježe, moderne, progresivne misli.
No budući da ga većina građana unatoč njegovim naporima ne doživljava kao predvodnika niti ideologa bilo koje borbe za bilo koju agendu, nego kao još jednog od prolazećih visokih funkcionera, bit će da je ipak i ovdje stvar puno prozaičnija.
Naime, Pupovac je saborski zastupnik, predsjednik parlamentarne stranke i još je dio vladajuće koalicije, a zahvaljujući svojim političarskim vještinama, valja očekivati da će nešto slično biti sve do prave mirovine.
S druge strane, Josipović trenutačno nije ništa u politici i realno je, sad s obzirom na njegove političarske kvalitete, da će tako i ostati.
Po žestini nasrtaja, duljini elaboracije i svim stilskim pokušajima (ipak ne možeš odjednom biti i vrstan pravnik i dobar profesor i uspješan političar i spretan poduzetnik i priznat kompozitor i vješt svirač i duhovit pisac), sve na što se naiđe u Josipovićevu polemičkom tekstu o Pupovcu što ga je objavio zadnji Globus ukazuje na jedno: bivšeg predsjednika i dalje nitko ne uspijeva uvjeriti kako pod suncem političkog neba, i to kako god se oblaci namjestili i kako god vjetar puhnuo, nema više pravog mjesta za njegovu ležaljku, ni u prvom redu do mora (ili do rijeke), ali izgleda baš ni u pozadini plaže.
U tom neshvaćanju i izostanku objektivne autopercepcije dolazi i do stalnih začudnih egzibicija, nasrtaja na javni prostor, izmišljanja sukoba te produciranja i izmjenjivanja meta. Prvo je Josipović htio još jedan mandat na Pantovčaku iako je u prvome bio podbacio, pa je onda, kad to nije dobio, kao prvu metu uzeo nasljednicu. Ali istovremeno je, nek se nađe, nasrnuo i na Milanovića jer mu se učinilo da nije loše, kad već ne može na Pantovčak, niti to da možda preotme SDP. Sad se pak centrirao na Milanovićeva nasljednika, ovaj put s malo više obzira: ne bi baš odmah svrgnuo Bernardića i preuzeo SDP, nego bi se nekako prišunjao pa poslije vidio što se tu sve može napraviti.
A u međuvremenu čak ne bi bilo loše preuzeti Pupovčevu stranku i Pupovčev stolac za stolom s Plenkovićem i možda umjesto Pupovca postati glavni predstavnik ove nacionalne manjine u Hrvatskoj. Nije isključeno niti to da se Josipović aktivira i drugdje gdje postoji kakva politička funkcija: recimo, da se danas-sutra pokuša uplesti u HDZ-ove interne borbe za Plenkovićeva nasljednika, ili da se opet krene približavati Mostu ili da nasrne na prijestolje u stranci Pametno ili da se zaleti na Obersnela u Rijeku, puno je tu različitih mogućnosti.
Ukratko, nitko u državi tko ima kakvu poziciju koja se čini imalo atraktivnom bivšem predsjedniku ne bi ubuduće trebao mirno spavati i morao bi dvaput, ako ne i triput razmisliti hoće li zaista ići na godišnji odmor i tako riskirati da, kad se vrati, za svojim radnim stolom zatekne Ivu Josipovića.
Jedini koji bi Josipovića mogao izmoriti u utrci za zauzimanje javnog prostora neutemeljenim prijetnjama povratkom u politiku, jedini koga bi Josipović mogao zateći kako se privezao za stolac na koji je on već bio ranije ciljao, jedini koji poput njega i dalje tako uvjereno misli kako cijeli nesaglediv bunar lijevih glasača doslovno čezne za njegovim ponovnim aktiviranjem, jedini koji bi mogao biti zainteresiran primiti veliko polemičko pismo od Josipovića je također bivši premijer Zoran Milanović.
U politici uvijek nešto bude pomodno. Ovog je ljeta, osim u crvene kupaće kostime iz Baywatcha, moderno vjerovati i u velike, ni od koga priželjkivane, povijesno neopravdane, politički nelogične, suštinski beskorisne, tobože spektakularne povratke.