Arhitektu Andriji Mutnjakoviću uskoro će biti devedeset godina, rođendan slavi 29. studenoga. A upravo je objavio novu knjigu “Intencijska arhitektura” koja će večeras biti predstavljena u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU.
Među najpoznatijim građevinama koje oblikovao tijekom karijere su Narodna i univerzitetska biblioteka Kosova u Prištini, Kazalište Trešnjevka u Zagrebu, Turističko naselje Duga uvala u Puli. Sa Žuži Jelinek predavao je pedesetih i šezdesetih godina na Radničkom sveučilištu, ona o modi, on o stanovanju.
S Aleksandrom Srnecom radio je spomenik Lenjinu u Beogradu, projekt je to koji je hvalila Vera Horvat Pintarić. No, najpoznatiji su njegovi vizionarski, futuristički projekti, na prvom mjestu Domobil s kojim je sudjelovao i na jednom arhitektonskim natječaju u Hollywoodu. Projekt je zamišljen poput cvijeta, stambena je to građevina koja se po danu rastvara, po noći i dok pada kiša zatvara.
Ovaj je projekt i na naslovnici njegove nove knjige. Zašto Domobil? “Zato što je to bio i ostao moj najpoznatiji projekt, s kojim bilježim i uspjeh u međunarodnoj javnosti. Primjerice, u Oxfordskom se rječniku upravo ovaj projekt spominje kao primjer kinetičke arhitekture. Jedini sam hrvatski arhitekt koji je spomenut, uz Luciana Lauranu, o kojemu sam, inače, napisao knjigu.
Nedavno sam, u rujnu, držao predavanje na postdiplomskom na Sveučilištu u Veneciji, gdje sam najviše govorio upravo o ovom projektu. Uz predavanje sam napisao i tekst o tome zašto su tratinčice pametnije od ljudi, kao malu provokaciju. Središte tratinčice je život. Latice nemaju veze sa životom, one su čisti pokrov koji se zatvori kada padne mrak i kada počne padati kiša. Upravo sam to želio postići s Domobilom.”
Prištinska biblioteka je izazivala kontroverze jer je bilo onih koji su mislili da je kič. A mi smo rušili čitav arhitektonski sistem razmišljanja
Kibernetički projekt
Je li uz današnja dostignuća ovaj projekt, koji je u svoje vrijeme bio utopijski, moguće realizirati, pitamo našeg sugovornika. “Vjerujem da ni u ono doba nije bio utopijski projekt. To je jedna lagana aluminijska konstrukcija, poput avionskih krila. Vjerovao sam da će se lakše realizirati u Hollywoodu, gdje ima više ljudi s financijskim mogućnostima, te da bi taj projekt mogao biti nešto atraktivno za glumce. U to su vrijeme, uostalom, snimali filmove znanstvene fantastike, i vjerovao sam da će projekt prihvatiti i u tom kontekstu”, kaže.
S vremenom se, kaže, suočavao s raznim pogledima na svoju arhitekturu: “Studente u Veneciji na mom nedavnom predavanju najviše je oduševio upravo Domobil. Neki su smatrali da je ipak utopijski. Sjetio sam se jednog mog profesora, koji mi je, komentirajući moje radove, rekao: I besposlen pop jariće krsti. To je to razmišljanje o mojim projektima.” No, podržavala ga je naša najutjecajnija kritičarka Vera Horvat Pintarić, i mnogi drugi. “Da, svi su me povjesničari umjetnosti podržavali. A bilo je to vrijeme kada sam se i više družio s glumcima i umjetnicima, bili su nekako životniji. Kada sam počinjao raditi, bila su samo četiri arhitektonska biroa, to je bio svijet činovnika.”
S vremenom se sve više ljudi počelo baviti kinetičkom arhitekturom? “Da, u zadnjih pet, šest godina izašlo je desetak knjiga čiji je naziv vezan uz kinetičku arhitekturu. U hrvatskoj je arhitekturi prvi kinetički projekt, s površinom na krovu koja se rastvara, napravio Josip Pičman, još 1931. godine. Već se tada razmišljalo o kinetici.”
“Trešnju sam radio dvadeset osam godina, od poplave do 1995.”
Tajna vitalnosti
Je li Pičman bio jedna od inspiracija da se počne baviti arhitekturom, pitamo našeg sugovornika. “Inspirirao me jedan drugi kolega, kod njegova smo oca, geodeta, našli knjigu, koja se bavila opusom El Lissitzkog. Osijek je grad prizemnica, nije bilo većih zgrada. Listajući monografije, oduševili smo se ljudskim konstruktivizmom, čarobnim oblikovnim idejama. Uvijek me interesirao i Konstantin Melnikov, nedavno sam o njemu napisao članak, imao je sjajne ideje”, priča Mutnjaković.
Uskoro će, dakle, napuniti devedeset godina. Govori žustro i sa strašću o novoj knjizi, člancima, svojem predavanju u Italiji. Je li zato tako vitalan, jer čitav život radi posao koji voli; je li tajna u tome? “Tajna je da svaku večer popijem rakijicu, masnoća se čisti alkoholom, pa ja tako čistim žile svaku večer.”
Mutnjakovićeva biblioteka u Prištini bila je na izložbi u njujorškoj MoMA-i o arhitekturi u razdoblju Jugoslavije. Odabrao ju je Martino Stierli. Ovaj ravnatelj odjela za arhitekturu znamenitog američkog muzeja bio je i u Mutnjakovićevom ateljeu, u kojemu i mi razgovaramo, u kojemu je mnoštvo knjiga. “Vidio je fotografiju kazališta Trešnja i rekao je da mu je to najinteresantnija zgrada u Zagrebu koju je vidio”, kaže. Biblioteka je svojedobno bila na popisu najružnijih građevina svijeta, uz pariški Centar Pompidou.
S druge strane, na 14. Venecijanskom bijenalu, kada je slavni Rem Koolhaas bio na čelu, pokazuje mi Mutnjaković, napravljena je knjiga o stotinu najvažnijih građevina kroz stotinu godina, svaka je predstavljala po jednu godinu. Godinu 1982., kao najvažnija građevina, predstavljala je upravo njegova biblioteka.
Riječ je, u svakom slučaju, o jednom od najkontroverznijih projekata hrvatske arhitekture. Ako treba tražiti pandan u skulpturi, mogla bi to biti Kožarićeva kugla, “Prizemljeno Sunce”, koju ljudi ili vole ili mrze. “Zanimljivo je da to kažete jer sam ja bio na čelu Zagreb Salona kada je Kožarić izložio prijedlog te skulpture, i bio sam među onima koji su omogućili da se realizira.”
A zašto tako oprečni stavovi o biblioteci? “Mislili su da je kič, rušili smo čitav arhitektonski sistem razmišljanja. Da, puno je kontroverzi, nitko nije bio ravnodušan.” Kako je došlo do njezine realizacije? “Naručili su od mene projekt nakon što su vidjeli rad kojim sam sudjelovao na natječaju za biblioteku u Sarajevu”, kaže Mutnjakoivić. “Bio sam u ranim četrdesetima, i bila je to moja prva prava realizacija.”
primjer alternativne kompozicije zgrade; Zelendvor, još jedan Mutnjakovićev nerealizirani projekt stambene zgrade
Predavanja sa Žuži
Kasnije je radio za kazalište Trešnja, koje hvali i Stier. “Ako se ne varam, Trešnju sam radio dvadeset osam godina. Bila je poplava na Trešnjevci šezdesetih godina, zvali su me da dođem i napravim projekt rekonstrukcije nakon što se malo ispumpala voda. Nedostajalo je prostora za glumce, malo-pomalo sam nadograđivao ovaj projekt s godinama, sve do 1995. godine.”
Sada kada prolazite pored ove građevine, je li to što je htio? “Jedan moj prijatelj na otvaranje je doveo unuku koja je tada imala pet, šest godina. Kad su se približavali, rekla je da želi skidati kolačiće s kuće. To mi je bio najveći mogući kompliment, to je kazalište za djecu.”
A kako je izgledalo kada je davao savjete sa Žuži Jelinek? “Ona je bila jedna jako zanimljiva, simpatična žena. Tumačio sam ljudima kako da sami uređuju stan, kako da bude što ljepši i funkcionalniji, a ne da angažiraju druge za to. Govorio sam o kulturi stanovanja, ali i o dizajnu. Jednom sam, dok je bila izložba u Ljubljani, napravio anketu o tome kako ljudi reagiraju na dizajn, pitanje je bilo vole li više moderni ili klasičan namještaj.
Nakon mjesec dana pokupio sam kutiju s listićima koja je tamo stajala. Bio sam u to doba glavni urednik Čovjeka i prostora, časopisa za arhitekturu. Objavio sam kako je dvije trećine ljudi glasalo za moderan namještaj. Problem je bio da su bila samo tri listića.” No, nije ništa lagao, bila je dvotrećinska većina? “Kao i današnji političari, ne lažem”, smije se arhitekt.
Neizvedeni Domobil u Hollywoodu
Nedavno smo radili temu o najboljim nerealiziranim projektima hrvatskih arhitekata. Mutnjaković je istaknuo stambenu zgradu Zelendvor u Zagrebu. Kako kaže: “Anka Mrak-Taritaš nije prvo željela dati građevinsku dozvolu. Rekla je da takav organski oblik ne spada u tradiciju Zagreba, sve mora biti kvadratno. S vremenom smo dobili lokacijsku dozvolu, no došla je kriza.”