“Jedan moj prijatelj rekao mi je da je to vrlo ekscentrična ideja, međutim i on je sam ekscentričan pa sam to shvatio kao kompliment.
No, i ova zemlja i čitav Balkanski poluotok toliko su razmrdani ratovima da su ostavili duboku brazdu i promijenili karakter ljudi. Pitanje je kakva bi bila zemlja da u njoj nije bilo ratova posljednjih dvije stotine godina, kao primjerice u Švedskoj”, govori odvjetnik Danilo Gregović koji početkom srpnja otvara Muzej ratne fotografije “Image of War”. Pripreme za ovaj privatni muzej u centru Zagreba u punom su jeku.
Danilo Gregović, piše u njegovoj biografiji, odvjetnik je, bio je i sudac, šef kabineta prvog hrvatskog ministra vanjskih poslova, a neko vrijeme i kolumnist Globusa. Gregovićev sin Marko pokrenuo je i crowdfunding kampanju i u samo petnaest dana prikupljeno je više od pedeset tisuća kuna kojima će se financirati prva izložba novog muzeja, o ratu. Kustosica je prve izložbe koja će biti posvećena ratu devedesetih Sandra Vitaljić. Izložit će se fotografije kako proslavljenih autora tako rat snimljen iz perspektive pojedinaca, koje su sakupljali preko društvenih mreža.
Adrenalin i fotografija
O ratnim fotografima Gregović govori: “Kvalitetni ratni fotografi su ljudi koji imaju i umjetnički talent i kojima adrenalin kroz običan život nije dovoljan i onda odlaze u opasne zone gdje su ratovi, borba kroz život i smrt”, kaže i ističe Rona Haviva, Amerikanca s Manhattana koji je među ostalim snimio i rat u Vukovaru. Njegove će se fotografije također moći vidjeti na prvoj izložbi u sprnju, kao i fotografija koje je snimio Toni Hnojčik u Pakracu 1991., potom ona Romea Ibriševića “Obrana mosta Mladosti” na kojoj snima sukob građana Novog Zagreba i kolone vojnih vozila i tenkova koji su izlazili iz najveće zagrebačke kasarne, zatim dječaka u igri na ratnom području pod kontrolom srpske vojske u Negoslavcima kojeg snima Imre Szabó, pa izbjeglice s područja Banje Luke u selu Davor nakon sto su skelom i čamcima prešli Savu, snimljene u ljeto 1995...
Branitelji
Pogled žrtve
“Za suradnju sa Sandrom Vitaljić, fotografkinjom i teoretičarkom, odlučio sam se nakon što sam pročitao knjigu ‘Rat slikama - suvremena ratna fotografija’ koja je ujedno i njezin doktorski rad”, kaže Gregović i nastavlja: “Vjerujem da ovakvi muzeji mogu pridonijeti osvješćivanju svih negativnih posljedica koje nosi rat. To je neka vrsta antiratne kampanje, rat prikazan iz rakursa žrtve, a žrtva je uvijek jednako pogođena, bez obzira je li žrtva pravednog ili nepravednog rata. Vi kad vidite ranjenog sirijskog izbjeglicu ne znate na kojoj političkoj opciji pripada, već vidite samo njegovu nesreću. Osvijestiti taj segment jedan je od ciljeva izložbe”.
Danilo Gregović
U knjizi koju Gregović spominje, Sandra Vitaljić upozorava i na negativne pojave, na svojevrsnu ratnu pornografiju, namještene scene, na fotografe koji sa sobom nose dječje igračke ne bi li ih stavili odbačene nasred ceste radi “jače” kompozicije: “Nažalost, ima svakakvih ljudi pa i među ratnim fotografima. Bilo bi svakako zanimljivo istražiti koje su sve fotografije nastale na ovaj način”, kaže.
Sandra Vitaljić radila je jednu izložbu o ratu devedesetih pod nazivom “Lekcije iz 91” gdje je uz pojedine fotografije postavila i isječke iz novina kako bi publika stekla dojam u kojem su kontekstu objavljivanje i na koji su način ispolitizirane, bez obzira na, kako je rekla “časne namjere pojedinih fotografa, bez namjere da budu instrumentalizirane u bilo koje svrhe”. Znalo se dogoditi, naime, da jedna te ista fotografija na tri zaraćene strane bude drukčije interpretirana. Kako nastavlja naš sugovornik: “To je jedna tema kojom ćemo se također baviti. Primjerice, iz Vukovara nema niti jedne fotografije koje su snimili hrvatski fotografi pa ćemo izložiti fotografije stranaca ili onih sa drugih zaraćenih strana. Bili smo vrlo pažljivi pri odabiru fotografija. Jednom kad ideologija počne interpretirati stvari, ne može se daleko doći. Jako smo pazili da fotografije ne uvrijede nikoga. Na svakoj su fotografiji smrt, nevolja i nesreća, posljedice rata, taj edukacijski element nam je važan.” Posjetitelji će, nastavlja, “moći čuti svjedočenja ratnih fotografa, kako su se osjećali dok su snimali potresne fotografije”. Nakon izložbe o Domovinskom ratu, kaže, radit će izložbe Djeca vojnici te Masakr u Srebrenici.
Izbjeglice
Surađuju, kaže, i s udrugom “Are You Syrious?”: “Također i sa isusovačkom udrugom za izbjeglice koju vodi Tvrtko Barun. Dat ćemo im dio postotka od prodaje ulaznica. Nije mnogo, ali nešto će ostati.”
Smrt u objektivu
Ratna je fotografija nešto što ga, očito, već godinama zanima. Mnoge su potresne. No, ima li neka koja ga je posebno pogodila? “Da, snimljena je, mislim u Kongu. Dječak od kojih 10, 11 godina gleda u fotografa i ima prazan pogled. Na prvi pogled sam mislio da su ga drogirali. No, on zapravo umire pred fotografom, ubijen je, a posljednja slika koju je ponio u grob prizor je objektiva kamere koja ga snima. U pozadini je drugi dječak, njegov vršnjak, koji ne gleda fotografa već na drugu stranu. Kasnije pročitate objašnjenje na fotografiji da gleda u smjeru odakle je prvi dječak pobjegao sa smrtonosnom ranom jer tamo treba ići sljedeći. Pogled drugog dječaka, to je pogled užasa straha i to me slomilo. Nema normalne osobe koju to ne bi slomilo. Arhitekt koji radi i naš prostor Vladimir Tičić pričao mi je da tjedan dana nije spavao kad je radio na jednoj izložbi u War Photo Limited centru ratne fotografije u Dubrovniku”.
Izbjeglice
Riječ je o prizorima koje malo tko može i želi snimiti? “Wade Goddard koji vodi dubrovački muzej bio je profesionalni ratni fotograf, i to sjajan, no nakon mnogih emocionalnih ozljeda koje je pretrpio, pričao mi je, ostavio je taj posao i ne želi se više približiti fronti. To je sve bilo prejako za njega.”
Je li im konkurencija ovaj dubrovački muzej? “Nikako, samo se mogu nadopunjavati. Surađivat ćemo i s njima, i s muzejima slične tematike iz Sarajeva, Pakraca, s Memorijalnim muzejem Srebrenica-Potočari...”.