Svjetlo je prigušeno. Čuje se samo tihi i sneni zvuk elektronske glazbene podloge. Vlada mir. Odjednom ipak prostor ispuni pomalo hipnotizirajući, sanjivi ženski glas, a uskoro se začuju i zvonca, zvuci sitnih udaraljki, klavira te violine. Uz razigranu se glazbu kasnije uvodi i riječ. Usporeni pokreti postaju sve dinamičniji, melodija sve veselija, ritmovi sve brži, a svjetlo sve prisutnije. Razdanilo se.
Doživljaj je to koji su autorice koncepta imena ‘Opera rosa‘ osmislile za najmlađu publiku - bebe.
Ovu glazbeno-scensku interaktivnu predstavu za djecu od prve do treće godine života i njihove roditelje, ostvarenu u koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu te Muzičkog biennalea Zagreb, naime, čine tri dijela koji postupno prelaze iz jednog u drugi. Mirna, meka i suptilna noć, rađanje svjetla koje sve jače budi osjetila te dan ispunjen igrom, slavljem, pa čak i blagim kaosom reflektiraju cikličnu prirodu dječje rutine (san - buđenje - dnevne aktivnosti - san).
Prednosti izlaganja glazbi dosad su bile tema raznih istraživanja, a njen povoljni učinak na čovjekovo psiho-fizičko stanje već je dobro poznat.
"Dokazano je da glazba utječe na regulaciju raspoloženja, odnosno na regulaciju hormona i neurotransmitera. Svi smo toga svjesni i bez pomoći specijalističkih istraživanja. U praksi sva ta znanja, ali i ona koja proizlaze iz direktnog iskustva, primjenjuje glazbena terapija", pojasnila je za Jutarnji programska voditeljica dijela Biennalea posvećenog djeci i mladima, muzikologinja Nina Čalopek istodobno istaknuvši važnost slušanja glazbe uživo te posljedično ulogu odlazaka na koncerte.
Ovakav koncept opere za bebe, koji u svijetu nije nepoznanica, jedan je od sadržaja koji djeci od najranijeg djetinjstva počinju približavati umjetnost na način koji poštuje njihov ritam. Dok klasična opera podrazumijeva određenu formalnost, ovaj koncept djeci omogućava slobodno kretanje te istraživanje, a od izvođačica traži fleksibilnost te spremnost na male improvizacije, ovisno o dječjim reakcijama.
Kakve su, dakle, reakcije ciljane, dječje publike? Vrlo raznorodne. Dok je jedna beba konstantno pozorno proučavala rozo-crvenu instalaciju nalik maternici (istu paletu prate i kostimi izvođačica) u kojoj se odvijala predstava, druga je intimnu atmosferu iskoristila za povezivanje s mamom. Jedan je mališan izrazio frustraciju, drugi se igrao rozim jastučićima, a treći direktno ušao u interakciju s izvođačicama.
Iako roza dominira ovom mnogovrsnom izvedbom, ‘Opera rosa‘ ime nije dobila po toj nježnoj boji (tal. rosa - roza), objašnjava autorica glazbe Tena Novak Vincek. Njeno ime ostavlja prostor za različite interpretacije. Asocira, primjerice, na kapljicu rose ili pak žensko ime.
Ovu ekskluzivno žensku priču kroz pokret, glas, zvuk instrumenata, boju, svjetlost te jezik pripovijeda kolektiv sastavljen od sedam žena: za glazbu se pobrinula Tena Novak Vincek, za dramaturgiju Ivana Đula, za kostimografiju te scenografiju Selena Gazda, a za koreografiju Irma Unušić. Doživljaj su upotpunile koautorica koncepta te glazbenica Lucija Stanojević te sopranistice Ivana Lazar te Mima Karaula.
