VELIMIR NEIDHARDT

ARHITEKT I PREDSJEDNIK HAZU-a 'Nećemo se uključivati u napade na gradonačelnika Bandića zbog 'Manhattana''

    AUTOR:
    • Mirjana Dugandžija

  • OBJAVLJENO:
  • 03.02.2020. u 11:17

Zagreb, 200120.
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.
Na fotografiji: predsjednik HAZU Velimir Neidhardt i Mirjana Dugandzija.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Kristo / CROPIX

Velimir Neidhardt i Mirjana Dugandžija

Teško da će ovako najavljenog ‘Mahnattana na Savi’ biti, ali ne bih se tu uključivao zajapureno sad kad svi napadaju Bandića. Velesajam treba čuvati, iako ne kao cjelinu, a bitno je ne ići u prostor Hipodroma

Iako za sebe uvijek kaže da je dijete Donjeg grada, onog od Britanca do Draškovićeve, svojim je vizurama arhitekt Velimir Neidhardt obilježio puno šire područje Zagreba. Njegov profesionalni interes je ondje gdje Zagreb arhitektonski jedino i može još nešto bitno dati - južno od Save. Zato se veliki projekti novog aerodromskog terminala, Inine zgrade i njemu iznimno važna Nacionalna i sveučilišna knjižnica sjaje (i) njegovim potpisom.

Trenutno je i predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, pa se nosi se s idejama o njezinoj budućnosti, kao i njezinom popudbinom, a ona nije laka. Na jednom su polu zamisli velikog Strossmayera, na drugom primjedbe da je HAZU danas, a, ono, vi već znate... stara dama u 21. stoljeću.

Arhitekturu je diplomirao i doktorirao u Zagrebu, dvije godine bio je u SAD-u; jednu s Akademijinom nominacijom kao stipendist Balokovićeva fonda na Harvardu, drugu kod čikaških arhitekata Skidmore, Owings i Merrill; bio je rock glazbenik 60-ih, a i danas obožava skijanje, peterokatnicu u Preradovićevoj 22 koju je projektirao njegov otac te činjenicu da je u njegovoj obitelji mnogo arhitekata. Po majčinoj liniji je iz Vrboske na Hvaru, po očevoj Zagrepčanin porijeklom iz Württemberga, “spretan spoj sjevera i juga” - tako sebe doživljava. Intervju pod velikim Strossmayerovim portretom u predsjednikovu kabinetu u HAZU dugo smo odgađali, a onda ipak obavili kad se profesor Neidhardt vratio s obaveznog skijanja.

Dobar ste skijaš?

- Itekako. Skijanje je zagrebački familijarni sport. Kad vas tata vodi na Sljeme kao malog, to prenosite na svoju djecu i unuke.

Na skijanje idete obiteljski?

- Da, prekrasno! Imam najstarijeg unuka od 17 godina, Niku, on, doduše, ide s Knock out festivalom. Ali troje mlađih, Nora, Tvrtko, i Grga, obje moje kćeri i moja supruga, mi idemo zajedno. Zell am See, atraktivni gradić uz predivno jezero, ima sjajno skijalište.

Što ste svirali u Delfinima?

- Bubnjeve... ritam! To vam je temelj arhitekture, ritam.

Ali, u glazbenoj školi učili ste glasovir.

- Građanski odgoj u Zagrebu uvijek je podrazumijevao skijanje, šport, s druge strane - klavir. Ja vježbam, a u dvorištu se dečki igraju. Hm... Bubnjar sam postao u bendu s prijateljima, kao samouk. Snimili smo i dvije ploče. Nakon četrdesetak godina ponovno sam zabubnjao. Rektor Bjeliš okupio je nas starije profesore da sviramo na otvorenju kampusa na Borongaju. Zadnja svirka bila je na 90. obljetnici Arhitektonskog fakulteta 2009. godine.

Ali kao predsjednik HAZU ipak ne biste bubnjali?

- Hm... izgubio sam sad već brzinu, bilo bi i muskulfibera. Ali, inače, zašto ne, pa nismo mi akademici baš voštane figure.

Zagreb, 200120.
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.
Na fotografiji: predsjednik HAZU Velimir Neidhardt i Mirjana Dugandzija.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Kristo / CROPIX
 

Diplomirali ste 1967. i napustili bend. Arhitektura je iznad svega.

- Pa kako ne bih kad sam cijelo djetinjstvo i mladost gledao moga oca Franju, arhitekta, za stolom! Vidio sam uvijek rajšine, šibere, trokute, papire... Da ne govorimo o mojem stricu, Jurju Neidhardtu, legendi zagrebačke arhitekture. Radio je kod Le Corbusiera. Svjetsko ime. Kad je otišao u Sarajevo, uspio je uzdignuti arhitekturu Bosne i Hercegovine na put u suvremeno, prema svjetskoj razini moderniteta. Njegovi dolasci u Zagreb, razgovori... to je mene stvaralo. Ali i studij arhitekture u Zagrebu, jasno, svjetionik moderne arhitekture. Jako sam zadovoljan svojim školovanjem u Zagrebu. Sjećam se svoje pučke škole, učiteljice gospođe Vunić... profesori u gimnaziji bili su doktori znanosti. A profesori na fakultetu - apsolutna elita formirana uz europsku avangardu. Njihovi radovi iz 1930-ih, pa Galićeva arhitektura današnje Vukovarske iz 1950-ih, zajedno s Gradskom vijećnicom, te prijelaz preko Save.

Koja je to kvaliteta arhitekture... gotovo nedosegnuto. Europska moderna, Le Corbusier, Mies van der Rohe, to je bio duh našeg školovanja. Profesor Galić me je nakon fakulteta odmah pozvao u svoju majstorsku radionicu, u Ulici Ivana Gorana Kovačića 37. Fantastična institucija! U umjetničkom smislu, nešto takvo danas nemamo.

Otac i stric arhitekti, je li teško bilo naći vlastiti izraz?

- Uopće ne! Jer je to svemirski beskrajno područje, široke su mogućnosti interpretacije, suživljavanja, intuitivnog spoznavanja, racionalnog rasuđivanja. A bilo je i dobre literature. Fenomenalni omotač oko vas... ali, na kraju, vi odlučujete.

Rodili ste se u kući koju je gradila vaša obitelj.

- Da, u Preradovićevoj 22. Uspjeh je da smo nešto dobili u povratu imovine, iako ne sve. A sve je počivalo na tada suvremenoj mesnoj industriji koju je iz Nieder Stotzingena, 1856. prenio u Zagreb moj pradjed Franjo Xaver, čiji se sin, moj djed Gjuro, već deklarirao Hrvatom, postavši i član Družbe ‘Braća hrvatskoga zmaja’.

Vi jedete meso?

- Jedem! Prije sam pretjerivao, sada ga jedem znatno manje, ali definitivno ga volim. Moj pradjed je prepustio posao svojem šogoru i nastalo je respektabilno poduzeće Rabus, a u socijalizmu Sljeme. Kad sam se oženio, vrlo rano, za svoju suprugu Narcisu, preselio sam se k njoj u Ilicu 26, u prekrasnu secesijsku zgradu Benedika i Baranyaia. Ondje i danas živim. Ja sam dijete, a danas stariji dečko centra, Donjeg grada.

Ali, išli ste s ocem u daleki Maksimir, gdje je bio jedan od arhitekata Dinamova stadiona?

- Da. Počeli su ga graditi negdje ‘46., a moj tata je 1953. godine bio optužen da je klevetao tadašnje državno uređenje i kao protudržavni element spremljen je u zatvor na godinu i šest mjeseci. No, bio je potreban za stadion, radio je tamo cijeli dan, ali je morao spavati u zatvoru.

Jeste li vi vizionar, arhitekt ili graditelj - slušala sam o tome nedavno raspravu među arhitektima.

- Arhitekt! Arhitekt je najšira definicija svega. Suština arhitekture je u kulturi. Studentima sam uvijek govorio - jedva ćete čekati da ostanete sami, za stolom, i da stvarate. Željet ćete pobjeći od svega što vas udaljuje od stvaralaštva. Ta fokusiranost je sreća koja se ne može lako definirati. Arhitekt je educiran da iz mora raznolikosti podataka i činjenica dođe do onog kreativnog skoka ili, kako bi se reklo na engleskom, ‘creative leap’. Najednom se stvori ideja!

Inspiracija?

- Inspiracija je jedan čin nadahnuća, već doživljeni čin infekcije lijepim. Kreativni skok prepoznate u trenutku. Znate što je to? Blickrig.

Srećom, u glavi.

- Stres i najveća sreća.

Kad prolazite pokraj kuće koju ste projektirali, svaki je put malo odmjerite?

- Apsolutno! To je odnos oca i djeteta. Najviše sam vezan za Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu. Svaki sam dan bio na gradilištu. I danas tamo radim i dovršavam zadnje detalje. Nikad mi nije dosadila. Sjajno se drži, kvalitetno je građena. Počelo je u sklopu projekta iz 60-ih godina, koji se zvao ‘Četiri kapitalna objekta hrvatske kulture’. Program je bio: NSK, muzeji u Splitu i Zadru i Državni arhiv. I sve je osim posljednjeg sagrađeno. Stotine ljudi iz NSK su poslane po svijetu da uče kako će organizirati rad nove knjižnice jednoga dana. Sasvim drugačiji odnos prema kulturi nego danas. Republički i gradski odbori pratili su gradnju, vodili su ih akademici Jurković i Mohorovičić. A Stipe Šuvar je odigrao krucijalnu ulogu u tome da NSK uopće bude sagrađena.

Šuvar je bio uporan...

- Tadašnji predsjednik Izvršnog vijeća Ante Marković nikako nas nije htio propustiti. Tako da je NSK bio gotovo disidentski projekt. Prikupljale su se donacije po cijelom svijetu, direktori biblioteke, a i mi arhitekti, išli smo po tvrtkama i predstavljali projekt. Podrška velikih, primjerice Rade Končara ili Željezare Sisak, bila je ključna.

Time je stvar bila riješena?

- Ma kakvi. Uvijek nas je čekalo novo Markovićevo uredovanje - htio je da gradnju podijelimo u dvije etape na način koji bi od te zgrade napravio torzo. Bila bi to neshvatljiva slika arhitekture. Velikim zalaganjem, nešto i srećom u razumijevanju, uspjeli smo sve prevladati proširenjem prve etape i sagraditi sve zacrtane volumene. Otvorena je 1995. Vanjski izgled bio je cjelovit, s tim da iznutra nije bilo dovršeno oko 8000 četvornih metara, ali sve je pripremljeno da se to dogodi u budućnosti... Tako je 1999. godine tu smještena gruntovnica, a već 2008. napravljen je projekt za kongresni centar, što je bila legitimna podloga za projekt cjelovite rekonstrukcije lateralnog dijela NSK za predsjedanje RH Vijećem EU. Sa spomenuta moja tri projekta, sve je dovršeno za tu funkciju, zajedno s elegantnom glavnom konferencijskom dvoranom, te je u prostorima NSK tijekom siječnja ove godine počelo predsjedanje Hrvatske Vijećem EU.

NSK projektirate i gradite 42 godine, a stara Nacionalna i sveučilišna Lubynskog sagrađena je u manje od dvije godine. Niste se nikada demoralizirali?

- Nikada! Kad se gradi fundamentalni objekt za hrvatsku kulturu 20. i 21. stoljeća, moraš biti uz njega i napraviti sve što možeš, makar inkrementalnim pomacima, samo da gradnja ide prema kraju. Nadao sam se da ćemo to dovršiti 2013. i tada bismo mogli reći da su Hrvati u 100 godina podigli dvije nacionalne biblioteke. Mali narod! No, do 2023. će se valjda sve kompletno završiti za nove komplementarne funkcije u NSK. To će biti ukupno 110 godina. Rijetko se koja velika nacija može time podičiti. Mi smo, zapravo, jaki, ali toga nismo dovoljno svjesni. Kad dođe ‘Hic Rhodus, hic salta’, rezultati se vide.

Alternacije

Red - ARHITEKTURA

Stil - MODERNA

Budućnost - SREĆA

Perfekcionizam - JAKO DOBRO

Pejsaž - TEMELJ ŽIVOTA

Sava - NAJVAŽNIJA STVAR U ZAGREBU

Greška - KOJI PUT U NJU ULAZIMO, ALI NE PREVIŠE

Jutro - NAJBOLJE IDEJE SE RAĐAJU ‘UNDER THE SHOWER’

Svjetlo - NAJLJEPŠE RAĐA OPTIMIZAM

Obitelj - IZNAD SVEGA

Žrtva - DOMOVINA ZAHTIJEVA ŽRTVE

Kraj - NEMA KRAJA

Smrt - SMRT ĆE DOĆI, ALI PREOSTAT ĆEMO U DRUGOM MEDIJU

 

A sad nešto što ne bismo rado vidjeli. Manhattan na Savi. Ni građani ni arhitekti ga ne žele, vide to kao skandal. Jako blizu vašeg ljubljenog NSK.

- Nije to tako blizu, ipak treba prijeći Savu.

Dobro, u blizoj daljini.

- Vidite, kad je s tim krenulo, mene su počeli kolege zvati, prozivati da se nešto o tome kaže.

Dali ste jedno priopćenje iz HAZU... suho, malo von oben, jer da to nije stvar od ‘nacionalnog interesa’ i da je politizirana.

- Teško da će tako najavljenog Manhattana zapravo biti.

Zašto ste tako sigurni? Koje vi primjerene sadržaje tu vidite?

- Memorija urbanističke kulture Zagreba tijekom cijelog 20. stoljeća vrvi od kvalitetnih prijedloga za srce metropolskog Zagreba. Već u 80-im godinama definirano je što je najvažnije za fizionomiju Zagreba: prolazak Save kroz Zagreb, fasada Save i glavna osovina, vertikalna kralježnica Zagreba, dakle nastavak Zrinjevca prema južnoj gradskoj aglomeraciji. To je, zapravo, slika urbanoga križa, Sava i os metropole. Današnji Velesajam je sjeverna granica izgradnje, njega se ne bi smjelo prijeći. Njega treba sačuvati kao zelenu granicu, prekid od južne fasade grada uz Savu do sjeverne granice Velesajma. To asocijacijom možemo prizvati kao zagrebački Central Park s raznolikom sadržajima poput onih u New Yorku, u dominantno zelenom tkivu i vodnom zrcalu Save.

Velesajam treba sačuvati?

- Ne kao cjelinu, to vjerojatno ne. Ali bitno je ne ići preko, u prostor hipodroma. Sada svi misle da će se kod nas dogoditi što se dogodilo u Beogradu. Ako se pogleda beogradski projekt, prevedeno na naš slučaj, to bi značilo da bi tu, umjesto maestozno oblikovanog parka, bila dva ogromna nebodera uz Savu. Zagrebu uopće ne trebaju neboderi. Kad prilazimo gradu s južne strane, vidimo fenomenalnu sliku: sve planove panorame Zagreba, Medvednicu, Gornji grad... Zagreb ima Sljeme kao skyline ili vizurni zaslon. Ovdje nema pustopoljine kao u gradovima Amerike, gdje trebate visokim gabaritima označiti središte i atrakcije grada. Zagreb ima sve kao prirodni dar.

Ali, ‘Manhattan’ je sinonim za visoke zgrade.

- Svi oni koji govore o neboderima od 50 katova, od 40 katova, upropastit će Zagreb. Oni bi izronili i ugrozili jedinstvene cjeline ambijenata Gornjeg grada i Donjeg grada kao idealnog grada 19. stoljeća. Vukovarska ulica moderni je grad 20. stoljeća. Ja sam kao mladi dečko svaki dan onamo išao gledati kako Zagreb raste. Nije bilo ničeg, a danas je to gotovo muzej arhitekture. Žalosno je da mnogi ne shvaćaju što je osovina metropole u produžetku Zrinjevca, Ulicom Hrvatske bratske zajednice pa preko Save Avenijom Većeslava Holjevca do obilazne autoceste. Uz suvremenu fizionomiju obala Save, to jedini prostor u kojem možemo pokazati europske i svjetske dosege našeg urbanizma, kao što je Champs Élysées u Parizu, Diagonal u Barceloni ili Mall u Washingtonu. Tu nema mjesta zgradama koje pripadaju kontekstu periferije. Podižu se samo jedinstvene zgrade, originalne, reprezentativne i kulturne, kao urbani izlog zagrebačke arhitekture 21. stoljeća.

Ugovor koji je sa ‘strašno bogatim’ investitorom, kako nas želi impresionirati, u Dubaiju već potpisao gradonačelnik, to ne jamči.

- U knjizi ‘Misao u arhitekturi’ iz 2018. sve sam objasnio. Poklanjam vam je, tu je sve važno o Zagrebu zapisano, sve možete citirati.

Hvala, veseli me. Ali za umjesno citiranje morali bismo angažirati još jednog arhitekta, za dodatno tumačenje... To bi bilo smiješno.

- Ali ja se ne bih tu uključivao na zajapureni način - mnogi su sada počeli napadati gradonačelnika, pa će i HAZU... Ne, ne bih. S moje strane, sve je rečeno u knjizi.

Ali, gradonačelnik zbog ‘Manhattana’ hoće mijenjati i Generalni urbanistički plan - tu treba nešto reći?

- Generalni plan, sama riječ kaže, nešto je općenito. Njime dajete jedinstvene odrednice za sva mjesta na kojima se treba događati razvoj. Međutim, kako se to radi u Zagrebu? Najednom proglašavate neke točke ‘drugačijim’, za njih generalni plan ne vrijedi. Na primjer, Cvjetni trg... Nemam ništa protiv, ispalo je dobro, ali ako odjednom proglasite da se na nekom mjestu može izgraditi X kvadrata, i to je deset puta više nego što je drugdje dopušteno, blok koji je do njega ostaje siromah. Jednoga proglasite vitezom, drugoga ostavite siromahom. Je li to demokracija u urbanizmu? Nije. I, sada, najgore mi je od svega kad me pitaju - tko je njima dao dozvolu?

Hoćete reći da je novi GUP potreban kako ne bi dolazilo do tih povlaštenih lokacija, parcela ‘vitezova’?

- Naravno, struka tada lakše diše. Zamislite da ste vi ste mladi arhitekt, zaposleni u nadležnom uredu, i počnete pametovati da odbijate dati dozvolu. Posao, obitelj, sve dolazi u pitanje. Gdje je tu demokracija primjerena stručnom radu? O tome sam govorio i svojim studentima - kako se postaviti? Ako pristanete, bit ćete vječno žigosani da odobravate ili gradite ‘kako napasni tajkuni žele’... ili ćete se stručno distancirati od toga, ali - kako preživjeti? Okrutna dilema. Žalosno je da imamo takav sustav. Mislimo li na mlade ljude? To, da svi moraju na kraju pokleknuti, to je neprihvatljivo.

Zagreb, 200120.
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.
Na fotografiji: predsjednik HAZU Velimir Neidhardt i Mirjana Dugandzija.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Kristo / CROPIX
 

U većini poslova, to je vječna bitka, profesija ili kompromis.

- Da, slažem se. Mi smo došli u situaciju da vas nitko ne može zaštititi. I zato je prva tema, prva odrednica rješenja za Hrvatsku - pravosudni sustav. Iako smo mi u Akademiji protiv svih podjela u hrvatskom društvu, moramo reći - ili ja moram reći - pravosuđe je bolna rana hrvatskog društva. A nisam čuo da su se negdje naši pravni fakulteti o tome snažnije oglasili. Kod nas u HAZU imamo barem jednu temu mjesečno iz sustava pravosuđa... Ali izgleda da se to slabo sluša. Bez solidnosti pravne države, nijedna investicija neće nam doći. Druga stvar je naš ekonomski obrazac, u kojem je za razvoj riječ ‘izvoz’ ključna, a zaboravljena.

Znači, nisu akademici ti koji su se zavukli u mišju rupu pa grickaju dodatke na mirovinu, kako ih se opisuje, nego govore, ali nitko ih ne sluša.

- Ne. Jer sve je to toliko uhodano, etablirano... mi smo mali, premreženi interesno, zavičajno i rodbinski, ali evo što smo u HAZU napravili u ovom izbornom razdoblju, da primjerom pokažemo da smo drukčiji... Nitko stariji od 70 godina neće moći postati član HAZU u ovom izbornom ciklusu.

Vi ste ejdžisti!

- I još, nitko od članova suradnika stariji od 48 godina neće biti primljen u suradničko članstvo. Korak prema mlađoj Akademiji je napravljen. Dalje - prisjetimo se koliko je stanovnika Hrvatske bilo 1991. godine. Četiri i pol milijuna. Danas je populacija ispod ispod četiri milijuna te se i dalje smanjuje. A zakon HAZU kaže da ona može imati najviše 160 redovitih članova - akademika.

Čuveni numerus clausus.

- Što ako se smanjenje stanovništva i dalje nastavi? To vrijeme će možda doći, a takvim omjerima broj 160 svakako dolazi u pitanje. Zato smo svakom od znanstvenih i umjetničkih razreda preporučili smanjiti broj članova za jednog. Ova rezerva oblik je vibracije s društvenim kontekstom, ali i mogućnost da se lakše analiziramo - je li novo doba stvorilo nove struke koje treba priznati i u članstvu Akademije. Na kraju, u ovom izbornom ciklusu od dvije godine nitko tko je u rodbinskim i sličnim vezama s članom razreda koji odlučuje u prijemu neće biti nominiran.

Barem jedno ćete postići - mnogima se zamjeriti.

- Ali tako će biti. Zatim, tu su stavovi o nekim fundamentalnim pitanjima. Ove je godine 25. godišnjica Daytona. Postavlja se pitanje - kakav je naš odnos prema hrvatskom etničkom prostoru?

Tu ste u politici, od čega HAZU, navodno, bježi.

- Bosna i Hercegovina nam je u fokusu, stalno je se dotičemo - granica, migranata, etniciteta i teritorija. To nije politika, nego pitanje povijesnog opstanka hrvatskog naroda.

Zatim ćemo organizirati veliki međunarodni skup svih akademija istočne obale Jadranskoga mora. Jadran je ekološki i turistički napadnut. Gdje su granice? Možda je prejaka riječ da smo savjest nacije, ali želimo da naše riječi češće uzimaju u obzir.

Svojom ste arhitekturom obilježili Zagreb, slične su ambicije, vidim, s HAZU.

- Želim ići naprijed. Mi smo, zapravo, velika organizacija. Imamo 300-tinjak zaposlenih. Stotinjak doktora znanosti, 28 zavoda, 58 tisuća kvadrata u vlasništvu. To je 36 palača koje su spomenici kulture, u 16 gradova... a znate kakvu odgovornost vlasništvo i održivost nosi?

Situacija vam je specifična - na državnom ste budžetu, a vlasništvo je vaše, Akademijino.

- Dobro je da je naše. A nije uvijek bilo tako. Trebali smo se uklopiti u državno vlasništvo. U tom bi slučaju naše nekretnine slijedile sudbinu eventualnih mogućih ovrha vjerovnika, pa i nad spomenicima kulturne baštine.

Ali, i vama curi novac. Za osiguranje vaše palače, koju ne koristite, na Trgu žrtava fašizma, plaćate godišnje 500.000 kuna osiguranja.

- Da. Građena je 30-ih godina prošlog stoljeća, arhitekt je bio Edo Schön, kvalitetan arhitekt, osnivač našeg fakulteta. Tu je Akademija imala stanove za iznajmljivanje. Nakon 1945. preuzela ju je država i u njoj su bili studentski dom i ambulanta. A i nakon 1991. ostalo je tako. I, pretpostavljam, kad su sagradili nove studentske domove, zgrada im više nije trebala... i oni su otišli. Interesantno, znate li da je 60-ih godina u toj zgradi u podrumu bio popularni Krumpir bar? I tamo sam svirao, s Delfinima.

Eto, bogata kulturna prošlost, jer 70-ih su u podrumima skvotirali članovi avangardne likovne grupa Biafra. Ali, jadna sadašnjost.

- Dugi niz godina vodimo pregovore s Ministarstvom znanosti sa željom da se ondje presele. To bi još unaprijedilo naše odnose jer približno 80 posto našeg proračuna ostvaruje država.

Oko 80 milijuna kuna godišnje, to je proračun HAZU.

- Da. I mi zato moramo biti pažljivi i razumni. Imamo tu lokaciju, fenomenalnu, najbolju u Zagrebu, i 30-ak ponuda raznih velikih hotela, privatnih sveučilišta, poliklinika... Očekujemo da se Ministarstvo znanosti očituje. Ako ne odluči, morat ćemo ići s drugim projektima. Mi ćemo to definitivno prelomiti u roku od mjesec, dva. Idemo u novu investiciju! Da kroz koju godinu, zakupninom na dulji rok, olakšamo financiranje znanstvenog i umjetničkog rada u Akademiji.

Bit će to hotel, zar ne?

- Pretpostavljam.

Ako je za mjesec, dva, onda ne pretpostavljate, nego znate.

- Koja će od tih 30 ponuda na kraju biti izabrana, nikad ne znate. Dali smo oglas u novine kojim smo tražili iskazivanje interesa, javilo 11 ponuđača. Sljedeći korak je obvezujući natječaj. Međutim, ipak bi najprihvatljivije bilo da se sve dovrši s preseljenjem Ministarstva znanosti na Trg žrtava fašizma.

Ivica Đikić, u svijetu proslavljeni hrvatski liječnik i znanstvenik, nije vaš član.

- Objašnjavao sam to već. Ne bi bilo po pravilima da postane redoviti član jer živi i djeluje vani. Može biti dopisni član, kao što je akademik Radman, ako ga respektivne struke predlože i kandidiraju. Why not? To je stvar razreda, Predsjedništva i Skupštine, koji o tome na kraju odlučuju, sve tajnim glasovanjem.

Je li rivalstvo među akademicima veliko?

- Među svim misaonim ljudima postoji rivalstvo. I svatko želi svoj integritet zaštiti i unaprijediti.

A svoj ego?

- Ego je jedna od vrlo važnih osobina, koja pokreće sve. Bez ega je malo uspjeha.

Vaš je ego jak?

- Mislim da je. Samopromocija mi je strana. Drugi trebaju o vama govoriti. Ali postupati u skladu s egom, donositi odluke koje će vas nekamo voditi, to je druga stvar. Recimo, u arhitekturi se ne smijete baviti sitnim stvarima, tako da vam prolazi vrijeme uz užitak u nekoj zaradi. Morate raditi samo ono što ćete sutra s ponosom moći pokazati! No, moram priznati, rad u Akademiji me jako inspirira. Zavolite ljude, čujete oprečne ideje, a želite i ujediniti novo i tradiciju. A meni je skoro 77 godina... ‘End of view’ je zasad još daleko. Nećemo o tome.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo