U srpnju ove godine napunit će se dvanaest godina od smrti bokeljsko-splitskog slikara i kipara Vaska Lipovca. Dvanaest godina nakon smrti, Lipovac je - međutim - nikad življi.
U splitskom sveučilišnom kampusu dobio je specijaliziranu galeriju, u Zagrebu mu je održana velika retrospektiva, a kad je njegova velika javna skulptura - “Plavo stablo” - uklonjena zbog gradnje (u međuvremenu propalog) šoping centra, to je izazvalo građanski protest, pa čak i zidne akcije grafitera. Nije mali broj onih u Splitu koji drže da bi se taj grad kroz javnu skulpturu i intervencije trebao brendirati preko Lipovca kao što se Barcelona 90-ih brendirala preko Joana Miróa.
Taj trajni interes za djelo kotorskog umjetnika sad je prekoračio i u film. Ovih dana - naime - svoje su natjecateljske programe objavila dva važna festivala animacije: zagrebački Animafest, te festival u francuskoj Annecyu, festival koji se obično drži “Cannesom animacije”. U program oba festivala uvršten je kratki animirani film “Biciklisti” autora Veljka Popovića, koji je i vizualnim stilom i temom posveta Lipovčevom djelu.
Glavni motiv
Film uključuje niz motiva koji su neraskidivo vezani uz Lipovca: od bokeljskih pejzaža, mornara i kapetana, preko erotike, pa do jedne od najpoznatijih Lipovčevih skulptura: biciklista. Upravo su biciklisti - velika kompozicija drvenih skulptura koja je netom nakon Lipovčeve smrti kratko stajala na splitskoj Rivi - naslovni i glavni motiv Popovićevog filma.
Veljko Popović (1979) vjerojatno je najistaknutiji hrvatski animator svoje generacije. Afirmirao se još 2008. debitantskim filmom “Ona koja mjeri” s kojim je osvojio nagradu žirija i nagradu kritike u Annecyju, da bi potom isti festival igrao i njegove daljnje filmove: “Moj put” (2010, u suautorstvu sa Svjetlanom Junakovićem), omnibus “Otac” i “Planemo” (2016). Za te filmove - kao i “Dove sei, amore mio” (2011) Popović je osvajao nagrade u Aspenu, Chicagu, Krfu, Clermont-Ferrandu, Dresdenu, Wiesbadenu i Zagrebu. Zajedno s bratom Milivojem, Popović vodi firmu Lemon3de specijaliziranu za računarsku, 3D animaciju, a predaje animirani film i na Umjetničkoj akademiji u Splitu (UMAS). Filmovi mu se mogu podijeliti u dvije skupine - poznatiji (“Planemo” ili “Ona koja mjeri”) koketiraju sa SF-om i imaju jake distopijske elemente. Drugi - poput “Dove sei, amore mio” uronjeni su u lokalnu ikonografiju i tematiziranju mediteranski veltšmerc pun sjeta, samoće i odgođenih čežnji. U ove druge uklapaju se i “Biciklisti”.
“Ideja o filmu došla je od Lipovčevih sinova, a ja sam je objeručke prihvatio”, tumači nastanak filma Popović. “Inicijalno, oko osnovne ideje pomogao mi je Ante Tomić koji je nakratko bio uključen u projekt pa je predložio taj spoj biciklizma i erotike. Kako sam i ja slikar, volim naraciju graditi iz motiva, slika i kadrova. Na taj način pristupam i svim svojim filmovima, pa mi je bilo prirodno iz slikarskog i kiparskog opusa izvući naraciju za film. Na kraju, ideju sam razrađivao u studiju sa svojim bratom Milivojem gdje smo vođeni Vaskovim humorom i načinom na koji je u svojim slikama gradio priče, došli do finalne naracije filma.”
Muževni kapetan
“Biciklisti” se zbivaju u gradu u zaljevu obrubljenom planinama koji podsjeća na Lipovčeve vedute Boke. U gradu se upravo priprema biciklistička utrka, a biciklisti/natjecatelji izravni su citat Lipovčeve skulpture. Dva su biciklista najveći rivali, a oba žele pobjedu jer se nadaju naklonosti djeve s balkona koja, pak, ima tipično lipovčevske “vilendorfske” proporcije i naglašenu erotsku oblinu. Biciklisti bjesomučno nastoje pobijediti - no, trud oko erotskog uspjeha im se izjalovi. U luku uplovi brod koji - opet tipično lipovčevski - naznačuje trak dima na obzoru. Bilo kome tko poznaje opus bokeljskog umjetnika nastavak je predvidiv: brkati, muževni kapetan sparit će se s malomišćanskom “gradiscom”.
“Pejzaži i urbani prostori u filmu”, tumači Popović, “spoj su onoga što smo nalazili u Vaskovim slikama i nekakvog imaginarnog gradića koji smo iskonstruirali u samom startu produkcije. Bilo nam je važno imati jasnu sliku prostora, jer film prati biciklističku utrku. U mojoj glavi, start utrke je na rivi u Kotoru, zatim se penje po brdovitom Braču iznad Milne, spušta na splitski Marjan i završava u luci.”
I u Popovićevom filmu - kao i u Lipovčevu slikarstvu - pod ruku idu erotika i humor. Potkraj filma, “Biciklisti” prikazuju pompozne i važne malomišćanske kapetane, gradonačelnike i dame. Od pasa nagore nakićeni su ordenjem, epoletama i statusnim simbolima, ali gorda gospoda i dame od pasa na dolje su - goli. Tipični mediteranski humorist, duhom blizak Felliniju, Lipovac je uživao u ironičnom potkopavanju provincijske pompe. Taj duh slijedi i Popovićev film.