PIŠE IVE ŠIMAT BANOV

NAŠ VODEĆI STRUČNJAK ZA SPOMENIKE O NOVOM RUHU MEŠTROVIĆEVOG DOMA I TRGA ŽRTAVA FAŠIZMA Kome služi Dom bez života i ljudi?

    AUTOR:
    • Ive Šimat Banov

  • OBJAVLJENO:
  • 22.10.2018. u 19:36

Zagreb, 051018.
Trg zrtava fasizma.
Paviljon Ivana Mestrovica i novi travnjak.
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
CROPIX

Tu se sada radi o zapravo ceremonijalnoj zelenoj prostirci, svojevrsnom svečanom tapetu, nasuprot ranijem simpatičnom šarmu gungulasta pletiva života stanovnika, stabala i kulturne institucije

Sada, kada je svemu došao kraj oko Meštrovićeva Doma hrvatskih umjetnika, kažemo svemu i dobro jutro i laku noć. Jer bila je riječ o jednoj staroj, dobro znanoj i zapravo dosadnoj priči s posve predvidljivim ishodom.

Ima li uopće smisla govoriti o još jednoj samovolji ovih gospodara prostora, o poniženoj struci i stručnjacima, nemoćnom Ministarstvu i građanstvu? Nema. Još manje ima smisla govoriti o tome što se ovdje i kome oko preuređenja Trga i Meštrovićeva Doma sviđa ili ne sviđa. Može se govoriti o puno većemu pitanju i puno većemu odgovoru: je li važan život ili monument? Igra li svakodnevni život građana neku ulogu ili ne igra? Je li život Trga i građevine u osam desetljeća važan ili nije? Je li važan sediment života ili jedno čisto prvobitno stanje građevine koja je nekoć zasjela na ledinu Kulina bana i Trga nekog Osloboditelja?

Stoga hvala Meštroviću za, po meni, svoje najbolje djelo. On je, znajući narav prostora, mislio šire i slojevitije. Tu nije samo riječ o genijalnom djelu nego i o svojevrsnom urbanom i komunikacijskom pupku od kojega se radijalno granaju i razlijevaju ulice i komunikacije grada. Zajedno s DHU Strossmayer i sa toliko sjajnih suradnika bilo mu je jasno da taj prostor treba urediti. Kakav Trg Kulina bana!? Kakvi Petri I Osloboditelji? Kakvi spomenici i konjanici koji promjenom vlasti padaju kao kruške!? Istina je da tamo nije bilo tada niti magnolije niti šipražja. Na prostoru bez igdje ičega vjerujemo da je Meštrović želio svojim valjkastim tijelom biti samotan i vidljiv. Želja Ivana Meštrovića, koji je volio kružne forme, koje su odjek simbolizma i simboličkoga savršenstva, za većom vidljivošću svojega djela plodom je psihologije vremena u kojemu je kao umjetnik stasao, ali i psihološki profil velikoga čovjeka koji je ovim Domom pridonio vrijednostima zagrebačke arhitekture 30-ih godina.

Meštrovićevo remek-djelo je opjevano i opisano, premda prvotne nacrte, poradi ranijih Bandića, potreba i “adaptacija” ne vidjesmo još od vremena nastanka kada ih je arh. Zemljak 1939. i objavio, a Radovan Ivančević pri pokušaju nove prenamjene 90-e, kada je sve to trebalo biti Panteon hrvatskih vladara, vidio tek jednu stranicu toga nauma, i toj još - “iskosa”! Kako je Meštrović bio više od kipara, on je zaželio da Dom bude punctum na brežuljku koji se vidi u punome sjaju i kome raslinje ne skriva pogled. Bilo kako bilo, Dom hrvatskih umjetnika je važna urbanistička točka grada i čvorište s građevinom koja je “reducirani historicizam i modernistički asketizam forme”. A čovjek koji ga je podigao volio je vrhunce (Lovćen, Otavice…) i sam je na njima bio i ostao. Stoga za gradonačelnika i izvjesnu arhitekticu (za stručnjake “posve anonimnu”) odlučuje Meštrovićeva rečenica: “Zamišljam tu kružnu građevinu samu na tratini, usred trga.” Ali gdje je tu trg. Što čini trg trgom? Geometrija? Prostor? Tko oblikuje trg? Ako je to trg, a jest, gdje su ljudi na ovome trgu? Trg bez ljudi je nemoguć. Ili moguć? Nisam pametan. Tu je Stjepan Planić s genijalnim rješenjem pristupnih skalina i fontane i ponajviše opravdao ime trga.

Izvan Meštrovićeva remek-djela koje je u nekoliko navrata nasilnim preinakama dovedeno u pitanje (posebice Muzej revolucije i shodno tome nestručne i vandalske intervencije u vanjskom i unutrašnjem prostoru…), ipak se tu rađa uzmimo “fizičko” pitanje prostora trga. Pripada li toj autentičnosti i cijeli ili djelomičan prostor na kojem je tijelo Doma? Može li se pomiriti Meštrovićeva želja i svakodnevni život? A oni koji i sada nakon “preuređenja” Trga Burze ili Kvatrića govore da je sada “sve čišće i monumentalnije”, stavljaju se u službu “estetičara” i pukih promatrača velikoga Meštrovićeva djela kojem dodjeljuju ulogu pukoga eksponata. I tako “Džamija” ostaje sama na uzvisini koja će i ovako ili onako ostati kao što je i ostala kada je Planić stavljao minarete ili kada je stepenicama i fontanom naznačio pristup valjkastoj zgradi. Život, svakodnevni život, ovim uređenjem, kao na toliko primjera, nije važan. To su sada odmaknuća, distance i sl. Stojimo pred Domom kao pred Keopsovom piramidom.

Druga je stvar što osobno pripadam naivcima koji vjeruje u žilavost života i s njim i u promjenjivost prostora koji stvaraju svakodnevni život, kvalificirani pješak i životi generacija građana. I mada nisam ni Thorreau ili Hamvas, jednako mi je veličanstveno stablo kao i najveličanstvenija građevina. Ali uzmimo da to nije stručno, niti točno, nego više ranjivo, tj. poetsko. Da to pripada “ljudskoj slabosti”.

Bilo kako bilo, svejedno je sviđa li se ovo nekome ili ne. Problem je i stručno i obično ljudski slojevitiji. Pitanje je: je li život ustuknuo pred monumentom? Karikirajući ovo pitanje pred ovim prostornim purizmom pitamo se hoće li se Dioklecijanova palača dovesti u prvobitno stanje? Hoće li antička Salona zasjati u punom sjaju?

Tu se sada radi o zapravo ceremonijalnoj zelenoj prostirci, svojevrsnom svečanom tapetu nasuprot ranijem simpatičnom šarmu gungulasta pletiva života stanovnika, stabala i Doma. U pravilu mumificirati, sterilizirati, ohladiti, iznevilirati, unificirati, poništiti memoriju, zatrti intimnost prostora posao je svojevrsne socijalne deratizacije i anestezije koji dobro ide. A kome je do stabla neka idu u Botanički vrt! Na nemoć građana i struke dolazi bahatost i prezir političke elite oko koje se kao muhe na svjetlo lijepe svakovrsni trutovi i bumbari komercijalnih izvođačkih i poduzetničkih likova. Građanin jednostavno nije mjera za grad. On gubi grad. Svijet pješaka i života postao je nezanimljiv, ali i snažno usmjeravan; pješaka više ne grli prostor nego je prostor pozornica koja mami građanina.

A floskula “javnost je šokirana”, samo je djelomična istina. Jer itekakva je javnost i velika Marija Ujević Galetović, naša kiparska heorina. Po njoj uređenje je prelijepo, napokon se vidi snaga ljepote volumena objekta. Rekao bih tipično zov i plod njezine kiparske i prostorne čistoće i njihova sklada. I da se malo našalim, zato je i njezin Šenoa tako jako odmaknut od ljudi. Takvim objektima ne trebaju zavijuše i povijuše, penjačice i šipražje; jednostavno ne treba im “smokvin list”.

Za druge je ovdje riječ o “izrazu osobnog poimanja estetizacije javnog prostora gradonačelnika Zagreba” (S. Knežević), o “proizvoljnoj, provizornoj intervenciji” s obrazloženjima koja su “samo izlike kojim se opravdava despotski stil vladanja i ponašanja”. I vrla Hildegard Auf-Franić govori o “samovolji”, ali i o značenju zelenila i stabala. Ali koga briga što je štovanoj Hildegard “proljeće naviještalo cvat magnolije, boja krošnji drveća oko paviljona jesen, a ljeto voda u fontani.” Neka i ona ide lijepo u Maksimir. Tamo će gledati Stablo, a ovdje Monument.

Da se razumijemo. Polemika oko ovakvih prigoda posvuda je bilo i bit će ih; i u kulturnijim i politički subjektivnijim sredinama. Netko je spomenuo Rodinova Balzaca u kućnoj haljini ili “šlafroku”, netko pak Eiffelov toranj.

Svi koji stručnije ili manje stručnije natucaju o povijesti prostora ili o samom Meštrovićevu Domu umjetnika trebali bi pročitati knjigu Radovana Ivančevića “Za Zagreb, suprotiva mnogima”. Premda nije bio slijep niti naivan, piše Ivančević zaneseno i pomalo idealistički da je “istiniti, iskreni moralni pristup javnosti jedna od temeljnih prednosti nas znanstvenika u odnosu na političare”. Piše i da je sve dano u ruke “megalomanskoj interpretaciji” a ne građaninu, pješaku, poreznom obvezniku”. Piše on to i pobjeđuje ideju o Panteonu hrvatskih velikana koji je došao kao “blitzkrieg za muzej voštanih figura” i to je, prva i jedina pobjeda koju on pamti. Ta je polemika vođena u srcu stvari, sa samim Prvim predsjednikom i njegovim savjetnicima, ulizicama i anonimnim autorom prenamjene i “preuređenja” Doma hrvatskih umjetnika u Muzej voštanih figura.

Pred argumentima stručnjaka i čovjeka koji je zagovarao kulturu puno veći i značajniji vladar od ovoga ustuknuo je. Nakon tog sukoba istinskoga intelektualca i Moći, Džamija je ostala u nemilosti. “Ni kune”, svjedoči Ivančević dok je u međuvremenu kapom i šakom prosipano na devastirani Cvjetni, Marulićev i na druge merifetluke. Tako je bilo i u početku nove vlasti (2000 godine) koja je polako shvaćajući da je ta voda išla na njihov više ideološki nego kulturološki mlin tek početkom 2001. godine osnovala stručnu komisiju za restauraciju Doma i vraćanja u njegovo izvorno stanje.

Danas, kada je stvar ekspresno gotova uz “mutno preuređenje” Meštrovićeva paviljona, iščupana je magnolija u početku digla građane na noge. Pitalo se: “Je li Trg žrtava fašizma novi Cvjetni trg”? Moguće! Prilično samozatajna autorica svega koja slijedi želju samoga Meštrovića da se ta građevina-skulptura nađe sama samcata na tratini usred trga pri čemu (opet!) u sam projekt malo tko ima uvid, reče da je “više od 70 posto biljnoga fonda na trgu bezvrijedno”. Znamo da ni med cvijetjem ni pravice, te da su tu važni pedigrei, ali taj cvjetni i botanički rasizam je i zastrašujući i šaljiv istodobno. Premda ovdje izgovorena i vezana za jedan benigni “slučaj”, u odnosu na neke druge, ta je rečenica u nekom drugom okolišu zastrašujuća.

To novo čistunstvo, ta visoka osjetljivost za lice grada mentalna je favela s lijepim pročeljem. Iza nje se krije svašta. Monumentalno je ovdje sveta riječ, kao i rečenica “sve je opet zasjalo u punom sjaju”. Dakle, jaki monumenti i mlitavljenje svakodnevna života. “Ako odraslima kažete: Vidio sam prekrasnu kuću od crvenih opeka s pelagionijama na prozorima i golubovima na krovu… oni tu kuću ne mogu zamisliti. Njima treba reći: Vidio sam kuću koja vrijedi stotinu tisuća franaka. Onda će oni uzviknuti Kako je lijepa“ (A. de Saint-Exupéry), da parafraziramo odlomak iz najboljega djela prošloga stoljeća. Ako kažem Bandiću i sličnima da sam vidio prekrasni Dom od kamena s magnolijama, ružama, stablima i cvijećem u njegovoj okolici, s ljudima koji se odmaraju među stablima, golubovima na stepeništu, kod vodoskoka i na krovu, oni taj Dom ne mogu zamisliti. Njima treba reći: Vidio sam Dom Revolucije, Dom Velikana, Dom Voštanih figura. Kuću Cara! Onda će oni uzvratiti: kako je taj Dom lijep!

Život ili Monument? To ne mora biti dilema. Nema stabala, nema raslinja, nema šipražja, nema magnolije… samo okupan čarobnim svjetlom sada svijetli sjajni spomenik na humku. Bože, što li je tek samo unutra?

Prijavite se na portala Jutarnji.hr i ne propustite najnovije vijesti iz Hrvatske i svijeta
Tagovi

Izdvajamo