ZBIRKA RICHTER

SVE O VILI ZAGORJE Zbog velikog napora i stresa arhitekt Ostrogović umire dok traje izgradnja

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 20.12.2018. u 08:56

Pogled iz interijera Vile Zagorje u vrijeme Tita

Izložba posvećena službenoj predsjedničkoj rezidenciji

Vila Zagorje nekadašnja je zagrebačka rezidencija Josipa Broza Tita, današnja službena rezidencija predsjednice Republike Hrvatske.

Projektirali su je arhitekti Vjenceslav Richter i Kazimir Ostrogović šezdesetih godina prošlog stoljeća, unutar Ostrogovićeva arhitektonskog biroa Centar 51. Richter je bio angažiran putem pozivnog natječaja održanog krajem 1962. na temelju idejnog rješenja Bela hiža.

Vesna Meštrić, kustosica Muzeja suvremene umjetnosti, i voditeljica Zbirke Richter, s Vanjom Brdar Mustapić iz MUO večeras u Zbirci Richter otvara izložbu “Iz arhiva arhitekta. Vila Zagorje” posvećenu upravo ovom projektu. Izložbu čine nacrti iz Arhiva Vjenceslava Richtera koji se čuva u MSU te građa posuđena iz Ureda Predsjednice RH, Hrvatskog državnog arhiva, Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU i Muzeja Jugoslavije u Beogradu. Međutim, kako se navodi, izložba je imala i neka ograničenja: “Izvedbeni tlocrti i presjeci nisu izloženi iz sigurnosnih razloga s obzirom na funkciju objekta. Zbog osjetljivosti, arhivska je građa prezentirana u digitalnom obliku.”

Nacizam i komunizam

U monografiji o Kazimiru Ostrogoviću koju potpisuje Idis Turato moglo se pročitati i kako je radeći na Vili Zagorje arhitekt preminuo u 58. godini života, odnosno da “na vrhuncu svoje karijere izvodi niz banaka, javnih građevina i Gradsku vijećnicu. Također sudjeluje u radnom timu koji planira i izvodi Titovu rezidenciju u Zagrebu. Zbog velikih napora, svakodnevnog stresa i bespoštedne predanosti pozivu arhitekta, naglo umire u Zagrebu 15. lipnja 1965. godine”. Richter je Ostrogovića nadživio gotovo četiri desetljeća, umro je 2002. godine. Međutim, život mu nije bio lak, jednom je Vera Horvat Pintarić o njemu napisala: “Imao je tipično europsku biografiju u koju se upleću i nacizam i komunizam. Gestapo ga je optuživao da je komunist, a kad je slučajno izbjegao smrt, komunisti su ga optuživali da je bio agent Gestapoa u logoru. Izvukao se jer je dan i noć igrao šah sa samim sobom, i zato ga nisu slomili.” Richter je, naime, u zatvoru bio pet puta, jednom čak osuđen za ubojstvo koje nije počinio. On je upravo jedno od posebno istaknutih imena na izložbi “Betonska/konkretna utopija. 1945.-1980” u njujorškoj MoMA-i.

 

Vila nad vilama

U intervjuima se Richter često znao prisjećati rada na ovoj vili. Tadašnji ministar unutarnjih poslova Stevo Krajačić, naime, rekao je da tadašnjem predsjedniku žele napraviti vilu nad vilama, da im je, također, želja da Tito dulje boravi u Zagrebu, a vjerovali su da će ga kvalitetna arhitektura inspirirati. Međutim, na samom otvorenju, prisjećao se Richter, arhitekti, koji su čekali u prostorijama za osoblje, nisu niti upoznali Josipa Broza. Saznali su iz druge ruke da je bio zadovoljan izgledom. Richter, pak, nije bio do kraja zadovoljan izgledom, bilo je i dosta ustupaka. Jedna su od temi izložbe upravo ti ustupci, kako navode autorice: “Izgradnja Vile Zagorje bila je veliki državni projekt u kojem su sudjelovali vrhunski profesionalci, no u konačnici je ipak rezultat kompromisa i nije Richterovo integralno arhitektonsko djelo, pa joj je i on sam nalazio zamjerke. Bez obzira na to, dijelovi koje je osmislio predstavljaju visokokvalitetnu, iznimno kreativnu i raznovrsnu materijalizaciju njegovih teorija”. Odnosno, “bila je riječ o projektnom zadatku velike državne važnosti i na konačni projekt i njegovu realizaciju utjecali su mnogobrojni zahtjevi i vanjski faktori, čime je autorska sloboda u projektiranju bila ograničena”. Neko se vrijeme razmišljalo o tome da se Muzej suvremene umjetnosti premjesti u te prostore, kratko se pisalo o tome, ideji se nije protivio niti sam Richter, međutim, odustalo se od te ideje.

Kako, dalje, tumače autorice izložbe, natječaju na kojemu je pobijedio Richterov projekt, a pridružio mu se Ostrogović, prethodio je projekt arhitekta Drage Iblera, s početka šezdesetih, i osjeća se djelomice i utjecaj Iblerove koncepcije. Svim je projektima, među ostalim, zajednička povezanost s okolnom prirodom velikim staklenim plohama.

 

No, Kazimir Ostrogović bio je uključeniji u sam proces izgradnje, dok su interijerske teme bile Richterova specijalnost. Interijer prizemlja radio je sam Richter, a manje je poznato da su interijer gornjeg kata radile arhitektice Daša Crnković i Božica Ostrogović. Božica Ostrogović bila je supruga Kazimira Ostrogovića. Dragica Daša Crnković Očko, podsjetimo, majka je naše poznate operne pjevačice Dunje Vejzović, a njezin je opus tek nedavno revaloriziran, barem djelomice: od 1958. do 1974. dva je puta boravila u Africi djelujući u Etiopiji, Zambiji, Svaziju i Sierra Leoneu, i zasebno je obrađen njezin afrički opus u kontekstu djelovanja hrvatskih arhitekata u zemljama Trećega svijeta.

Slike

Što se tiče Richterova doprinosa, a to je tema ove izložbe, tumači se, među ostalim, kako u interijerima “brojne varijacije geometrijskih motiva parketerije u četiri salona u prizemlju predstavljaju suvremenu Richterovu interpretaciju raskošnih primjera u palačama i dvorcima kojima je bio direktno inspiriran, kao što je Ermitaž”. Sve je, nadalje, bilo u skladu s tadašnjim strujanjima. Richter je nadgledao i zamislio rasvjetu, a manje je poznato da je Ivan Kožarić izradio model u kiparskoj glini za rasvjetne kalote od bijelo obojenog gipsa.

Richer nije određivao likovni program, no predvidio je smještaj slika monumentalnih dimenzija Krste Hegedušića Hrvatski povijesni gradovi i Miljenka Stančića Grad Varaždin na nasuprotnim zidovima, koje i danas čine likovnu opremu Velikog, odnosno, Svečanog salona.

Uz nabrojane autore, na ovom je projektu sudjelovao još niz stručnjaka: arhitekti Milan Čanković, Nebojša Weiner, Maja Šah-Radović, Olga Koržinek... Uz unutrašnje uređenje salona, stijena i namještaja prizemlja navodi se ime egzatovca i teoretičara dizajna, arhitekta Zvonimira Radića, statičar Sergij Kolobov je radio na stubištu, arhitektice Angela Rotkvić i Silvana Seissel bile su zadužene za krajobrazno uređenje prilaza i neposrednog okoliša vile. U izvedbi i opremanju objekta sudjelovali su brojni domaći proizvođači, Tempo, Kristal Samobor, “Marko Šavrić”, “Stjepan Sekulić”, “Ivan Šikić”, “Andrija Žaja”, Interplet i dr. Neke je od reprezentativnih staklenih rasvjetnih tijela u prizemlju izradila slavna bečka tvrtka E. Bakalowitz & Söhne.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo