Silađin je izvrstan arhitekt, zaljubljen u Zagreb. Zagreb mu je opsesija i ljubav. Tvrdoglav je, uporan, nepopustljiv. Napravio je velike zahvate u glavnom gradu Hrvatske. Trg bana Jelačića, na primjer, pretvorio u pješačku zonu. Zamislio spojiti Prašku ulicu s Cvjetnim trgom, Bogovićevim prolazom povezati s Teslinom... Neostvarenih projekata ima ogroman broj. Po njegovim nacrtima podignute su mnoge privatne kuće. Spori se s investitorima i kolegama. Rođen je na putu u Sloveniji (kaže: mjesec dana prije roka, nerazumljivo kud sam se žurio). Kad je imao tek tri dana, otac Zdenko i mama Marija dovezli su ga vlakom iz Celja u Zagreb. Desetak godina radio je u Düsseldorfu, ali se vratio u svoj Zagreb. Radi i spomenike o kojima postoje podijeljena mišljenja. Tvrdi da ljudski život nije prekratak nego - predug. Stanuje u predivnoj gornjogradskoj ulici... Uvijek nosi bijele košulje s dva velika prednja džepa u kojim drži sve što mu treba: telefon, mali plosnati fotoaparat, pisaljku, dokumente i zabilješke... Silađin ima ogromne obrve prijeteći podignute u zrak. Miran je samo kad spava. Ustaje svakog jutra u 6.15... U 7.00 je u birou u slavnoj Mesničkoj ulici... Svaki dan. Početkom 70-ih imao je, svakog petka, umjetnički salon u svojem stanu, u kojem su se okupljali hrvatski intelektualci... Dok razgovaramo, vrlo tiho svira klasična glazba...
Kavane su iščezle u Zagrebu. Zašto?
- Zato što više nema ni potrebe za takvim oblikom društvenog života. Kavanski život je nestao. Grad je pretvoren u ogromnu količinu malih kafića. Svatko ima svoj kafić u koji ide i u kojem - stoji. Kavana, kao mjesto sjedenja u foteljama, susreta, razgovora i, što je najvažnije, mjesto razmjene informacija je izumrla. Novo doba, novi ritam života. Danas je sasvim drugačija tipologija susreta i komunikacije. Do mnoštva informacija dolazimo na potpuno nov način. Ne trebaju nam više kavane.
Ne postoji više ni korzo... barem ne u Zagrebu.
- Naravno. To je bilo šetalište između bivšeg američkog konzulata na Zrinjevcu i nekadašnjeg dućana Singer na uglu Jelačić placa i Praške. Tamo je bila špica, vrh tog korza, mjesto gdje su zakazivali spoj mladići i djevojke. Danas se špicom nazivaju gotovo sva mjesta u samom centru grada - Gajeva, Preradovićeva, Preradovićev iliti Cvjetni trg i užasna Bogovićeva ulica.
Puno radite. Čini li vam se da je ljudski život kratak?
- Nije. Meni je - predug. Možda sam sada najbolji, najiskusniji, ali to je sada - neupotrebljivo. Što da radim? Mogu davati savjete ljudima, jer puno znam. Ali, savjet je besmislena stvar. Moje iskustvo nikome ne treba.
Svako društvo, svaka država ima svoju specifičnu arhitekturu?
- Arhitektura je najprecizniji odslik društvenog, civilizacijskog, duhovnog i materijalnog stanja jednog društva. Apsolutno najprecizniji pokazatelj. Filozofija, literatura i slikarstvo to samo dopunjuju. Sublimat slike društva je arhitektura.
Slovenske Konjice... pokraj Celja, Štajerska...
- Tamo sam rođen. Moja mama je z Slovenskih Konjicah. U krsnom listu, koji je iz Zagreba, to piše. Tada su bile samo crkvene matične knjige. Nakon onog Oslobođenja, 45-e, živjeli smo u subsocijalnom stanu na Radićevu šetalištu, poslije u Ilici 47. Siromašnija djeca, a to sam bio i ja, išla su tada na odmor u organizaciji Narodnog fronta. Ja sam išao, s mlađim bratom, na mjesec dana u Medulin. Vlakom. Imao sam osam godina. U toj dobi danas ljudi ne bi svog sina samog pustili ni prek’ ceste. Bila su drugačija vremena.
S manje osjećaja?
- Ne bih rekao osjećaja, ponovio bih - drugačija vremena. Recimo, vlak je bio pun djece, bez mama i očeva... Putovali smo cijeli dan i noć. Spavali smo u vojnim šatorima u krevetima na dva kata. Roditelji nisu znali što se s nama događa. Godinu dana kasnije opet se išlo u Medulin, išao je samo moj brat. Vlak se na putu sudario. Poginulo je desetak djece, četrdesetak ranjeno. U vagonu gdje je bio moj brat poginulo ih je troje. Iz Ilice. No, preživjela djeca nakon sudara nisu vraćena u Zagreb. Odveli su ih u Medulin i ja sam brata vidio tek za mjesec dana. Nikome to nije bilo ništa čudno.
Silađini su podrijetlom Mađari, pretpostavljam...
- Vjerojatno, ali jako dalekog podrijetla. Djed je bio zidar. Otac je završio Srednju medicinsku školu i radio u Kaštelu, to je higijenski zavod, preteča Plive. Otkrio sam da su moji preci generacijama bili zidari u Dubravi, tu pokraj Gradeca, između Čazme i Vrbovca. Vojvoda Ivan Zapoljski biva izabran hrvatskim kraljem baš u toj našoj Dubravi 1527. godine. Tim povodom hrpa kmetova biva oslobođena ranijih obveza i oni postaju ‘šljivari’, niže plemstvo. Među njima i Silađini, koji se tada bave obrtom, zidari su, grade gotovo cijelu Dubravu, biskupski grad. Ja sam arhitekt... To je, valjda, i došlo genima.
Zaljubljeni u Zagreb... Smišljate, snujete, projektirate...
- Ne znam jesam li zaljubljen. Jednostavnije Zagreb - to sam ja. Ja - živim Zagreb.
Stanujete u krasnoj Visokoj ulici.
- Visoka je zaista lijepa, mirna ulica. Odslik i duša starog Zagreba.
Originalni ste u svojim rješenjima...
- Nisam, moram vam se suprotstaviti. Ja ne radim originalne objekte, ja interpretiram zadatak.
Vaši spomenici su originalni. Piramida, Zvijezda ispred Ban centra...
- To smatrate arhitekturom? No na njima ja niti ne tražim originalnost. Oni samo likovno interpretiraju temu, što je struci i kritičarima premalo, nemaju ključ za čitanje. Prečitki su.
I, originalna ste osoba, vrlo tvrdoglav, sklon borbi i prepiranju...
- Da. Borim se i prepirem, ali bezuspješno, cijelog svog života. Tvrdoglav nisam, možda samo vrlo uporan.
Puno toga ste projektirali. Koliko je izvedeno?
- To što je izvedeno može se brojiti u promilima onoga što sam zamislio. Mislim da sam, zapravo, jedan od najneuspješnijih arhitekata: odnos između toga što sam zamislio i onoga što je realizirano je - porazan. S obzirom na ono malo što je, ipak, izvedeno i u što su se pretvorile moje zamisli, ja bih morao napraviti - samoubojstvo.
Arhitekti su vrlo osjetljivi na svoje projekte. Ne žele da ih investitor mijenja.
- Ma, nisam osjetljiv, ja se ne bunim protiv toga. To je život, takav je. Prihvaćam, ali mi je žao.
Ne vjerujem...
- Moja životna teza koja govori o ulozi arhitekta u društvu je: arhitekt je ‘služik’, sluga. Najveći ‘služik’ svoga vremena je arhitekt. On daje doprinos, ali služeći.
‘Služik’ je riječ koja ne postoji u hrvatskom. To je vaš termin?
- Pojam služik postoji i u hrvatskom, a dolazi od sluga. Ima slikara ili kipara ili pisaca koji naprave djelo koje se sviđa ili ne sviđa. Arhitekt ne možeš biti ako nemaš priliku svoju zamisao materijalizirati. Dakle, arhitekt mora služiti svome investitoru. Bez toga ne može graditi...
Ma, vi se borite za svoju ideju.
- Ma, jasno, ja se borim za svoju misao. Ali ima još jedna bitna činjenica: arhitekt ne izabire investitora, nego investitor izabire arhitekta. U tome je moć investitora. Svaki investitor, danas, traži od arhitekta da materijalizira njega, investitora. Investitor pomoću tog ‘služika samom’, materijalizira sebe... Kužite?
(...)