Odlazak u 95. godini

Đuro Seder, jedan od najvećih hrvatskih slikara, govorio je da se želi srušiti pred štafelajem. Tako je i bilo

Đuro Seder

 Boris Kovacev/Cropix
Do posljednjeg dana je slikao, odlazio je u atelje na Likovnoj akademiji, gdje je učio kod velikog Tartaglie

U 95. godini preminuo je jedan od najvećih hrvatskih umjetnika Đuro Seder. Stvarao je, praktički, do posljednjeg dana, veselio se životu.

O slikanju je često promišljao, mijenjao je stilove. Bio je, na početku, pripadnik Grupe Gorgona, slikao je tamne slike. Potom je slikao vedro, pred sam kraj života mnoge autoportrete. Razgovarali smo prije dvije godine, i dalje je na dnevnoj bazi dolazio slikati na Likovnu akademiju, u isti onaj atelje u koji je nekad dolazio i njegov profesor, Marino Tartaglia.

"Dolazim svaki dan, koliko mi dopuštaju godine. Ne slikam punom parom, ali prilično puno radim. To je ta stvaralačka potreba u čovjeku. Znate, slikam cijeli život i kad bih prestao, bila bi velika praznina i vjerojatno bih se osjećao jako loše", rekao mi je tada. Uživao je u procesu slikanja, uživao u svakodnevnim odlascima na Likovnu akademiju.

Za njega je, govorio je, motiv samo izgovor za slikanje: "Ja volim radosne stvari, životne, sve što je životno je i pravo. Ako uspijem da slika ima svoj intenzitet, da pulsira, onda sam zadovoljan. Ne zanima me uključivanje u trendove. Danas ih ima, uostalom, toliko da ih je teško sve pobrojati, nema kraja".

Razgovarali smo više puta, u svakom bih intervjuu uživala, uvijek bi u njegovim rečenicama bilo materijala za po nekoliko tekstova. Zadnji smo se put čuli kada je bila retrospektiva Ivana Kožarića. Pozvala sam ga da s njim odem na izložbu, rekao je da bi rado pristao, no nije mu baš najbolje. Ipak, zvučao je vedro kao i uvijek, nije dao da ga shrva, bio je borac čitav život, još od djetinjstva, kada su odrastali u siromaštvu. Iako jedan od najvećih hrvatskih umjetnika, bio je izuzetno skroman. Izlagao je posljednje radove na izložbi u Laubi, nisu ga napuštali želja za životom, slikao je zaljubljene parove, aktove...

Pitala sam ga, s obzirom na golemu aktivnost, koliko je slika u životu naslikao, odgovorio mi je da ne zna, da je ih je sigurno više od tisuću. Potom je nastavio: “Jedan od mojih umjetničkih idola je Oskar Herman. A on je do posljednjeg dana života stvarao, srušio se pred štafelajem”. Skoro da je tako i bilo. Osim par posljednjih mjeseci, praktički je stvarao do kraja, uživao je u radu. I u neprekidnim mijenama.

Za razliku od, primjerice, Ivana Picelja u velikom dijelu svojeg umjetničkog puta vjernog geometriji, ili Julija Knifera i njegovih meandara, Đuro Seder među onim je autorima koji su radikalno mijenjali svoj stil tijekom godina stvaralaštva, ponekad do te mjere da je teško uopće zaključiti da je riječ o istom umjetniku.

Seder je ujedno i umjetnik koji vrlo dobro može obrazložiti ove promjene, pa postoji u povijesti umjetnosti trajno upisan i njegov traktat o nemogućnosti slike, o crnoj slici te pisano objašnjenje zašto je poslije crne slike prešao na figuraciju.

Da li je ta promjena uvijek bila sto posto dobra, nije, čini se da su umjetnici koji su ustrajali na istom stilu imali više prilike za usavršavanje, za redukciju, za pročišćenost, no Seder je očito taj tip čovjeka kojeg je njegov karakter vukao na različite strane, i to treba cijeniti.

Sve do izložbe u Modernoj galeriji u Zagrebu, kustosa Željka Marciuša, nije se mogao sagledati čitav njegov opus, i ona kao da je ispravila svojevrstan dug, budući da sve do prošle godine umjetnik nije imao retrospektivu niti izložbu većeg formata. Znao se isticati njegov religiozan ciklus, a jedan je od rijetkih koji su ostvarili uspješan dijalog religioznih tema i suvremene umjetnosti, no kako je sam tvrdio, riječ je o samo jednom u nizu aspekata njegova stvaralaštva. Izložba u Zagrebu, koncipirana kao intimna, ispovjedna forma, apostrofirala je i ciklus sedamdesetih godina, koji je sam po sebi neobičan za ovog umjetnika, nadrealna, gotovo magritovska platna, boja je nanesena ravnomjernim potezom, i jasno odvojena, što se ni prije ni poslije ne ponavlja kod ovog umjetnika, budući da su pravilu kod Sedera boje gusto nanesene, i ispremiješane, motivi su stolice, oblaci koji lebde, prazna lica... Kada je otvorio retrospektivu, nisam mogla vjerovati da umjetnik njegova formata do tada nije imao ovu vrstu predstavljanja. Bilo je to još jedno otkriće Sedera, osobno sam ga tek nakon te retrospektive započela otkrivati onako kako je umjetnik njegova formata to i zaslužio, u punom sjaju.

Bio je prekrasan čovjek, topao, onaj tip s kojim ste čitavo vrijeme željeli zajedno provesti vrijeme.

Kada je bio dječak, pričao mi je dok smo radili biografski intervju, a odrastao je u poslijeratno doba, u krajnjem siromaštvu. Kada je roditeljima rekao da želi postati slikar, nisu bili oduševljeni, no pristali su na kompromis samo zato se zaposlio prvo kao grafičar u Vjesnikovoj agenciji za oglašavanje, kako bi roditelje zadovoljio i kako bi radio. No, u sebi je osjećao nešto drugo, poriv za umjetnosti. Nitko mu u njegovoj obitelji nije bio slikar, on je znao još od osnovne škole da će biti upravo to, umjetnik. Kasnije se zaposlio i kao profesor na Likovnoj akademiji, te je i dobro predavao slike.

Pod starije je dane slikao i autoportrete, on bi naslikao sebe s bradom, često s kistom u ruci,stajao bi pred štafelajem. Ponekad se znao naslikati i u kariranoj ili cvjetnoj košulji.

Nakon studentskih početaka, prekretnica u njegovu stvaralaštvu došla je kad je u Veneciji, na bijenalu, pedesetih godina uživo upoznao rad Jacksona Pollocka. Američki umjetnik utjecao je na čitavu generaciju. Kako mi je tada rekao, u biografskom intervjuu: “Kada sam vidio njegove slike, ta otvorena, vibrantna platna, doživio sam pozitivan šok“, kaže Seder. Sederova platna, u tehnici drippinga, u tom razdoblju, nastala su pod utjecajem Pollocka.

Nakon toga, u stvaralaštvu ovog umjetnika uslijedilo je razdoblje takozvane crne slike, koje je trajalo punih četrnaest godina. Na početku te crne, tamne faze ima i prvu izložbu - izlaže u Zagrebu zajedno s Julijem Kniferom, dvojica su bila vrlo dobri prijatelji. No poslije, Knifer pronalazi svoj umjetnički znak - meandar, dok Đuro Seder istražuje mnoge, vrlo različite opcije, što se može pratiti i na izložbi. Otprilike u doba prve zajedničke izložbe Knifer Sedera poziva u “Gorgonu“, jednu od važnijih umjetničkih grupa kod nas, koja je okupljala posve različite ličnosti. Podsjetimo, za sebe su govorili da nije riječ o organiziranoj umjetničkoj pobuni, već da ih povezuje interes za nešto što je s onu stranu slikarstva, za apsurd. Seder je u to doba napisao i esej o “Nemogućnosti slike”. Međutim, u jednom trenutku upao je u krizu. “Nisam znao što dalje, s tim tamnim tonovima”, rekao je. I tako je došlo do prekretice u njegovu stvaralaštvu.

70-ih, široj javnosti posve nepoznati, i s umjetnikovim rukopisom teško spojivi, a koje je do sada izlagao samo jednom, nakon njihova nastanka. To su nadrealna, gotovo magritovska platna, boja je nanesena ravnomjernim potezom, i jasno odvojena, što se ni prije ni kasnije ne ponavlja kod ovog umjetnika (i u pravilu su kod Sedera boje gusto nanesene, i ispremiješane), motivi su stolice, oblaci koji lebde, prazna lica...

Posljednjih se godina bavio i religioznim slikarstvom, i jedan je od rijetkih autora koji su uspješni u ovoj temi u suvremenoj umjetnosti. Naznake vidimo i u ranijoj fazi, vrlo je upečatljiva slika kojom je samo nijansama crne boje naslikao Krista, iz 70-ih. “Religiozna je tema samo jedna od mnogih kojima se bavim, no u posljednje me vrijeme najviše poistovjećuju s tim dijelom opusa. Istina, tema se podudara s mojim divljenjem prema apsolutu“, objašnjava. “Želja mi je stvarati slike koje pulsiraju, koje su žive, koje imaju snage”. 80-ih nastaju djela koja najviše variraju u kvaliteti, no to je vjerojatno više osoban stav prema određenoj vrsti slikarstva nego objektivan pristup.

Službena biografija navodi sljedeće: Rodio se u Zagrebu, 29. studenog 1927. Pohađao je Prvu klasičnu gimnaziju u Zagrebu, a maturirao je 1946. na Klasičnoj gimnaziji u Splitu. Studij slikarstva završio je 1951. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Antuna Mejzdića, dok je specijalizaciju za slikarstvo završio 1953., kod profesora Marina Tartaglie. Nakon studija radio je kao tehnički urednik i grafički dizajner u nekoliko časopisa i izdavačkih poduzeća (Jugoslavenski radio, Agencija za marketing – Vjesnik.). Bavio se grafikom (Crne slike, 1973.), te ilustracijom dječjih knjiga (izdavačke kuće Mladost i Školska knjiga). Bio je član umjetničke skupine Gorgona od 1959. do 1966. Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća objavljivao je poeziju (časopisi Razlog, Kolo, Forum, Republika), a 1978. tiskana mu je zbirka pjesama Otac iz lonca u nakladi BiblioTEKE iz Zagreba. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu predavao je od 1981. do 1998., a od 1983. do 1987. bio je dekan. Od 2012. bio je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Samostalno je izlagao od 1958., a radovi mu se nalaze u mnogim nacionalnim i inozemnim galerijama i muzejima te privatnim zbirkama.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. lipanj 2022 13:37