StoryEditor
PRIČE IZ DAVNINE K. HEGEDUŠIĆA

DOSAD NEPOZNATI RANI RADOVI IZ ŠKOLSKE CRTANKE VELIKOG SLIKARA Novo izdanje kultne knjige Ivane Brlić Mažuranić donosi 19 nepoznatih ilustracija

Krsto Hegedušić imao je svega šesnaest kad je te 1917., prije točno stotinu godina, u školskoj crtanci svoga brata Željka, u kojoj su, vjerojatno, školski radovi, nekoliko danas već sasvim slabo vidljivih geometrijskih likova - napravio niz ilustracija za “Priče iz davnine”.

Možda je tek nasumice, čitajući godinu ranije prvi put objavljene “Priče”, crtao ono što mu je kao čitatelju spontano dolazilo, potom akvarelom obojio te svoje crteže...

 

Sve donedavno ostalo je sasvim nepoznato da se toga Hegedušić, makar i za rane mladosti, ikada i prihvatio. Spomenuta je crtanka danas zanimljiv kuriozitet. Prije koji dan V.B.Z. je objavio “Priče iz davnine” u kojima stoji 19 Hegedušićevih ilustracija. Zahvaliti je, prvenstveno, profesoru Vinku Brešiću, književnom povjesničaru, koji se predano i dugo bavi istraživanjem ostavštine Ivane Brlić-Mažuranić. Baš je Brešić, za jednog od svojih istraživanja u obiteljskom arhivu Brlića, među tom građom koju dobro poznaje, u Slavonskom Brodu, našao crtanku u kojoj su spomenute ilustracije, a koja je i njemu bila potpuna novost. U prvom trenutku, kako to nije u fokusu onoga što istražuje, nije reagirao. No, lani je, na 100. obljetnicu izdavanja “Priča iz davnine”, o Hegedušićevim crtežima prvi put javno govorio u tekstu što ga je objavio u Vijencu.

 

Ključno pismo

“Čini mi se da Krstu Hegedušića strukovna javnosti još uvijek više percipira preko Krležinog predgovora mapi ‘Podravskih motiva’... Otišao sam u Brod, snimio tu crtanku, iako nije moja struka, učinilo mi se da je to za jednog šesnaestogodišnjaka izvanredno napravljeno, pa je pravo čudo da to nikome nije zapelo za oko...”, kaže Brešić.

Zahvaljujući jednom pismu, vjeruje, uspio je rekonstruirati i kako je crtanka završila u obiteljskom arhivu. “Posrećilo mi se da sam, osim ilustracija, pronašao i pismo koje Hegedušić, u to doba već student na Likovnoj akademiji u Zagrebu, šalje Ivani Brlić-Mažuranić. To pismo je ključno, jer se iz njega razabire da je među njima postojala komunikacija, da Krsto nije sasvim slučajno napravio svoje ilustracije.

 

Autorica je često dolazila u Zagreb, u kuću svoga djeda, roditeljima u Jurjevsku, a mladi se Hegedušić doselio, s roditeljima, baš tih godina u Zagreb. To pismo na neki način sugerira da mu je ona darivala ili posudila svoju knjigu “Priča iz davnine”, a on, mlad i očito impresioniran, vjerojatno je osjetio pravi izazov pred uglednom spisateljicom, koja se već proslavila svojim “Šegrtom Hlapićem“.

Sumnjam da je među njima postojao ikakav, barem ne formalni, dogovor oko tih ilustracija, jer Hegedušić je bio premlad da bi mu Ivana povjerila tako važan zadatak”, zaključuje Brešić.

 

Susret

Tu bratovu crtanku u kojoj je napravio svoje ilustracije, pretpostavlja, vrlo vjerojatno je mladi Hegedušić za nekog od susreta i pokazao samoj autorici, ali ona nije bila zadovoljna onim što je vidjela: “Vidi se to po opaskama na rubovima pojedinih crteža. Ne mogu kategorički tvrditi, ali vrlo je vjerojatno da su opaske baš autoričine, pa sasvim sigurno nije dolazilo u obzir da povjeri ilustriranje novog izdanja svojih “Priča” šesnaestogodišnjem, ma koliko talentiranome mladiću. A crtanka je ostala kod Ivane i tako dospjela u porodični arhiv, koji je ionako ona sređivala.”

Kad je Brešić odlučio objaviti Hegedušićeve ilustracije obratio se, posredovanjem zajedničkog prijatelja, Branimira Glumca, nasljednici autorskih prava, umjetnikovoj kćeri Mirjani Hegedušić.

 

Veliko zanimanje

“Bila je iznenađena i nije vjerovala da sam našao ilustracije njezina oca. Očito je tu crtanku i sam Hegedušić zaboravio i, koliko znam, nigdje je i nitko ne spominje. A sada već javnost, uključujući i Hegedušićevu Galeriju u Petrinji, pokazuje, posve razumljivo, veliko zanimanje...”

Poznato je da je Ivana Brlić Mažuranić nije bila zadovoljna ilustracijama svojih likova. A bila je svjesna da vizualni identitet dječaka “malenog kao lakat, velikog kao ptica”, koji je nosio zelene hlače, crvenu košulju, krasne čizmice, sjajnu kapu i crvenu torbu, gotovo jednako važan koliko i tekst. Nisu joj se svidjele ilustracije “Šegrta Hlapića” koje je izradila Nasta Rojc, kao ni one koje je za prvo izdanje “Priča” napravio Petar Orlić.

 

“Vjerojatno je to razlog da su drugo izdanje i jednog i drugog djela objavljeni bez ilustracija. A onda se u jednome pojavio Vladimir Kirin, i autorica se suglasila s bratom, Želimirom Mažuranićem, da englesko izdanje ilustrira upravo ovaj mladi, ali već iskusni i ugledni slikar. Tako je Ivana počela stjecati i svjetsku slavu!“, kaže Brešić.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 03:32