CRKVA SV. ANTE PADOVANSKOG

Ovo je možda i najljepša katolička crkva u regiji, a besplatno ju je projektirao genijalni Jože Plečnik. I da, ima kosi toranj kao ona u Pisi

 
crkva sv. Ante u Beogradu
 Emica Elveđi / CROPIX

Talijani su od svoga Torre Pendentea, u nas poznatijeg kao Kosi toranj u Pisi, napravili pravu atrakciju koju posjete milijuni turista godišnje, a kod nas je malo poznato da su bosanski franjevci vlasnici slične građevine, koja doduše nije toliko nakrivljena kao zvonik romaničke katedrale u Pisi, ali je vrijedan arhitektonski dragulj i pravo remek-djelo koje bi se, uz osnovnu bogoslužnu namjenu, sasvim sigurno moglo i bolje “naplatiti” u turističkom smislu. Riječ je o crkvi Sv. Ante Padovanskog u Beogradu, koja se smjestila u tamošnjem naselju Zvezdara, samo pet kilometara od strogog centra glavnoga grada Srbije.

Ono što građevinu izdvaja od svih drugih njezina tipa originalnost je kako u planiranju, tako i u izvedbi, jer prema riječima fra Benedikta Vujice, današnjeg gvardijana Franjevačkog samostana i župe sv. Ante Padovanskog u Beogradu, nigdje na svijetu ne postoji takav primjer sakralnog objekta, čija je gradnja počela nakon povratka bosanskih franjevaca u Beograd poslije višestoljetnog izbivanja iz toga grada. Konkretno, radovi na crkvi počeli su 1929. godine, a izvedeni su prema projektu najvećeg slovenskog arhitekta svih vremena Jože Plečnika, čovjeka koji se istaknuo projektima brojnih sakralnih objekata u srednjoeuropskom podneblju pa se njegove crkve danas mogu vidjeti u Beču, Pragu, Ljubljani te u Bogojini u Sloveniji. No, nije samo Plečnik ostavio ovdje svoj potpis. Učinio je to i velikan hrvatske umjetnosti Ivan Meštrović, koji je zapravo “glavni krivac” što je crkvu u Beogradu projektirao Plečnik.

Emica Elveđi / CROPIX
Benedikt Vujica

- Doznavši za njihov plan o gradnji nove crkve, Meštrović je savjetovao fratrima da se obrate Plečniku, kojeg je upoznao u Pragu dok je renovirao Masarykov dvor. Jako mu se dopao i kao stručnjak i kao čovjek, pa je savjetovao prvoga gvardijana našeg današnjeg samostana fra Arkanđela Brkića, a ovaj je otišao u Ljubljanu i zamolio Plečnika da se prihvati posla. Arhitekt se kratko nećkao, ali je na kraju prihvatio izazov i napravio plan koji je i realiziran - govori nam fra Vujica dok obilazimo impresivan objekt koji je Republika Srbija 2010. godine uvrstila na popis spomenika kulture.

No, s obzirom da je Plečnik bio autor velikoga ugleda, nas je zanimalo kako su ondašnji fratri skupili novac za tog čovjeka, koji u skladu sa svojim ugledom sigurno nije bio jeftin.

Odlazak iz Beograda

- E, molim te, to posebno istakni. To je svet čovjek, koji je znao da franjevci nemaju novca, nego sve moraju isprositi, pa je sve napravio besplatno. Štoviše, zapamtite dobro, nikad nije htio naplatiti ni dolazak iz Ljubljane i plus, uvijek je ostavljao bakšiš za dovršetak crkve. To su rijetki ljudi i on se danas smatra slugom Božjim, a Katolička crkva u Sloveniji pokrenula je postupak njegova proglašenja blaženim. Bio je vrlo religiozan čovjek, odlično je poznavao Bibliju, brojna su mu djela sakralnih objekata u Sloveniji, Pragu, Beču... Bio je genij, izuzetan čovjek i vjernik - nahvalio je fra Vujica čovjeka zaslužnog za jedno od najboljih i najljepših arhitektonskih rješenja sakralnih objekata na ovim prostorima.

- Stalno nam dolaze arhitekti iz cijeloga svijeta kako bi se divili ovoj ljepoti, a možda i upili nešto svetosti koja izvire iz svake cigle postavljene upravo onako kako je to odredio Plečnik. Imamo puno i turističkih grupa, najviše iz Slovenije, jer je on tamo i danas, 60 godina od smrti, iznimno cijenjen čovjek - istaknuo je gvardijan, čiji su se prethodnici, dakle, u Beograd vratili 1926. godine.

- Treba istaknuti da su franjevci provincije Bosne Srebrene u Beogradu bili još u 15. stoljeću. Prvi samostan poznat je iz vremena sv. Ivana Kapistrana, koji je ovdje organizirao obranu Beograda od Turaka 1456. godine. Tada je samostan bio na drugom mjestu, ispod Kalemegdana, a Turci su ga srušili tek 1521. No, franjevci su na ovom prostoru ostali pastoralno djelovati do prve polovice 18. stoljeća, odnosno 1739. godine, kad je Beogradskim mirom između Austrije i Turske Beograd ponovno vraćen Turcima na račun da oni napuste Slavoniju, Ugarsku... Fratri su tada morali napustiti Beograd, iako su mislili ostati, kao i njihova braća u Bosni.

Mislili su da će s Turcima naći neki modus vivendi, da ovdje ostanu raditi, no Turcima se to nije svidjelo i tri mjeseca nakon preuzimanja grada jedne noći su spalili i samostan i crkvu. Fratri su tada otišli u Zemun s procesijskim križem koji se i danas čuva s natpisom o tom događaju u Zemunu. Tada se naša prisutnost gasi sve do 1926. godine - vratio nas je fra Vujica u daleku prošlost ovih krajeva i naroda.

Uglavnom, bosanski franjevci te 1926. godine kupuju tri duluma zemlje između današnje Bregalničke i Pop Stojanove ulice. Zatekli su dvije prizemne kuće, od čega su jednu preuredili u kapelu, a drugu u boravište. Bilo je to, naravno, samo privremeno rješenje i tražilo se hitno rješenje za crkvu i samostan. Tada je arhitekt Božo Katušić iz Zemuna napravio plan sadašnjeg samostana, čija je gradnja počela u kolovozu, a krajem studenoga je useljen. Sljedeća je na redu bila crkva. Nakon što je tadašnji provincijal fra Jozo Markušić odobrio idejni nacrt, kamen temeljac postavljen je u listopadu 1929.

Emica Elveđi / CROPIX

Radilo se velikom brzinom pa je već u prosincu 1932. prvi beogradski nadbiskup fra Rafael Rodić blagoslovio još nedovršenu crkvu tako da je narod mogao dolaziti u crkvu na liturgiju. Od 1934. počinje uređenje interijera. U to vrijeme na područje župe doselilo se nekoliko tisuća katolika pa ih je 1935. već bilo 6500. Svima je bilo jasno da je gradnja crkve bila razumno i opravdano rješenje.

- Ovo je unikatan rad i prva monumentalna crkva u Beogradu. Nije kopija ničije crkve iako se Plečnik malo ugledao na starokršćansku rotondu po uzoru na crkvu Svetog Groba u Jeruzalemu cara Konstantina te na crkve Sv. Donata u Zadru i Sv. Trojice Splitu. Dakle, ima rotondu, ali je produžetkom svetišta i uvodom dobila kružno-cilindrični oblik. Njezin tlocrt, pak, izgleda kao kip našeg zaštitnika sv. Ante koji drži malog Isusa - objašnjava nam gvardijan pokazujući nam pri tome i kip sv. Ante smješten iznad glavnog oltara.

- To je dar Ivana Meštrovića. On je, kao što je poznato, u Beogradu radio spomenike iz srpske povijesti, pa je htio i nama ostaviti nešto od sebe. Odabrao je kip sv. Ante koji je postavljen 1956. godine iznad glavnog oltara kao da lebdi nad njim. Inače, kod svetišta treba imati na umu da je rađeno prije Drugog vatikanskog sabora i tada nije bilo ovog glavnog oltara, pa je od crnog mramora svetištu dan jedan plašt, gdje se slavila misa. Nakon Drugog vatikanskog sabora stavljen je drugi oltar da bi se omogućilo slavljenje mise prema zahtjevima obnovljene liturgije - objasnio nam je fra Benedikt.

Emica Elveđi / CROPIX

Nedovršeni detalji

Unutarnje uređenje također je izvedeno prema Plečnikovu planu, a u dijelu crkve najbližem oltaru sa svake bočne strane nalazi se po jedan kip. Njihov je autor slovenski kipar Božo Pengov, a fra Vujica nam kaže da ih je radio prema Meštrovićevim nacrtima. Na sjevernoj je kip serafskog Srca Isusova, pri čemu je “postolje na kojem Isus stoji na dva kata, čime se želi istaknuti da je to Bogočovjek, s dvije naravi - ljudskom i božanskom”. Na južnoj je, pak, strani Gospin kip s mramornom podlogom i natpisima iz Svetoga pisma o ulozi Blažene Djevice Marije u povijesti spasenja.

- Dao joj je lik jedne bizantske, istočnjačke žene sa slikom goluba koji predstavlja simbol Duha Svetoga da se istakne Isusovo začeće. Osim aureola iza glave i ruku, zanimljiva je i lampa koja stoji sa strane i koju drži zmija kao simbol Vraga, koji je rekao da neće služiti Bogu, a onda je Plečnik rekao: ‘Buš služil!’ i stavio je Vragu svjetiljku u usta da mora stalno svijetliti Gospi - smije se fra Benedikt dok nam objašnjava simboliku Gospina kipa, a onda otkriva i jednu nevjerojatnu zanimljivost.

- Ovdje nam za Veliku Gospu svake godine dolazi mnogo Roma i prolaze ispod oltara pužući kako bi Gospi poljubili noge. Pri tome donesu i po jedno janje koje prvo mora vidjeti Gospa, a onda ga daruju samostanu. Iako je beogradska katedrala posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije, oni dolaze, a ja pojma nemam kako je taj običaj nastao. Nisu katolici, ali su taj kip prepoznali kao svoj i dolaze svake godine, ostavljaju darove, prstenje, lančiće, ručnike, stolnjake, oltarnjake...

Iako je crkva 1962. godine posvećena (gradnju je nakon Plečnikove smrti 1957. nastavio njegov učenik Janez Valentinčič), neki detalji u njoj do danas nisu završeni. Tako primjerice nisu završeni oltari sv. Franje i sv. Josipa, kao ni vijenac oko galerije na prvom katu na kojem bi trebao biti mozaik. Imao je Plečnik i poseban projekt za Križni put, ali ni on nije realiziran, pa je postavljen privremeni, reljefni, od orahova drveta. No, kako sada stvari stoje, pitanje je hoće li ikada biti završeni. Crkva ima čak tri galerije. Prva je namijenjena zboru i na njoj su velike orgulje, druga je potkovičastog oblika, a treća, na vrhu, ophodna.

Emica Elveđi / CROPIX

Šezdeset župljana

- Galerije su nekad bile pune naroda pa su župnici često morali upozoravati vjernike da se ne naginju, pogotovo da ne drže svijeće iznad kako vosak ne bi kapao po vjernicima u prizemlju. Inače, čuo sam da je pri gradnji jedan dečko pao s gornje galerije, sa 15 metara visine. Dolje su bile trijeske i građevinski materijal i mislilo se da od njega nema ništa, ali na kraju mu se ništa nije dogodilo i ja to zovem prvim čudom sv. Ante - kaže nam fra Vujica.

Crkva je visoka 25 metara, a promjer joj je 18 metara, no iznad znatno strši toranj koji je naslonjen na nju. Uzdigao se na visinu od 52 metra, što je još jedna sličnost s Kosim tornjem u Pisi i prava je šteta što su beogradske gradske vlasti dopustile dodatnu urbanizaciju tog dijela grada pa se danas toranj i crkva ne mogu zajedno vidjeti ni iz jednog kuta. Za takav dragulj trebalo se učiniti više kako bi bio dostupan i za fotografiranje. Što se dogodilo s tornjem, pitamo fra Benedikta. Kako se nakosio?

- U početku su toranj gradili paralelno s crkvom, no kad se došlo do visine prve galerije, radovi na tornju privremeno su obustavljeni kako bi se novac mogao utrošiti na dovršetak crkve, jer je to bio prioritet s obzirom na broj vjernika. I tako je toranj za dovršetak morao pričekati 1958. godinu, a završen je u sljedeće četiri godine. Što se dogodilo? Crkva je već imala svoju statiku i sjela je kako treba, no toranj se svojom težinom, kako je išao prema visini, počeo odvajati od crkve i naginjati prema van. Brzo su se našli stručnjaci za statiku i otkrili da je greška u tome što se nije gradio s crkvom i da treba razbiti ploču, pa se toranj malo vratio natrag, ali je ipak ostao i malo nagnut.

Emica Elveđi / CROPIX

Na vrhu je to oko pola metra. Kad dođu Talijani, kažem im da i mi imamo Torre Pendente kao i oni u Pisi - objasnio nam je fra Benedikt povijest beogradskog Kosog tornja do čijeg vrha vodi 256 stepenica. Urbanisti su, inače, prije nekoliko godina ponovno dali zadatak statičarima da provjere je li se dodatno nagnuo i pokazalo se da se navodno pomaknuo za 1,5 cm. Mjerenja i računanja se nastavljaju, a toranj ne predstavlja nikakvu opasnost. Štoviše, mogao bi biti još veća atrakcija, pa da crkvu ispunjavaju turisti kad već nema župljana kao nekad. Ova je župa, inače, jedna od šest katoličkih u Beogradu.

- Imamo oko 60 župljana, uglavnom su to ljudi podrijetlom iz Hrvatske, Slovenije... Puno ih je iz mješovitih brakova, ali prakticiraju svoju vjeru i u crkvi. Imamo i u prosjeku desetero djece godišnje za vjeronauk, ali u globalu, taj je broj znatno pao - istaknuo je za kraj fra Benedikt, 82-godišnjak koji je na čelu samostana od 2012. godine. Prethodno je 44 godine bio profesor liturgije, istočne teologije i latinskog jezika na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, gdje je odgajao i na franjevački put usmjeravao brojnu svoju subraću. Danas u Beogradu vodi samostan, u čemu mu puno pomaže i župnik fra Ilija Alandžak te fra Leopold Rochmes, bivši gvardijan i župnik.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. travanj 2024 22:42