Duško Šibl ima novu monografiju, izdavač je Art Studio Azinović, edicija Likovne monografije, predgovor piše Iva Körbler.
Trebala je biti i popratna izložba u Mimari, no prvo je bio lockdown pa je muzej stradao u potresu, te je izložba odgođena do daljnjeg. O monografiji razgovaramo u umjetnikovom ateljeu na Novoj Vesi, kamo se nakratko i preselio, sa svojim partnerom Rogerom Francisom. Vivien Westwood Iznenađenje su mi, dok listam monografiju, njegovi radovi s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina u kojima portretira život ulice i punk eru.
"Tada sam živio u kvartu Kensingtonu i Chelsea. No, kako su cijene kretale prema gore, polako sam se povlačio prema predgrađu", kaže i nastavlja kako je u London stigao kao mladić: "Vizualno me fascinirao punk kao protest, prvenstveno Johnny Rotten i Sid Vicious. Stigao sam u britansku prijestolnicu iz tadašnje Jugoslavije i činilo mi se ispočetka da je sve u Londonu fantastično. To, naravno, nije bilo istina. No, život londonskih ulica bio je fascinantan kako onda tako i danas.
U to su vrijeme modni kreatori iz Milana i New Yorka dolazili u London, promatrali što klinci nose na ulicama i prilagodili to visokoj modi." U to je doba jedna od ikona vremena, modna dizajnerica Vivien Westwood, imala svoj poznati, živopisan dućan na King's Roadu. U neposrednoj blizini svoj je dućan s antikvitetima držao Roger Francis: "Često su znali dolaziti i ona i Malcolm McLaren. Tada je i Vivien Westwood napravila prvi put one grudnjake na van koje je kasnije isfurala Madonna. Znala se voziti na posao u istom autobusu s nama."
Špičasta bradica
Za sebe će Duško Šibl reći da je u to doba na londonskim ulicama bio "autsajder i promatrač". Studirao je slikarstvo, odlazio na mnoge izložbe, kao što su one njemačkog ekspresionizma ili Neue Sachlichkeit, Nove stvarnosti. Tada nastaju slike s prizorima prostitutki, uličara, mladih punkera, uličnih svađa... Većinom u tehnici pastela.
"Neki su mi ljudi i pozirali, nije bilo sve iz glave. No, kako sam razvio jedan drugi izraz u svojoj umjetnosti, s godinama nisam o tim ranim radovima previše mislio. Sve do trenutka kad su mi rekli da sam u tim godinama da bih trebao početi razmišljati o monografiji. Počeo sam gledati te stare slike koje imaju neku vrijednost iz povijesne perspektive."
Na slici "Alter ego" portretira sebe kao ženu u crvenoj haljini: "Da, to sam ja, tako sam izgledao dok sam bio jako mršav, imao sam špičastu bradu. Rad je nastao kao dio projekta 'Of Beauties and Beasts and Dark Side of Carnival' koji se kroz više tema bavio inverzijom pa tako i inverzijom muško-žensko", govori Šibl.
U svojim ranim slikarskim danima Duško Šibl interpretira i Sylviju von Harden. Odnosno, slika ju kao protagonisticu slike Otta Dixa:
"Vizualno me fascinirala ta njezina ambivalentnost, pa tanka ruka i način na koji drži cigaretu. I uvijek me fascinirao taj kavanski život, volio sam sjediti u kavani i gledati ljude, zamišljati njihove živote."
Nagrada za partizane
Na jednoj je slici i Roger, datira u 1977. godinu, godinu dolaska Duška Šibla na studij u London:
"Nismo se upoznali baš prvog dana, ali u roku od par mjeseci jesmo. Ja sam diplomirao prvo povijest umjetnosti i komparativnu književnost, malo sam kasnio jer sam svako malo putovao u London. Nakon toga se odlučujem studirati umjetnost." Za umjetnost je pokazivao sklonost još kao dijete: "U osnovnoj školi sam dobio međunarodnu nagradu koja mi je uručena u Ženevi.
Vodenim sam bojicama naslikao partizane s puškama, te ranjene partizane po koje dolaze ambulantna kola usred šume."
No, za umjetnost se nije odmah odlučio: "Moj tata je govorio da mi Šibli nemamo smisla za matematiku i umjetnost. Za matematiku još uvijek nemam smisla. Majka ima više senzibiliteta za umjetnost." Duško Šibl dijete je generala i političara Ivana Šibla i Neve Šibl, sutkinje Vrhovnog suda. Što mu je otac rekao kad se ipak odlučio za umjetnost? "Ne sjećam se, no bilo mu je to u redu, on je bio tolerantan čovjek. Jednom je pokušao nacrtati životinju, ne znam je li bio pas, vuk ili ovca.
No, i Francis Bacon ponekad tako slika, nije sve u crtežu." Iz Zagreba ode u Opatiju, kad mu epidemiološke prilike dozvole i u London. Kada je započela izolacija, neposredno, dakle, prije njegove izložbe koju je trebao imati u Mimari, radio je gotovo na dnevnoj bazi u ateljeu.
U posljednje vrijeme je malo usporio: "Moja profesija je takva da i inače radim u izolaciji. No, zadnjih dana, muče me neke sumnje, ne vidim kraja", govori naš umjetnik čije su slike, uzgred rečeno, jedine objavljene u Pirellijevom kalendaru.