Prijedlog arhitekta Nenada Fabijanića za prostor u Praškoj gdje se nekad nalazila zagrebačka sinagoga, kao i instalacija od jasenovačkih cigli Zlatka Kopljara postavljena ispred HDLU, bili su snažan poticaj za Branka Silađina da jedan svoj danas već davni projekt izvadi iz ladice i malo ga prepravi.
- Za Prašku sam među prvima napravio rješenje. Nisam mogao ne reagirati i upozoriti na taj projekt, nakon što sam vidio prijedlog kolege Fabijanića u Jutarnjem - kaže arhitekt Silađin koji je svoje idejno rješenje za sinagogu nakon više od dvadeset godina odlučio ne toliko osuvremeniti, jer ne voli ove “današnje superdizajne”, već više upotpuniti, inspiriran “doista dobrom” Kopljarovom instalacijom posvećenoj Jasenovcu.
Čitljivost memorije
- Moja nova priložena skica nije savršeno renderirani dizajn, već samo vizualizacija misli, pa je tim dioptrijama treba gledati i čitati. Bilo bi dobro da židovska zajednica uvidi da se formiranjem ovakvog javnog memorijalnog prostora najdjelotvornije stvara trajnost i čitljivost memorije - tvrdi arhitekt.
Silađin Prašku ne vidi kao mjesto komercijalizacije bilo koje vrste. Parkiralište je za njega neprihivatljivo rješenje na tom mjestu memorije i pijeteta. I njegov projekt za Prašku, stoga, predviđa prostor memorijalnog i meditativnog sadržaja. Tu nema mjesta za repliku nekadašnjeg hrama, još manje za sadržaje komercijalnog tipa - možda pod zemljom, ali nikako na površini.
- Nova inicijativa i prijedlog kolege Fabijanića potiče me na, ne samo reminiscenciju nekih događanja vezanih uz ovu urbanu temu koja traje već 70 godina, već i na moja današnja gledanja na ovaj značajan javni prostor grada - ističe Silađin koji je prije svega želio pojasniti okolnosti nastanka svog prvog projekta za Prašku, krajem osamdesetih. - Tada se htjelo urbanistički i sadržajno definirati neke za grad važne prostore i nejasne korisničke namjene. Prostora je bilo više, no prisjećam se dva meni posebno važna, a po kojima sam već i prije “prčkao”, a to je uz prostor sinagoge bio i prostor samostanskih vrtova u Varšavskoj (Samostanskoj) ulici".
Suradnja s Goldsteinom
Pristupivši zadatku, priča arhitekt, stupio je suradnju sa Slavkom Goldsteinom, a posjetio je i veliku izložbu arhitekture sinagoga koja je te godine održana u njemačkom arhitektonskom muzeju u Frankfurtu.
- Komisija, na čijem je čelu bio Andre Mohorovičić, uz velike je komplimente izabrala moj prijedlog koji je predviđao minimalnu izgradnju i formiranje javnog prostora s jasnom memorijom sinagoge, ali i događanja - otkriva Silađin. Međutim, ono što je nastalo nakon toga, dodaje, nije lako jednoznačno pojasniti.
Žustra polemika
- Cijela ova epizoda započela je u doba određenog zatopljenja odnosa vlasti i židovske zajednice. Zajednica je vjerojatno bila zadovoljna i malim, pa su prve reakcije bile vrlo pozitivne, no počele su se javljati još dvije struje. Do za mene začuđujućih situacija došlo je na prezentaciji mog projekta u Židovskoj općini godinu dana nakon njegova nastanka. Razgovor, odnosno polemika, nije vođena sa mnom i mojim prijedlogom. Osnovna diskusija razvila se između upornih zagovornika teško dokazivih teza dosljedne rekonstrukcije srušene sinagoge i sve brojnijih i glasnijih zagovornika izgradnje multisadržajnog centra. No u biti, a da se to nije tako formuliralo, mogla se očitati vizija komercijalnog potencijala parcele. Sjećam se kako je jedan gospodin uzviknuo “Pa moramo i mi (općina) od nečega živjeti”, prisjeća se arhitekt.
- Sve daljnje diskusije, akcije i dileme vode se i danas na tom mentalnom i interesnom prostoru. Nažalost, velike konceptualne i interesne razlike unutar te male, ali snažne zajednice osnovni su razlog izostanka učinkovitosti bilo kakve akcije - zaključuje Silađin.
Silađinov projekt predviđao je tlocrtnu siluetu i ostakljeni centralni prostor podignut na nivo povijesne sinagoge opasan klupama koje su formirale javni prostor za odmor, meditaciju i druženja. Jedina dva sačuvana originalna elementa stupa s ulaznog portala montirana su na samo s prednje strane polirani blok grubo obrađenog crvenog granita. Uz stražnju granicu, odnosno kao ekstenzija palači suda, predlagala se plitka građevina u čijem prizemlju i suterenu je sinagoga primjerene veličine. U suterenu je smješten višenamjenski prostor ostakljenog stropa. Prema susjednim objektima formirani drvoredi definirali su ovaj, po riječima arhitekta, sadržajni, javni i urbano aktivan prostor.
- Tako je to bilo predlagano prije 25 godina, i sada nakon toliko godina, viđenih projekata, jednako sam uvjeren da je na tom mjestu rješenje javni prostor memorijalnog i meditativnog sadržaja, a da se aktiviranjem, rekonstrukcijom, zamjenom pa i gradnjom obodnih građevina i podzemnom izgradnjom (do središta zemlje!) može postići danas nužna profitabilnost - tvrdi Silađin.
Kaže i da bi jednako tako ponovio jasnu memorijanu poruku, no jedino bi sada, nakon više nego sjajne emotivne instalacije Zlatka Kopljara, sačuvane originalne dijelove postavio na elemenat zida jasenovačkih cigla, kao što bi i odustao od građevine na dnu prostora te prepustio Kopljaru da oblikuje završni dio tog prostora iza kojeg bi formirao drvored, kao i prema bočnim građevinama. .
Oživljavanje grada
Silađin se ne zaustavlja samo na problemu prazne parcele u središtu grada gdje je nekad bila židovska bogomolja. Jednako tako bi, napominje, i druga vjerska zajednica - Katolička crkva - “trebala dati svoj udio urbanitetu i urbanom životu ovog grada na već spomenutom prostoru ‘samostanskih vrtova’ stvaranjem mogućnosti za pješačko i aktivno urbano povezivanje Kazališnog trga preko Varšavske sa Ilicom”.
Time bi se, smatra arhitekt, dala snažna podrška oživljavanju sve zapuštenijeg povijesnog središta grada.