‘Nova pluća Srbije‘

Antonio Grgić i Mia David pobijedili na natječaju za Spomenik žrtvama genocida u Srebrenici: ‘Bit će to ozdravljenje Srbije‘

Ilustracija

 

 Photoalto/Profimedia
‘Za svakog ubijenog jedno drvo. Te sadnice će rasti, razvijati se i stvoriti šumu. Taj početak treba prerasti u šumu svih žrtava...‘

Na natječaju za Spomenik žrtvama genocida u Srebrenici na području Srbije pobijedili su arhitekt iz Hrvatske Antonio Grgić i arhitektica iz Srbije Mia David, inače kći srpskog pisca Filipa Davida. Koncept je spomenika sljedeći: "Šuma se sadi za žrtve genocida u Srebrenici. Za svakog ubijenog jedno drvo. Te sadnice će rasti, razvijati se i s vremenom stvoriti šumu. Taj početak treba prerasti u šumu svih žrtava i tako postati prostor ozdravljenja Srbije. Način da se ponovno diše. Nova pluća Srbije".

Riječ je o natječaju "Praznina", za spomenička rješenja kojima bi se pamtile žrtve genocida u Srebrenici, a kojeg je raspisala Inicijativa mladih za ljudska prava. Žiri u sastavu povjesničarka Olga Manojlović Pintar, umjetnik Vladimir Miladinović i grafički dizajner Bojan Hadžihalilović dodijelio je uz prvu, tri ravnopravne druge nagrade. Ravnopravno su nagrađeni projekti "Srebrni svjetionik" Borisa Petrovića, "Spomen soba // Praznina" Vladimira Pajića i "Kapija mira" Milke Kosanović.

Mia David i Antonio Grgić, u natječaju koji je pobijedio u Srbiji, dalje navode: "Stalno smo fokusirani na to da spomenik mora biti u Beogradu i da treba pronaći odgovarajuću lokaciju. Sve i da država želi u tome sudjelovati, bilo bi pitanje što je dobra lokacija s obzirom na to da spomenik nije na mjestu stradanja. Naše je stajalište da lokacija nije važna. Da može biti bilo gdje. Da treba birati onu koja je financijski najdostupnija. Lokacija je tamo gdje pronađemo parcelu odgovarajuće veličine koju možemo kupiti od donacija".

Dalje, smatraju: "Obitelji žrtava mogu dobiti satisfakciju jedino ako im se dopusti pravo da postoje. Želimo pokrenuti zajednicu kako bismo na bazi donacija i doprinosa obilježili svaki život koji je nestao. Posaditi šumu. Dati ljudima mogućnost da sudjeluju, da budu dio nečega. Da izaberu drvo koje hoće darovati, da daju doprinos nečemu što će ostati i poslije nas".

Kad se sadi šuma, sadnice se prvo sade gusto, dva do tri metra, da bi se poslije, kad se stabla formiraju, rasadila na veći razmak, šest do sedam metara udaljenosti, kako bi se mogla razvijati dalje. Razmak na kojem se sadi ovisi od više faktora: vrsti zemlje, vrsti biljaka, mikro klimi. "Inicijalno, da bismo zasadili 8372 stabla, potrebno je oko 14 hektara zemlje, ako su stabla međusobno udaljena četiri metra. Usporedbe radi, 14 hektara je veličina četrnaest nogometnih stadiona, 504 teniska terena ili površina između Terazija, Bulevara kralja Aleksandra, Ulice kralja Milutina i Mišarske", kažu.

image

Antonio Grgić

Željko Hajdinjak/Cropix

S vremenom, smatraju, šuma bi mogla postati znak/mjesto za sve žrtve ratova s prostora bivše Jugoslavije. "Šuma se ne treba saditi u rasteru. Ona treba materijalizirati živote onih koji su ubijeni, a ni ti ljudi nisu bili svi isti. Zato sadnice trebaju biti od različitih vrsta drveća, tako da svaki pojedinac može kupiti ono drvo koje želi. Tako šuma postaje više organska, drveće raste različitom brzinom. Dobije se ‘zajednica‘ pojedinaca (stabala) koji grade međusobne odnose."

Imaju i produkcijske troškove. Cijene zemljišta, kažu, ovise o lokaciji, a za sadnju šume, izračunali su, treba oko 80.000 eura.

I dalje nastavljaju: "Spomenik žrtvama genocida u Srebrenici na području Republike Srbije otvara pitanja. Jedno od ključnih je na koji način spomenik može postati činjenica u prostoru, a ne samo proizvod konceptualnih i aktivističkih umjetničkih praksi koje imaju ograničen doseg kruga istomišljenika. Primjere takve prakse gledamo desetljećima na postjugoslavenskom prostoru i često poslije njih ostaje samo osjećaj poraza i koraka unatrag.

image

Mia David

Privatni Arhiv/

Zato je ključno pitanje na koji način taj od države neželjen spomenik kao neosporna činjenica u prostoru može uključiti u svojoj komemoraciji istu tu državu koja ga ne želi i koja na sve načine osporava njegovu gradnju. Na koji način državu natjerati da živi u suživotu s tim spomenikom, da se mijenja i raste u skladu s njim, da na kraju spomenik promijeni samu državu".

Antonio Grgić diplomirao je arhitekturu na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, trenutačno je na doktorskom studiju na Institutu za teoriju arhitekture, povijest umjetnosti i kulturologiju Arhitektonskog fakulteta Tehničkog sveučilišta u Grazu. Mia David je arhitektica, kustosica i scenografkinja, magistrirala je i doktorirala na Grupi za scenski dizajn na Umjetničkoj akademiji u Beogradu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
04. ožujak 2024 21:42