“Avangarde više nema…” mogla bi biti ključna misao 29. Muzičkog biennalea Zagreb. Izrekao ju je Dubravko Detoni, doajen naše suvremene glazbe, na tribini Hrvatskog društva skladatelja.
Šteta što nije bilo vremena za širu eksplikaciju Detonijeve tvrdnje, a možda i rasprave o terminološkom trokutu - moderna - suvremena - avangardna glazba - koji se često odveć olako rabe, no činjenicom ostaje da je i danas aktivan 80-godišnji Detoni pokušao, barem verbalno, zatvoriti poglavlje kojega je dulje od pola stoljeća bio jednim od najeksponiranijih sudionika.
Točno je da danas više nema onih prijepora koje su postavljala prva bijenalska godišta, nitko se više ničemu ne čudi, ne zgraža ili protestira, sklada se u najširem mogućem spektru autorskih izričajnosti, a brojna publika sve to prima s velikom znatiželjom, ali i dobrohotnošću. U tom smislu Detoni je u pravu jer avangarde kao prethodnice “nečega” više nema, sve je suvremeno što se zbiva u ovom vremenu, pa ostaje još jedino kvalifikacija modernosti jer ona postavlja i pitanje: u odnosu na što ili na koga jest nešto moderno?
No, sva ta pitanja očito ne gnjave današnje autore jer se u obilju bijenalski prezentiranog materijala za svakoga ponešto, što svjedoči o osvojenoj posvemašnjoj slobodi glazbotvorstva, gotovo nezamislivoj, prema Detonijevim riječima u njegovim počecima, te dopušta danas već izbrušenim kriterijima i prosudbu vrijednosti, ili možda zanimljivosti. Uostalom, konačnu će ocjenu dati vrijeme, distanca u protoku od pojedine praizvedbe do njezina eventualnog trajanja i opetovanja, što se u slučaju glazbe Dubravka Detonija i obistinilo u aktualnom bijenalskom projektu ACEZANTEZIANA, od “Bajke” iz 1973. do dviju praizvedbi.
“Žabica kraljica” Počelo je u Zagrebačkom kazalištu lutaka, a završilo u tunelu Grič. “Ne sjedite na svojim ušima - naćulite ih i vjerujte im”, poručio je Rene Medvešek, redatelj i dramaturg dječje lutkarske predstave “Žabica kraljica”. Gotovo istovjetnom porukom oglasio se i projekt “TE, undercut opera”, smješten u tunel Grič. Jer između dječje bajke s poukom i hibridnoga žanra koji propituje nemilosrdnu prošlost i sadašnjost zatočene u pitanje “šetalište ili sklonište”, tanka je, ali i trajno prisutna crta autorske humanosti. Angažirana i hrabra, s golemim umjetničkim angažmanom, “TE, undercut opera” sjajan je produkt svih: skladatelja Dalibora Bukvića i Ane Horvat, redateljice, koreografkinje i dramaturginje Natalije Manojlović i dragocjenog vokalnog ansambla Antiphonus, na čelu s Tomislavom Fačinijem.
Suprotno, onako kako suvremena opera baš i ne bi trebala funkcionirati, pokazalo je djelo “Klothó, splet priča” Martyne Kosecke. Autorica je promašila žanr cjelovečernje opere. Previše pripovjedačkog teksta, a puno premalo glazbe koja bi taj žanr opravdala umotalo se u dosadnjikavu režiju Krzysztofa Cichenskog, čineći djelo i duljim nego što je doista trajalo. Potencijal i napori ansambla riječkog HNK “Ivan pl. Zajc” s dirigentom Berislavom Šipušem u takvom djelu nisu došli od punog izražaja.
I, konačno, ono što ne pripada operi, ali nosi u sebi žar, energiju, autorski i izvođački ludizam imanentan glazbenoj sceni, pokazao je slavni ansambl Les Percussions de Strasbourg.