Izložba “Zbirka Kurjak” otvara se krajem siječnja u Umjetničkom paviljonu, u sklopu ciklusa “Privatne kolekcije u javnoj instituciji” i moći će se pogledati sve do 17. ožujka. Do sada su u sklopu ovog ciklusa pokazane zbirke Vugrinec, Hanžeković i Roglić. Zbirka Kurjak vlasništvo je liječnika i znanstvenika Asima Kurjaka, koji je s nama razgovarao o svojoj kolekcionarskoj strasti o kojoj do sada nije javno govorio. Prati što se zbiva na likovnoj sceni, ovih se dana, kaže nam, sprema otići do Laube gdje na prodajnoj izložbi među ostalima izlaže i Đuro Seder, slike ovog devedesetjednogodišnjeg umjetnika sljedeće su koje želi kupiti za svoju zbirku.
Na izložbi ćemo među ostalim moći vidjeti slike “Dalmatinski ribari” Vlahe Bukovca, “Poluakt žene u fotelji” istog autora, “Troje prijatelja” Vilka Gecana, Becićev “Ležeći akt”, “Pijanku na otoku” Ignjata Joba, “Ulične demonstracije” Ede Murtića, “Doručak” Miljenka Stančića, “Rezani porezani” Nives Kavurić Kurtović... Na samom početku razgovora kaže nam: “Kolekcije liječnika, ali i ljekarnika osobito su utjecale na likovnu klimu, tako da na vlastitu zbirku gledam kao na nastavak te tradicije. Poznata je, primjerice, zbirka ljekarnika Hinka Brodjovina te kasnije liječnika Ante Šercera. I mnogi moji današnji kolege imaju zanimljive zbirke, neke od njih potaknula je nadolazeća izložba iz moje zbirke tako da sada i oni razgovaraju s galerijom. Moja je zbirka, vjerujem, najveća među liječnicima, no nije jedina”.
Kad ste počeli sakupljati svoju zbirku?
- Prije točno pedeset i tri godine. Počelo je slučajno jer je moj rođak pokojni slikar Mersad Berber. Banjolučki sam gimnazijalac i često sam se znao družiti s Berberom i Tomislavom Ladanom, iako su njih dvojica bili par godina stariji. Svi smo zajedno otišli u Zagreb. Inače, moj drugi rođak, koji se sada probio na sceni, je Zlatan Vehabović.
Po kojoj Vam je liniji Zlatan Vehabović rođak?
- Moja majka je Vehabović. Oni su banjolučka obitelj, grobovi su njezinih roditelja do groba mojeg oca i majke. To je jedna skromna, radišna obitelj, a on je po mojem mišljenju čak i previše samozatajan u odnosu na talent koji ima. Na izložbi će u Umjetničkom paviljonu iz moje zbirke biti četiri slike Zlatana Vehabovića, od pet koliko ih imam. Kustos izložbe Igor Zidić inače i sam mi je rekao da smatra da je on najbolji mladi hrvatski slikar, i to prije nego što sam mu rekao da smo u rodu. Naravno, ako naiđe neko djelo, kapitalac, za njega ću se odlučiti, no sada se primarno okrećem prema mlađim hrvatskim autorima. Vjerujem da imam dobar osjećaj za autore koji će se dalje razvijati, no prvo čekam da prvo pokažu jednu respektabilnu izložbu. Od Vehabovića sam prvo kupio one koje su nastale tijekom njegova puta na Arktiku, koje je također izložio u Umjetničkom paviljonu. Još me jedna slika koju sam slučajno vidio u novinama posebno oduševila. Nakon što sam je vidio, odmah sam ga nazvao, morao sam je imati. S leđa je naslikana kišna kabanica, ne vidi se lice, morate malo stati pa razmisliti je li ženski ili muški lik. Inače tri smjera dominiraju u kolekciji, lik žene u djelima hrvatskih slikara i kipara, konj i konjanik te mediteranski krajolici.
Može li se onda reći, spomenuli ste banjalučko odrastanje, da vas je Berber uveo u svijet umjetnosti?
- Gledajući retrospektivno, da. Kao srednjoškolac pisao sam priče i pjesme za Plavi Vjesnik, čiji je u to vrijeme bio Pero Zlatar. Poslao sam mu pjesmu koja se zvala Lipa. Bio je zadovoljan, rekao mi je da se u Banjoj Luci razvija mladi slikar Berber, da odem k njemu i kažem mu da ilustrira moju pjesmu. Napravio je dvije slike, obje su objavljene u Plavom Vjesniku i obje je nakon toga poklonio meni. To su moji kolekcionarski počeci, i prva dva djela u zbirci. U početku je to bio hobi, danas je ovisnost. Iskreno govoreći, zadnju bih kunu dao za slike. Prema mojem mišljenju, pravi su kolekcionari oni koji kupuju iz ljubavi i emocija, a ne tajkuni koji mogu kupiti umjetninu nakon što ih je netko uputio. Kad vidim nečiju kolekciju, odmah mogu zaključiti kakav odnos tog vlasnika prema umjetnosti, ima li tu posvećenost, ima li tu žicu. Uglavnom, s Berberom je sve započelo.
Po kojem ključu birate radove, primjerice Berbera ima puno na tržištu?
- Kolekcija ima moj individualni pečat, nemam pretenzija da u povijesti umjetnosti budem neko ime, moj je odabir znanost. Napisao sam i preko stotinu knjiga, sve honorare trošim na nabavku slika. Doduše, u Japanu gdje je tiskano devet mojih knjiga dobijete 23 posto honorara od maloprodajne cijene, dok kod nas, nakon što mi izađe knjiga, više potrošim na plaćanje večere prijateljima. Što se tiče Berbera, zanimalo me kako nastaju njegova djela pa sam često bio s njim u ateljeu dok je slikao, pušio lulu s kavom ispred sebe i šalio se. Želio sam vidjeti kako nastaju lijepa ženska lica, ima li on neki model ili je sve iz glave. Kako u znanosti, tako i u umjetnosti, važna je međunarodna prepoznatljivost. Godinu i pol dana radio sam na jednom znanstvenom projektu u Barceloni, on je u tom razdoblju dva puta izlagao u ovom gradu. Galerije su ga reklamirale kao hrvatskog Velázqueza, radi njegova ciklusa u čast ovom umjetniku. Berber je autentičan slikar. Međutim, po pitanju Berbera, ne bih više pričao, previše sam subjektivan, volim njega i njegovu obitelj, djecu sam mu porodio. U mojoj su kolekciji najbrojnija upravo njegova djela.
Koliko imate sveukupno radova u kolekciji?
- Preko sedam stotina.
Gdje te umjetnine držite, imate li depoe?
- Na više mjesta. Imam u garaži manji depo, no zapravo mi nije potreban. Sad ću vam reći zašto. Slike su na zidovima u mojim stanovima u Zagrebu i Dubrovniku, kao i u stanovima mojih sinova Alana i Igora i njihovih obitelji. Igor je liječnik, ali nikad se nije bavio medicinom, već je poslovni čovjek koji živi i radi u Sarajevu. Alan i njegova žena Ana imaju svoju firmu u Zagrebu i također su uspješni ljudi. Dvojica braće i surađuju. Moj je otac bio poslovni čovjek i očito su taj gen od njega naslijedili. Ja sam jedini u obitelji koji se bavio znanošću, i prvi kolekcionar. Inače, za mene je jedan od emocionalnijih trenutaka da sam moju ljubav prema umjetnosti, koja može biti neobična i skupa, ne moraju je ni svi razumjeti, prenio na moje sinove. Igor, kako živi u Sarajevu, više kupuje bosanske autore i razmišljamo da u ovom gradu napravimo izložbu na kojoj ćemo izložiti i hrvatske i bosanske umjetnike iz razdoblja moderne kako bi ih se na jednome mjestu moglo usporediti. Ja sakupljam i hrvatske i bosanske autora, hrvatskih je oko osamdeset posto u mojoj zbirci. Odabir ćemo izložiti u Umjetničkom paviljonu.
Znači, i vaši su sinovi kolekcionari?
- Jesu, i oni kupuju. Za ovu prigodu nismo dirali spomenute Igorove bosanske autore, no od Alana i Ane izložit ćemo tridesetak radova, svi se ubrajaju u Zbirku Kurjak.
Kako je koncipirana izložba u Umjetničkom paviljonu?
- Moći će se pogledati 150 djela po izboru Igora Zidića. Imam gotovo sve hrvatske slikare, jedino mi nedostaje Juraj Plančić.
Koliko Vam je onda Plančić bolna točka?
- Vrlo. Jednom sam bio nadomak kupnje.
Posuđujete li djela galerijama za izložbe?
- Uvijek. Ja sam taj sretnik koji ima te slike i želim da ih mogu vidjeti i drugi.
Kako ste došli do slike “Dalmatinski ribari” koja je predstavljena na obje nedavne Bukovčeve retrospektive, među njegovim najvažnijim radovima? Je li to najvrednija slika u zbirci?
- Da, to je meni najvažnija i najvrednija slika u zbirci, imam još jednu Vaništinu sliku do koje mi je dosta stalo. Petra Vugrinec mi je pokazala knjigu dojmova nakon izložbe u Klovićevim dvorima, kada se zbroje dojmovi, bila je to po sudu javnosti uvjerljivo najbolja slika na izložbi. “Dalmatinski ribari” osebujna je slika. Nastala je u Francuskoj po narudžbi i prvi put je i jedini izlagana u Parizu. Potom ju je kupio bogati engleski i poslovni čovjek Samson Fox i dugi je niz godina bila tamo. Do slike sam došao preko Igora Zidića i galerista iz Dubrovnika Avde Ćimića s kojim najčešće surađujem. Dan nakon što sam je kupio došli su iz Ministarstva kulture da je stave pod zaštitu, nisam se bunio, takva slika i treba biti pod zaštitom. Imao sam konkurenciju za kupnju slike, ali naposljetku je prodana meni. Svi se slažu da je remek-djelo, i obuhvaća jednu temu s kojom Bukovac nije kasnije nastavio. Slika, naime, ima socijalnu komponentu. Ispripovijedao je čitavu priču. Tri su skupine ribara koji se krvavo muče da izvuku ribu, čekaju ih ljudi s košarama koji odlaze na tržnicu. Ribe su u tom trenutku događanja na slici izvađene i stavljene u košaru, imate dojam da će iskočiti iz slike, toliko je sve naslikano snažno, životno. U razdoblju kada sam kupovao sliku Hrvatska nije bila u Europskoj uniji i trebala je stići u zemlju najbližu Hrvatskoj koja jest članica EU. Iskoristio sam svoje veze u Italiji da slika prođe carinu. Slika je, potom, stigla na zagrebački aerodrom, prema kojemu smo se uputili Igor, Avdo i ja. No na carini su nam rekli da za dozvolu moramo priložiti originalno mišljenje Ministarstva kulture Italije. Imao sam samo kopiju, original je zadržala talijanska carina. Sljedeća sam dva mjeseca plaćao ležarinu dok se nije sve sredilo.
Na koliko je procijenjena ova slika?
- Procjena umjetničkih galerija je 300.000 eura.
Vi ste, pretpostavljam, tada platili manje?
- Bitno manje. No slika nije na prodaju. U Zagrebu smo uredili stan za našeg sina i njegovu obitelj, no oni su se naposljetku ipak odlučili odseliti, a slika je neko vrijeme stajala u tom stanu. Gledam je svaki dan, svaki put na njoj vidim nešto novo, neku novu poruku, strog pogled starca, no s ljubavlju na unuka u prvom planu, ribare koji se muče...
Spomenuli ste Josipa Vaništu, autora poslije Bukovčeve Vama najdraže umjetnine iz kolekcije. Što ćemo još moći vidjeti?
- Na izložbi će biti izložena tri Vaniština ulja, dva su karlovački motivi, moja je supruga inače rođena Karlovčanka. Vaništu možete voljeti ili ne, on nije svakodnevni slikar. Ja sam se volio družiti s njim. Volio sam i Miljenka Stančića. Prvi put će biti izložena i tri netipična crteža ovog umjetnika, tri erotska akta, kojima je ilustrirao Nabokovu “Lolitu”. Imam u kolekciji i devet crteža Milivoja Uzelca, ovaj je slikar bio veliki erotoman. Što se tiče erotike, imam nekoliko Bukovčevih slika na tu temu, po mojem mišljenju erotičniji je od Roberta Auera, čije ću radove također izložiti. Tu je i slika Bele Čikoša Sesije, portret žene koju je nazvao Grofica. Od Gecanovih bih slika izdvojio “Troje prijatelja”, kojom se i poziva na izložbu, to je po mojem mišljenju izvrsna slika, prikazani su portreti dvije žene i jednog muškarca. I inače cijenim Gecana. Međutim, ovdje se pojavljuje i doza lokalpatriotizma jer je značajan dio svojeg opusa ovaj umjetnik napravio u Banjoj Luci. Nadalje, izložit ću i neke Mujadžićeve radove. S Omerom Mujadžićem imao sam, naime, odnos oca i sina, nakon svakog mojeg dežurstva svraćao bih njemu u atelje. Bio je samozatajan, skroman čovjek, no među vodećim hrvatskim slikarima. Imam lijepu kolekciju i žena slikarica, djela Naste Rojc i Slave Raškaj. Vidjet ćete i zagrljeni par Zlatka Price, u pozadini se vide nemir, bura, čamac koji se raspada, no pojavljuje se novi čamac. Moj sin Alan naročito voli splitskog umjetnika Vaska Lipovca pa u kolekciji imamo i njegova djela.
Rekli ste da nikada ne biste prodali Vaništin rad. Prodajete li druge radove iz kolekcije?
- Nikada. Nisam niti jednu svoju sliku prodao niti zamijenio, osjećao bih se kao da amputiram vlastitu kolekciju, kao da amputiram, valjda, dio svojeg tijela. Igor Zidić je napisao da su slike odraz mene kao znanstvenika, liječnika, i to je istina. Moja kolekcija nosi moj individualni pečat, birao sam ono što je kvalitetno po objektivnim kriterijima, ali je uvijek bilo važno da se dopada i meni. Slika prvo mora osvojiti mene, a tek onda ulazi u kolekciju.
Dogodi li Vam se da ne spavate kad želite neku sliku?
- Ja promptno odlučujem kada me se pozove i u pravilu kada dođem na samu kupnju već puno znam o slici. Bilo je i pokušaja da mi se prodaju neke ukradene slike, naročito tijekom rata devedesetih, no u tom razdoblju nisam niti želio kupovati. Uostalom, nitko ne prodaje sliku iz osjećaja blagostanja.
U pozivu na izložbu piše kako je kolekcija počela u pravom smislu razvijati se nakon Vaše specijalizacije u Engleskoj 1970.?
- Da, tih sam godina rijetko kupovao jer sam bio specijalizant, neko sam vrijeme bio i u Kataru, no upravo sam putujući i obilazeći muzeje i galerije shvatio vrijednost hrvatske i bosanske umjetnosti. Nedavno je bila izložba u Modernoj galeriji krajolika koje su slikali talijanski i hrvatski slikari, hrvatski su, uz dužno poštovanje, bolji.
Malo lokalpatriotizma?
- Možda, no nije daleko od istine.
Postoji li još neka slika, osim Plančićeve, koju ste željeli, no niste je dobili?
- U pravilu uvijek kupim one slike koje želim. Sa samim se autorima nikad ne cjenkam jer bih ih time uvrijedio. A trgovci umjetnina dobro već znaju što kojeg od nas kolekcionara zanima i koliko poznajemo ovaj sektor.
Koja, čini mi se da mi nećete reći?
- Neću, no natjecanje među kolekcionarima uvijek je dobrodošlo. Važno se okružiti i dobrim galeristima, već sam spomenuo Avdu Ćimića iz Dubrovnika, korektnog trgovca umjetninama koji dolazi do vrhunskih slikara i s kojim često surađujem, naročito kako sam često, ljeti i po tri mjeseca, u Dubrovniku. Dubrovnik je sam dao neke velike autore, Antuna Maslu, Ivu Dulčića, Đuru Pulitiku, te one suvremene kao što je Josip Pino Trostmann. Pulitiki, kad bih svratio u atelje, ostao bih po tri sata, on je jako volio pričati. U kući u Dubrovniku, koju je u mediteranskom stilu projektirala moja supruga Biserka, sve pršti od kolorita dubrovačkih slikara. Kod splitskih slikara, dvjestotinjak kilometara dalje, paleta je tamnija. Naravno, cijenim i splitsku scenu, od Emanuela Vidovića pa nadalje.
Izdvojili ste Trostmanna. Jedan moj kolega tvrdi da ovaj umjetnik nije dovoljno valoriziran.
- Slažem se. Smatram da je on veliki slikar. Kao i Toma Gusić. Vjerujem, općenito, da je u umjetničkom smislu Dubrovnik naš najjači grad.
Rekli ste, ranije u razgovoru, da Vam nedostaje jedino Plančić. Znači li to da imate sliku Josipa Račića. Poznato je kako je umro mlad, nije stigao puno toga ostaviti, velika je potražnja za njegovim djelima. Kako ste uopće došli do Račićeve slike? Aukcija?
- Da, imam Račićevu sliku “Ciganka”. Sad ste me potaknuli da kažem kako ponekad dolazim do kapitalnih slika. Nije bila aukcija. Jedan moj prijatelj, koji je bio akademik i svojedobno rektor Sveučilišta u Zagrebu, veliki erudit, preminuo je u međuvremenu, nazvao me u jedanaest sati uvečer da njegova unuka odlazi na Konzervatorij u Italiju, što dosta košta pa da mi želi prodati sliku koju svi smatraju remek-djelom. Ne samo da sam je kupio, već sam mu dao i više novca nego što je tražio, rijetko se pojavljuju ovakva djela. Naravno, oni koji ih prodaju ne žele da se zna njihovo ime. Kasnije sam, inače, kupio rad Miroslava Kraljevića s istim motivom kao i kod Račića. Kraljevićev je rad imao potvrdu o autentičnosti, no Zidić mi je rekao da je falsifikat.
Znači, i iskusnim se kolekcionarima može dogoditi da kupe falsifikat. Što onda napravite s tim?
- Da, no u principu ja sam jako oprezan pri kupnji. Konkretno, ova Kraljevićeva slika nije dio moje zbirke.
Koliko je bitno za kolekcionara da čita o temi, informira se, odlazi na izložbe...
- Jako je bitno. Vidite da su na mojem stolu dvije monografije, Vlahe Bukovca i Nikole Mašića.
Spomenuli ste netipične Bukovčeve i Vaništine radove. Međutim, ravnateljica Umjetničkog paviljona Jasminka Poklečki rekla mi je i da imate jednu netipičnu sliku Ede Murtića?
- Slika se zove “Ulične demonstracije”, pokazuje prvomajske demonstracije u Trstu. Tu sam sliku kupio od ondašnjeg CK. Rekao sam kako nudim dva Murtićeva platna u zamjenu za ovu sliku, jedan pejsaž i jedan dubrovački motiv, Minčetu. Pristali su i transakcija je obavljena, a slike kojima sam se mijenjao stavili su u inventar.
Niste prije izložili zbirku. Zašto?
- To je dobro pitanje na koje nema jednostavnog ni jednoznačnog odgovora. Naprosto sam do sada bježao od javnosti s tom svojom dimenzijom, ljubavi prema umjetnosti. Sviđa mi se potez Umjetničkog paviljona da izlaže djela iz privatnih zbirki, izložbe tri moja prethodnika, Davor Vugrinec, Marijan Hanžeković i Branko Roglić, potaknuli su me da pokažem svoju zbirku. Kao i Igor Zidić, koji je poznaje već dugi niz godina. To je jedna osobna priča. Odlučio sam javnosti pokazati drugi dio sebe, ova izložba nosi sva moja obilježja.
