Marija Tonković, povjesničarka umjetnosti koja je godinama bila kustosica u Muzeju za umjetnost i obrt, zaslužna je za ponovno otkriće Slavke Pavić, fotografkinje čiji opus danas slavimo. Prvi ju je put izložila kada se, svojedobno, hrvatska fotografija predstavljala u Francuskoj, u dogovoru festivala kojeg su razmijenile dvije zemlje. Ne daje joj se uvijek kredit za otkriće dok se piše o ovoj fotografkinji.
Marija Tonković otkrila nam je, nadalje, i opus Đure Janekovića, fotografa koji je djelovao tridesetih godina prošlog stoljeća, a koji je imao oko poput Toše Dabca. Marija Tonković veći se dio svoje karijere bavila fotografijom, a otkrila je mnoge opuse, kontekstualizirala ispravno druge, jer je naprosto dobra u svojem poslu. Njezin talent da umjetnika kvalitetno interpretira, da isprepleće život i umjetnost u ispravnoj dozi, da ne niže puke kunsthistoričarske fraze, već da pruži ozbiljno razumijevanje opusa, vidljiva je i u novoj knjizi koju potpisuje.
Upravo je ova Dubrovkinja, naime, koautorica monografije o Tomi Gusiću, u kojoj se bavi njegovim dizajnerskim opusom. Slikarskim se dijelom bavi jednako kvalitetan, nešto samozatajniji, povjesničar umjetnosti Antun Karaman, iz čijih je tekstova jasno vidljivo da Gusićev opus prati čitav život. Izdavač je Umjetnička galerija Dubrovnik, biblioteka Kosta Strajnić. I površni poznavatelj slikarstva, jasno će zaključiti da je na Gusića, u slikarskom kontekstu, ponajviše utjecaja izvršio Ivo Dulčić.
Gusić je, naime, nešto mlađi i nešto manje razvikan od kolega Dulčića, Đure Pulitike, Antuna Masle, no jednako je sklono koloritu. U početku je i učio kod Dulčića, pa je studirao prvo arhitekturu, potom slikarstvo. Na jednoj je slici, pokazanoj u monografiji, naslikao je i Dulčićev atelje kao svoje formativno mjesto. U knjizi se može pročitati kako su dvojica umjetnika u Gusićevom Mini Morrisu, jer stariji kolega nije vozio, odlazili do Trsta ili Venecije, razgovarajući puno o slikarstvu.
Ovaj slikar, tumači se ispravno u monografiji, čitav život slika jedan motiv, a to je nostalgična memorija Dubrovnika. To je grad u kojemu je odrastao, u kojemu je proveo svoje formativne godine, a potom i čitav život. Sam Gusić će reći kako ga slikanje odmara. U pravilu uvijek koristi uljane boje. Akrili su, kaže u monografiji, za one koji nemaju vremena, kojima se žuri. Karaman, dakle, koji dobro poznaje umjetnika, opisuje ga kao romantika, povučenog, nedovoljno prodornog. Za njim je šest desetljeća djelovanja.
Monografija započinje kronološki, slikom Čempresa iz 1945., nakon umjetnikove diplome, u neposrednom poslijeratnom razdoblju koje za nikoga nije bilo lako. Iz tog su razdoblja u monografiji studijski radovi, aktovi, portreti bliskih mu ljudi, mnogi od njih izvedeni olovkom. Gusić je, barem za sada, poznatiji po svojem primijenjenom radu, nego po slikarstvu, no unatoč tome iznenadio me podatak da je svoju prvu samostalnu slikarsku izložbu imao tek 1999. godine.
Jedna od zanimljivijih je slika, manjih dimenzija, ona pokojne glumice Jagode Kaloper, nastala osamdesetih godina prošlog stoljeća, gdje pokazuje zanimljive portretne karakteristike. Slika i pjesnika Danijela Dragojevića, potom Čedu Pricu, Antuna Maslu, Dulčića, Almu Pricu... Ponekad slika i aktove, no rijetko, one radove koje je trebalo, izdvojili su i u monografiji. Slika i mrtvu prirodu. Pa, samo kad pogledate ovaj segment djelovanja, nejasno je zašto ovaj slikar nije želio samostalno izlagati prije devedesetih. Od naslikanih su mi prizora najdraže Iglice, minimalistički naslikane ribe, nekako su najpročišćenije. Doduše, po koloritu i najudaljenije od njegova rukopisa, gotovo monokromne.
No, najčešće slika Dubrovnik, i tu najviše možda i varira. Često slika gradsku vrevu, rijetko je Grad prazan, samo na par djela. Najbliža su mi djela na kojoj je tu užurbanu vrevu predočio sitnim i brzim potezima, lica se prolaznika ne naziru već su tek obrisi u službi kompozicije i prikaza te užurbanosti. Karaman u knjizi slikovito opisuje put kojim Gucić svakodnevno prolazi, a koji ga ne prestaje inspirirati. Zaseban ciklus pripada Festi sv. Vlaha, te dubrovačkim vrtovima.
Međutim, ono što me oduševljava, njegov je rad na polju primijenjene umjetnosti. Kako je istražila Marija Tonković, Gusić je prva iskustva na području grafičkog oblikovanja stekao u časopisu Telegram, u kojemu je bio član uredništva u doba kad se „još slagalo s tiskarskog regala, olovnim slovima i u crno–bijeloj rototehnici te s površinama rijetko ispunjenima fotografijama”.
Radi dječje ilustracije za Mladost i Školsku knjigu, njegove ilustracije za Alisu u zemlji čudesa Lewisa Carrolla, doživjele su dvanaest izdanja. Potpuno je drugačiji rukopis pri ilustracijama nego kad slika, ponekad čak naginje i rukopisu kakvog su imali umjetnici koji su pripadali Novim tendencijama. Ne znam koliko je poznato, Gusić je i vizualni otac Smiba, čiji je prvi broj izašao 1970. Deset je godina bio likovni urednik Smiba, osmislio je i naziv (spajanje riječi smilje i bosilje).
Zvao je na suradnju mnoge kolege, od Zlatka Boureka do Đure Sedera. No, najpoznatiji je na ovom polju po vizualnom identitetu Dubrovačkih ljetnih igara. Kasnih šezdesetih, na suradnju su ga pozvali Fani Muhoberac i Kosta Spaić, a nakon neuspjelog natječaja.
Gusić je najprije osmislio programske knjižice, potom plakate, te logotip koji se koristi i dandanas, i koji ga je upisao u anale grafičke umjetnosti, više od pola stoljeća citira ga se kroz različite primjene, i u kolektivnoj je memoriji Grada. Libertas kao zaštitni znak Dubrovačkih ljetnih igara ostao je do danas.
Radio je Gusić i prvi vizualni identitet za Koncertnu dvoranu Lisinski u Zagrebu, za putničku agenciju Atlas, za Karneval u Cavtatu, vizualni identitet Galerije Sebastijan u Dubrovniku...