Ministarstvo branitelja RH preko Hrvatskog društva likovnih umjetnika raspisalo je natječaj za likovno rješenje spomen-obilježja za groblje žrtava iz Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, za koji je, kako se navodi, “cilj podizanja spomen-obilježja na primjeren, dostojanstven, čitak i jedinstven način odati počast žrtvama svih totalitarnih režima Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja”.
U propozicijama natječaja među ostalim navode da su “svrha i konačni cilj podizanje spomen-obilježja koje bi svojom pojavnošću kao svojevrsni podsjetnik omogućilo očuvanje sjećanja na stradale žrtve i otelo ih vremenu zaborava. Predviđa se brža godišnja dinamika provedbe podizanja spomen-obilježja na različitim lokacijama diljem Hrvatske. Procjenjuje se da u Republici Hrvatskoj postoji velik broj lokaliteta masovnih i pojedinačnih grobišta žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja”.
Pozvani autori
Pravo na sudjelovanje imaju umjetnici koji su realizirali najmanje tri skulpture u javnom prostoru, oni koji su završili Likovnu akademiju i imaju dobre izložbene reference, rok je za predaju radova 28. lipnja. Pozvano je petero autora: Petar Barišić, Neven Bilić, Božica Dea Matasić, Marija Ujević-Galetović i Nikola Vrljić. Prva nagrada je 50 tisuća, druga 30 tisuća, a treća 20 tisuća kuna.
Dan nakon što je raspisan natječaj Udruženje hrvatskih arhitekata stavilo je na svoje Facebook stranice kako je “odbilo provesti Natječaj za ‘likovno’ rješenje spomen-obilježja za groblje žrtava iz Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja”. Međutim, nakon što smo se raspitali za daljnje pojašnjenje, nismo ga uspjeli dobiti, tek neformalno objašnjenje kako je ovo rijedak slučaj da se nešto što djeluje u javnom prostoru raspisuje preko likovnjaka, a ne arhitekata, te da ne mogu stajati iza ovakve formulacije natječaja.
Antonio Grgić, član nakladničkog vijeća Udruženja arhitekata Hrvatske, arhitekt koji se često bavi javnim spomenicima, a trenutačno je u Grazu na doktorskom studiju Instituta za teoriju arhitekture, povijest umjetnosti i kulturne studije Arhitektonskog fakulteta Tehničkog sveučilišta, upravo na temu spomenika, kojom se i inače i u praksi i teoriji bavi, obrazložio nam je svoj stav. Kako kaže: “Kada zrela društva govore o društvenom sjećanju i memorijalizaciji mrtvih, govore o tome vrlo tiho i s pažnjom, to je preduvjet uspješnog društvenog dijaloga kada se govori o bolnim temama - govoriti tiho i slušati sugovornike. Jer spomenici mogu služiti kao točke mira, kao mjesto pomirbe ili pak mjesto sukoba. U zrelim i odgovornim društvima spomenici se koriste kao oruđa društvenog pomirenja, posebno u slučajevima kada je društvo tako podijeljeno kao što je to naše.
Društvena i politička rasprava i promišljene spomeničke prakse mogu pomoći izlječenju traumatiziranih i podijeljenih društava. Nemoguće je iz teksta ovog natječaja decidirano iščitati njegove ciljeve, ali s obzirom na metode donošenja i na niz praznina u natječaju - o kakvom se spomeniku svim žrtvama radi, o kojim se totalitarnim režimima radi, na kojim će lokacijama biti postavljen - može se otvoreno tvrditi da ovaj natječaj nema za cilj pomirenje niti da ima za cilj dijalog. Prije mi se čini da ideološkom instrumentalizacijom spomeničkih praksi podgrijavamo jedan kontinuirani građanski rat, u kojem borba protiv totalitarizma može postati uvod u nove oblike totalitarističkog ponašanja čiji je prvi preduvjet lažna deideologizacija.
Ta deideologizacija zapravo ima za cilj ideološko samoubojstvo Republike Hrvatske koje će ostaviti brisani prostor za već viđene i propale političke ideje. Kompromiserstvo političke elite koja dopušta takvu situaciju već dolazi na naplatu svima nama kroz urušavanje društva kojem svi svakodnevno svjedočimo.”
Bakićevi spomenici
Ivana Andabaka, ravnateljica HDLU-a koje provodi natječaj i tajnica natječaja, kaže: “Traži se likovno djelo, a ne arhitektonsko i ne vidim razloga da se takvi natječaji uvijek provode preko Udruženja arhitekata Hrvatske. Na terenu će u pojedinim dijelovima Hrvatske naručitelj, kad krene u izvedbu, angažirati stručni tim arhitekata i geodeta. Uostalom, naručitelj je u suradnji s jednim arhitektonskim studijem već proveo isti natječaj 2013. godine, čije je rješenje koje potpisuju arhitekti izvedeno na tri lokacije i od kojeg se odustalo iz niza razloga”.
O svemu se žestoko raspravlja i na društvenim mrežama. Zastupnik u Gradskoj skupštini i kustos Muzeja suvremene umjetnosti Tihomir Milovac reagirao je na sljedeći način: “Prema propozicijama natječaja ne mogu sudjelovati, ali svejedno mogu predložiti umjetnicima i ocjenjivačkom sudu da se osvrnu oko sebe i ozbiljno procijene što oni to zapravo rade. Kakav to zajednički spomenik svim žrtvama i kojih to totalitarnih režima te na kojim će to grobljima biti postavljen taj jedinstveni spomenik. Notorno je pitanje, ali ga treba ponavljati: mogu li se politički izjednačiti svi stradali i koji je povod da to učinimo? Jesu li provoditelji konzultirali širu javnost i dobili podršku za amalgamiranje žrtava rata.
Ili bolje, zašto kao društvo nemamo snage imenovati počinitelje zločina bez obzira na kojoj su strani u ratu bili i potom rasterećeno zakoračiti u 21. stoljeće (oops! pa već smo 20 godina u njemu!). Ovakvo skrivanje iza “svih totalitarizama” nije ništa drugo nego korak do rekreacije zla. Ipak, evo mog prijedloga ocjenjivačkom sudu. Dakle, ponavljam, osvrnite se oko sebe i prebrojite koliko je obilježja žrtvama iz Drugog svjetskog rata srušeno proteklih 25 godina i hoće li natječaj memorirati i njih?
A među njima jedan je za koji bi se svi koji tako žarko žele ispraviti povijesne nepravde trebali žestoko zalagati i čija bi rekonstrukcija trebala biti prava gesta zrelog društva. Radi se o Bakićevu spomeniku u Kamenskoj podignutom u čast naroda Slavonije (stradalom od nacista i ustaša u Drugom svjetskom ratu). Simbolička, ali prije svega umjetnička vrijednost nadilazila je i još će dugo nadilaziti ove i ovakve politički nezrele i povijesno revizionističke natječaje”.
Sukobi
Inače, osim oko ideoloških, posljednjih su se godina Udruženje arhitekata Hrvatske s jedne strane i likovni umjetnici s druge često našli u situaciji da “ratuju” oko propozicija natječaja. Podsjetimo na pismo koje su poslali kipari na inicijativu Alema Korkuta, profesora kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti, i autora niza javnih spomenika, u kojemu je pisalo: “dovoljno je bilo pročitati uvjete natječaja za Spomenik domovini iz 2016. ili Spomenik žrtvama holokausta u Zagrebu iz 2017. koje je raspisalo Udruženje hrvatskih arhitekata da bi se jasno vidjela praksa isključivanja kipara iz mogućnosti autonomnog autorskog pristupa”. Arhitekti su odgovorili da bi prostorna intervencija trebala biti interdisciplinarna sinteza arhitekata, kipara, multimedijalnih umjetnika i sl.