Nakon Caravaggiove “Večere u Emausu” te nakon Guercinovih djela, u Zagrebu ćemo moći pogledati, ponovno u Muzeju za umjetnost i obrt, djela još jednog važnog protagonista talijanskog i europskog baroka Giambattista Tiepola.
“Zvijezda” je izložbe slika “La Verita svelata dal tempo”, prevedena kao “Istinu otkriva vrijeme”. Riječ je o “Alegoriji istine”, slici nastaloj u 18. stoljeću, 1744. godine, velikih dimenzija 254 puta 340 centimetara.
Sliku je u 18. stoljeću naručio znameniti odvjetnik Carlo Cordellina za strop svoje palače u Vicenzi, inzistirao je na moralnim vrlinama pravednosti, želio je sebe prikazati u tom svjetlu. Alegorije na slici među najmilijima su Tiepolu. Mlada žena nagih grudi na oblaku, iza koje je zemaljska kugla, predstavlja istinu, u jednoj ruci drži ogledalo, u drugoj kuglu koja je simbol svjetlosti i razuma. Uz mladu je ženu kao kontrast prikazano tijelo starca, koje je alegorija vremena. Starac promatra najživljeg od svih anđelčića, koji u tom trenutku krade pješčani sat. U ruci, također, drži palminu granu, koja aludira na istinu.
“Vjerujem da je riječ o jedinstvenom, senzacionalnom događaju za našu kulturu. Djela koja ćemo u Zagrebu imati prilike vidjeti nalaze se u Gradskim muzejima Vicenze i rijetko su izvan Italije. Međutim, kako se građevina unutar koje su smještena djela obnavlja, tako su djela posuđena na nekoliko izložbi, nakon Zagreba, primjerice, odlaze u Moskvu, u Muzej Puškin. A inače postoji mogućnost da će novoobnovljeni Gradski muzej u Vicenzi otvoriti sam papa Franjo”, kaže Miroslav Gašparović, ravnatelj MUO.
Djela će u Hrvatsku stići krajem svibnja, izložba će se otvoriti početkom lipnja. Sva su djela restaurirana, bit će izložena u njihovom punom sjaju. Naziv je “Barokni sjaj Venecije - Tiepolo i suvremenici”.
Bit će prikazano 27 slika Tiepola i suvremenika te crteži i bakropisi, a na izložbi uz Gašparovića radi i Federico Villa, ravnatelj Gradskih muzeja Vicenze i profesor na Odsjeku povijesti umjetnosti Sveučilišta u Bergamu. Motivi su sakralni, alegorijski, pejzaži, mrtve prirode, fantazmagorije...
Giambattista Tiepolo, Bezgrešno začeće, 1733. -1734
Od djela Giambattista Tiepola još će se moći pogledati pala “Bezgrešno začeće” iz 1733. godine: Bogorodica je vrlo mlada žena, obasjava je Sunce, Mjesec joj je ispod nogu, a oko njezine je glave dvanaest zvijezda. Uz simboliku, slika je važna i jer su boje svjetlije nego na njegovim ranijim radovima. Također će se izložiti i četiri Tiepolova akvarela, među kojima je upečatljiv “Lik s leđa s trorogim šeširom i dugačkom haljom” te dvanaest bakroreza, sve iz ciklusa prevedenog “Mašta stvara nesporazume”, a teme su raznolike: Mladić, vrač i majmun na antiknim ruševinama, Vračevi promatraju zmiju, Astrolog i drugi likovi, Josipovo obožavanje djeteta u Marijinom naručju...
Kustos Villa tumači kako su to “iznimni bakrorezi, vrlo osobni, u kojima ne prevladavaju mrak i zlo, već umjesto toga u njima prikazuje stanja neodređenosti, maštanja u podnevnom snu”.
Tiepolo je, iako je putovao i po Madridu i Udinama, prije svega venecijanski slikar. Bio je i obiteljski čovjek. U Veneciji je imao vrlo uspješnu radionicu i devetoro djece od kojih je dvoje umro mlado. Dva su sina nastavila radionicu, Lorenzo i Giandomenico. Giandomenico je bio talentiraniji od Lorenza, no ni on nikada nije dosegao zvjezdani status koji je imao njegov otac.
Na izložbi u MUO moći će se vidjeti i neki radovi Giandomenica Tiepola, npr. “Smaknuće sv. Ivana Krstitelja”.
Kada se u Italiji slavila tristota obljetnica smrti Giambattiste Tiepola, pisalo se o “tiepolomaniji”, a tadašnji ministar kulture Antonio Paolucci izjavio je, utvrđujući njegovu slavu, da “velika talijanska umjetnost umire s Tiepolom“, s čime bi se složio znatan broj Talijana.
Naime, Tiepolo (Venecija, 5. ožujka 1696. - 27. ožujka 1770., Madrid) stoji na kraju velike epohe baroka, koja je dala i Tintoretta, i Paola Veronesea, Sebastiana Riccija. Sa četrnaest godina ulazi u radionicu Gregoria Lazzarinija, umjetnika koji je u svoje vrijeme bio vrlo poznat, cijenjen i kome su se zbog njegova crtačkog umijeća divili kao novom Rafaelu, bio je na čelu dobro uhodane radionice, poznat i tražen među predstavnicima crkve i slavnim obiteljima. Ipak, ne u Lazzarinijevoj radionici, već započinjući 1727. rad na dekoraciji galerije u Patrijarhovoj palači u Udinama, Tiepolo prolazi kroz odlučujući zaokret u svome slikarskom jeziku. Malo je trebalo da cijelo područje čuje za njega.
“Pročula se slava slikara koji oživljava jedinstvenu tradiciju venecijanske freske, unoseći u nju ‘živost, sunce, kojima možda nema ravnih’”, kako je pisao Lanzini, jedan od njegovih suvremenika. Drugi, Antonio Maria Zanetti, kolekcionar, tumačio je da je Tiepolo “lucudni genij, koji svjetlost i sjenu prikazuje nepodnošljivom lakoćom”. U tekstu “Tiepolo, genij stoljeća” uz izložbu Federico Villa piše kako se u Tiepolu krije kompleksniji i sofisticiraniji slikar nego što je i on sam htio pokazati”, te: “ono što ga najviše zanima uvijek je narativna moć boje, ono što ga privlači je odvažna perspektiva, izazov ogromnih prostora koje treba dekorirati”.
Suvremenici su mu se, dakle, divili, hvalili su ga i plaćali. Stvarao je u gospodskim palačama i palačama koje su sjedišta vlasti, kraljevskim rezidencijama i biskupskim palačama.
Najpoznatije ime uz Tiepola je Giambattista Piazzetta. Izložit će se njegovo djelo “Ekstaza sv. Franje”, također velikih dimenzija, 379x188 cm, nastalo 1729., Gradski ju je muzej otkupio su od župe crkve dell’Araceli, i u stalnom postavu stoji preko puta Tiepolova “Bezgrešnog začeća”. Za Piazzettinu se sliku navodi kako je “jedno od remek-djela venecijanskog majstora, za što su zaslužni dramatičan chiaro-scuro, emotivnost koja se čita na slici, pokret”.
Giambattista Piazzetta (Venezia, 1683. - Venezia, 1754.), Estaza Sv. Franje, cca 1729., ulje na platnu, 379x188 cm
Slavan je i Sebastiano Ricci, na izložbi je slika koju potpisuje sa svojim nećakom Marcom, “Perspektiva ruševina s likom”.
Izložit će se i “Cvjetna kompozicija u vazama i košarama” jedne od rijetkih žena umjetnica Elisabette Marchioni, koja je djelovala u Rovigu na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, potom “Sloga”, ulje na platnu čiji je autor Louis Dorigny, francuski slikar koji je djelovao u Veroni, pa “Krajolik s čudesnim ulovom” i “Krist među doktorima”, autor je Francesco Aviani, najčešće je slikao u Veneciji.