Ako ste ovih dana u onom dijelu Ilice ispod Britanca koji svjedoči o rasulu hrvatskog društva zadnjih 30 godina, ali i o posljedicama potresa iz ožujka ove godine, vidjeli šest crvenih platnenih križeva ovješenih na oštećenim zgradama - radi se o umjetničkoj akciji Aleksandra Battiste Ilića. Križevi su veliki, pet puta pet metara, vrlo jasne simbolike. To je dio njegova umjetničkog projekta koji radi već 20 godina, “Projekta Ilica”.
Prije dvije godine postavio je na pločnike velike plastične igračke-čudovišta, napravio urbana koloristička igrališta nasred Ilice i izazvao veliku pozornost građana. “Propitujem kako umjetnost izvan institucija, na ulici, može senzibilizirati i pomoći zajednici u kojoj živi”, kaže Battista Ilić. “Pričamo samo o Zakonu o obnovi, a ljudi su postali apstraktni. Svojim križevima sam poručio: Zagrebu treba hitna pomoć!”
Vaš je čin umjetnička akcija...
-... a tehnika kojom se koristim je urbani kolaž. Umjesto platna ili papira koristim se pročeljima zgrada. Dramaturški je to metafora i groteska, s misijom da se probudi svijest o zapuštenosti, detektira neuralgična točka, potakne ljude... ono što je uvijek i bila uloga umjetnosti.
I ljudi reagiraju?
- Nisam primijetio ikog da je ostao ravnodušan, ljudima to treba. “Svi pričaju o tome, cijeli grad.” Konceptualni rad se obično smatra hermetičnim, ali ne... svaki čovjek se našao uhvaćen u aktivnoj situaciji. Od postavljanja križeva i divne suradnje s mojim susjedima, jer i ja tu živim.
Ljudima treba - umjetnička gesta?
- Prije svega, ljudska gesta, a umjetnici su najbliži toj gesti.
Kad prevladaju umjetnički ego...
- Stanarima treba utjeha. Ja se u tim situacijama vraćam priči o pećinskom čovjeku, koji je slikao na zidovima pećine prizore lova, ne da bi izlagao u MoMA-i i zaradio puno para, nego ga je mučilo - hoće li uloviti hranu za svoju zajednicu. Grad je moja suvremena pećina.Izlagao sam u najprestižnijim svjetskim muzejima i počeo sam se u jednom trenutku pitati: zar je to umjetnost? Što može biti umjetnost danas, a da nije zatvorena u svom malom krugu, da jedni drugima idemo na otvorenja... I to je jako važno, ali…
Odgovor je u aktivizmu, angažmanu?
- U gesti. Ako se mi povučemo u svoje institucije i baš nas briga za sve, to je odbijajuća gesta. Obično se smatra, nekakav je kliše, da su umjetnici naivni, ne smatra nas se interesnom grupom, i to nam je otvorilo vrata. Smatra nas se entuzijastima...
Da, ali, imate Jeffa Koonsa ili Damiena Hirsta, koji su svojom, hajde, diskutabilnom, umjetnošću, zaradili stotine milijuna dolara.
- E, to su već kreativne industrije, spoj kapitala, sustava moći, marketinga, galerije.
A i jedan i drugi se legitimiraju kao “iskreni” u svojoj umjetnosti, članovima zajednice.
- Da, ali ti moraš sa zajednicom i živjeti, moraš to svojim životom verificirati, time zaslužuješ tu temu. Tu je temeljno pitanje: koja je prava uloga umjetnosti?
Pa?
- Osnovna razina umjetnosti je emocija, najsloženija komunikacija koja postoji. Istovremeno i najdirektnija, jer nama treba desetinka sekunde da stvorimo emociju... To je prostor u kojem umjetnost stvara. Netko to može raditi na papiru, netko u gradu, netko kroz percepciju socijalnih odnosa. A uvijek je bitno da se pokrene onoga koji gleda, koji sudjeluje. Nakon svih tih svjetskih institucija u kojima sam izlagao, pitao sam se... može li umjetnost pokrenuti jedan grad.
Može li?
- Pa vidite... može!
Jeste li nekad morali uvjeravati ljude da to što radite nije zafrkancija, da ih ne ismijavate...?
- U početku, čak i kolege umjetnici bili su podozrivi, iako su znali da imam vrlo jaku profesionalnu umjetničku karijeru. Godine 2015. počeo sam “Projekt Ilica” raditi s Ivanom Nikolić Popović, to mi je bio važan trenutak, povećali smo “format”... ali i onda je bilo - je li te to poslao Bandić ili policija, novinari...? Ove godine smo dva puta imali “zatvaranje Ilice” zbog našeg projekta. Prodefilirali su deseci tisuća ljudi. Nakon toga više nijednog čovjeka ne moramo pitati hoće li participirati. Svi pitaju: kad ćete opet? Zovu me iz cijelog svijeta, od gradskih vlasti Londona ili Pariza do nerazvijenih i siromašnih zemalja da govorimo, imaginiramo i djelujemo. To su ljudi koji se brinu o održivoj budućnosti svojih gradova.
Radili ste s legendarnim Tomom Gotovcem, pentrali se po Sljemenu svake nedjelje deset godina.
- Bio je to naš Weekend Art. Sljeme je, znamo, jedan od zagrebačkih rituala. Kupio sam primitivnu kameru s najboljim objektivom na svijetu, i kako smo hodajući pričali o književnosti, predstavama, fotografima, to nam je bila inspiracija da se na poze iz tih djela referiramo, u njih “postavimo”. Da preko fotografije pošaljemo gestu akcije za prirodu na umjetnički način. Te fotografije su višestruko obišle cijeli svijet. Za tih deset godina napravio sam pet tisuća fotografija autoklipom. Bio je to performans bez publike, neki put i opasan, morao sam skakati između njih dvoje, Gotovca i Ivanu Keser, u potoke, u provalije... Ove godine smo s Weekend Artom ušli u prestižnu britansku ediciju Thames&Hudson, World of Art, s jedinom fotografijom iz Hrvatske 90-ih, još jedino David Maljković ima reprodukciju u od posljednjih 30 godina. U rigoroznom izboru za Istočnu i srednju Europu tu su i Gorgona, EXAT, konceptualna scena, eksperimentalna scena, Gotovac... to je ono što svijet cijeni kao naš doprinos. Tu je i najznačajnija svjetska izložba prošle godine baš o našem modernizmu u MoMA-i.
Smatrate se konceptualnim umjetnikom?
- Multidisciplinarnim. Društvenim. S elementima konceptualnog, performansa, filma, fotografije...
Kakvo mišljenje ima umjetnik vašeg tipa prema, recimo, Meštroviću, ili Kraljeviću, ili Vlahi Bukovcu?
- Oni su vrhunski...
Ali...
- Postoji “ali”. Napravili su i svjetske uspjehe, ali ima manjka vizije i supstance, a viška nedosljednosti i stiliziranja. Recimo, kod Meštrovića postoje ti jaki rodenovski volumeni, a onda ih je nedosljedno završio u secesijskim prstima. K tome, za mene je umjetnost prije svega stav, ljudska gesta, a estetika je samo prirodna posljedica tog stava. I, nisu bili vizionari, oni su bili vrhunski majstori, ali malo su tapkali za vremenom... iako je ono što su ostvarili već puno. Pritom jednako cijenim sve umjetničke medije.
Tko je najveći hrvatski umjetnik, osim Aleksandra Battiste Ilića?
- Ne moram to uopće izricati, to je pokazao interes svjetskih institucija... Sanja Iveković. Onda i Tomislav Gotovac, Mladen Stilinović, Gorgona, EXAT, Braco Dimitrijević, Knifer, Mangelos, Bakić, Kožarić, Bučan... Zapravo, ima ih podosta za ovako malu sredinu… To je fenomen.
Sanja Iveković, jedna od začetnica feminističke umjetnosti u svijetu.
- Da. Nije uzimala trendove, stvarala je trendove, kao i Tomislav Gotovac... Na kraju, Marina Abramović Gotovca uvijek naziva svojim “duhovnim ocem”. I - svi oni su napravili svoje masterpieces u Ilici! Akcije Grupe šestorice – u Ilici!
Ali, Iveković u Savskoj... na svom balkonu.
- Da, ali ona i Martinis su imali galeriju tu u kvartu, u Mesničkoj. Legendarni Gotovčev performans “Zagrebe, volim te” nastao je u Ilici. Dimitrijević i Trbuljak isto su radili u Ilici, Tošo Dabac - u Ilici!
Pa i vi.
- I ja.
Tko je vaš umjetnik nad umjetnicima?
- Nema pojedinca. Uvijek su to atmosfere. Pa onda iz njih iziđu neki pojedinci. Od avangardi koje su ovdje bile fantastične prije rata do EXAT-a ili Gorgone ili...
Kako ste se vi našli u umjetničkim vodama?
- Išao sam u tehničke škole, u Ruđer, i u Prirodoslovnu školu, ali već sam u početku srednje škole osjetio da sam umjetnik... da tako kažem. Nisam išao u Primijenjenu, a kad sam došao na prijemni na ALU dobio sam 100 posto bodova. Kao tinejdžer sam navečer išao spavati, tresući se u groznici: kad ću ujutro nastaviti crtati?
Niste onaj konceptualac za kojeg se smatra da ne zna nacrtati čovjeka?
- Ja sam onaj konceptualac koji je na ALU, na Grafici, gdje je bio potreban rigorozno jak crtež, i kad je kandidata bilo 15 na jedno mjesto ili čak i više, dobio maksimalan broj bodova. Svih pet dana crtao sam aktove, portrete, i sve zadatke - tušem i perom... A tušem kad jednom povučete crtu, nema više brisanja. Kad sam osjetio da sam iživio tu narativnu crtačku potrebu, počeli su me proganjati razlozi... zašto ja to zapravo radim.
Pa?
- Istraživao sam. Ne iluzije, nego imaginacije. Neki mogući bolji svijet. Bili smo dobra generacija, radoznala. Odmah iza ugla Akademije bila je Kinoteka, a knjige sam razmjenjivao i družio se s Mladenom Stilinovićem i Sanjom Iveković... koji tada još nisu bili toliko globalno prepoznati. Gotovca sam upoznao malo kasnije. Imao sam potrebu sve to povezati... Danas na ALU i predajem “nove medije”. Zanimao me taj multidisciplinarni pristup. Izložba u MoMA-i, koju sam spomenuo, pokazala je što naše vizije znače svijetu. U urbanizmu, arhitekturi, odgovornom planiranju i stanovanju, u umjetnosti našeg modernizma nađeno je ono što današnjem svijetu fali da bi se nosio s društvenim krizama, klimatskim promjenama, pandemijama…
Svemu onome prema čemu ide ovaj svijet?
- Tako je. Zadnjih 30 godina svijet je dobio strašno ubrzanje, baziran je na brutalnoj eksploataciji ljudi i prirode. Mi smo u Europi donekle privilegirani, ali ta jedna bahatost prema klimi, prirodi, ljudima, vrijednostima, ljudskosti... sad je to počelo stizati na naplatu. Simptomi su tu, a i nepripremljenost. Ako se digne razina mora, naš mediteranski način života nestaje... U tome se vidi da najšira kultura, kultura života, mora onu emociju koju je nekad imala prema potrošačkom društvu preorijentirati u poštovanje i prirode i drugih ljudi. E, to je poruka i mojih crvenih križeva...
Dovoljno respektiramo umjetnost da nam ona uspijeva nešto reći?
- Za to trebamo biti ljudi…a kao što Bare kaže: gdje je nestao čovjek? Zapuštenost ove kulturne jezgre grada, to je samo simptom nestanka čovjeka. Razumijem da su šoping centri izvor novca, PDV-a, ali daj neki balans... nemojmo srljati. Ipak, kad zagusti, itekako respektiramo umjetnost, ona nam daje nadu.