Potkraj 1979. godine u svojem se ateljeu umjetnik Ferdo Bis naveliko spremao za zasluženu retrospektivu koju mu je Muzej za umjetnost i obrt pripremao na ulasku u njegovo sedmo desetljeće života i peto desetljeće stvaralaštva.
Mnoga su velika djela u tom trenutku već bila iza njega. I većina su u tom trenutku bila u ateljeu, čak i ona koja su inače bila u nekoj privatnoj zbirci, sve kako bi se pružio bolji uvid u njegov opus. No, sve je izgorjelo u nekoliko sati, u požaru koji je buknuo u noći 27. na 28. studenoga.
Bio je to događaj, priča njegova kći, arhitektica i sudska vještakinja Iva Divjak, od kojeg se umjetnik nikada nije oporavio.
- U samom centru Zagreba, u Masarykovoj ulici, na tavanu jedne trokatnice bila su smještena tri ateljea, jedan pokraj drugoga. Požar je krenuo iz susjednog ateljea, umjetnika Rika Debenjaka. Moj je otac jedva spasio živu glavu. No, nestao je čitav njegov svijet - kaže.
Gubitak mu je teško pao. Retrospektiva je ipak održana, predgovore pune hvale o Bisovom djelovanju pisali su ugledni kritičari, Davor Matičević i Josip Depolo. No, retrospektiva je bila krnja, neka su djela bila predstavljena samo kroz fotografiju. Samo nekoliko mjeseci nakon izložbe je umro, 31. siječnja 1980.
U ovoj priči, po svojoj prilici, u tom nestanku dobrog dijela životnog opusa, treba tražiti razlog zašto je Bisovo slikarstvo danas skoro sasvim iščeznulo iz kolektivne memorije. Iako opravdanja za zaborav tako važnog imena zapravo nema.
U vlasništvu kćeri
Rijetke sačuvane slike, mahom obiteljski portreti, u vlasništvu su umjetnikove kćeri. Na jednoj je slici naslikana dok je bila četverogodišnja djevojčica, u izrazu lica dosta ozbiljna za dijete te dobi. Naslikana je u plavoj haljinici i s plavim šeširićem na glavi, u ruci sa strane drži velikog medu. Druga je slika umjetnikove majke prekriženih ruku, kao u kakvom obrambenom stavu, posve sijede i odjevene u crvenu haljinu. Obitelj posjeduje i sliku dječaka u mornarskom odijelu, odjevenog u skladu s modom tog vremena, i s crvenom loptom u ruci, a riječ je o njegovu unuku, danas odvjetniku Saši Divjaku.
Također, i prizor pejzaža iz Mlinima kraj Dubrovnika gdje je umjetnik svakog ljeta odlazio ljetovati. Pejzaži i portreti u slikarstvu su mu bili omiljena tema. Mnoge je umjetnine, sjeća se njegova kći, i poklanjao, pa im je danas teško ući u trag. A tih je djela bilo mnogo.
Iva Divjak svog se oca sjeća kao velikog radoholičara, koji je neprekidno stvarao. Sačuvana je jedna fotografija, primjerice, na kojoj u gluho doba noći crta i puši, čini se jednu cigaretu za drugom. Noć i jest bila njegovo doba, tada je najbolje radio. - Bio je samozatajan, i nije imao smisla za samopromociju. Nije se znao plasirati na tržište - sjeća se njegova kći jedinica.
Otac muzičar
I u zrelijim ga godinama nije napuštao mladenački duh. Bio je društven čovjek, koji se rado družio s cijelom umjetničkom scenom Zagreba njegova doba. Glazbu bi slušao i kada bi ostao sam u ateljeu, dok je stvarao, gramofon se kod njega nikad nije gasio. - U ateljeu je bio čitav njegov svijet. Imao je gramofon koji je mogao svirati nekoliko ploča za jednu za drugom, i najnovije ploče koje su kod njega dolazili slušati. Obožavao je glazbu.
Ljubav prema glazbi naslijedio je od oca. Obitelj Bis podrijetlom je iz Brna, u Slovačkoj, no roditelji su s malenim Ferdom u Zagreb došli iz Bjelovara, gdje je njegov otac Josip bio kapelnik poštanske glazbe.
- Bio je izuzetno popularan, naročito među damama koje su mu znale skandirati Bis, što mu je, naravno, imponiralo. Svirali su hodajući kroz centar grada, Bjelovara te kasnije Zagreba - sjeća se Iva Divjak. I mladi Ferdo Bis prvo je svirao violinu, po uzoru na oca krenuo se baviti glazbom, no likovna je umjetnost ipak prevagnula.
Iako je studirao slikarstvo na Likovnoj akademiji, kod velikog Marina Tartaglie, iako je po obiteljskim portretima, rijetkim sačuvanim slikama, itekako jasno da je talenta imao, slikarstvo je bio medij koji ga je rjeđe okupirao. Naime, kako Bis pripada prvoj generaciji primijenjenih grafičara, u stvari se ponajviše bavio grafikom i plakatom.
Na Bisove plakate, srećom, još možemo ponekad i naići. U ovom trenutku, na izložbi “Oblikovatelji sjećanja”, o povijesti plakata koji su išli uz Dubrovačke ljetne igre, a koju je u atriju palače Sponza priredila Marija Tonković.
I filmski plakati
Bis je radio plakat za devete po redu Igre, nastavio je tradiciju da ovim povodom veliki umjetnici stvaraju u Dubrovniku, nastavio je tradiciju Ede Murtića i Aleksandra Srneca. Njegov je plakat jedan od vizualno najdojmljivijih u povijesti Igara. Na plakatu je glumac s lutnjom u ruci, lice mu je crno-bijelo, odjeća šarena, u ruci drži masku, dok je u pozadini egzaktan crno-bijeli nacrt Sponze.
Plakat za film Branka Bauera iz 1955.
No, nije ovaj plakat kritika smatrala prekretnicom u njegovom stvaralaštvu pedesetih godina prošlog stoljeća, već je to bio plakat za Prvi kongres AFŽ-a. Poznat je i plakat za “100 otoka Jadrana”, jednostavan, no dojmljiv prikaz dvije brodice u pozadini, dok je u prvom planu zdjela s voćem. Radio je plakate za filmove i festivale (Pulski filmski festival, “Čudo od djeteta”, “Milioni na otoku” Branko Bauer), naslovnice knjiga (primjerice “Buntovnici i konformisti”, “Suvremeni pisci Jugoslavije”), omote ploča (“Ti nisi došao”, “Volim kišu”), reklame (za Vjesnik), za ambalažu, zaštitne znakove.
Za Velesajam
Manje je poznato da je radio cjeloukupni vizualni identitet za Crveni križ, kao i za najpoznatije poslijeratne hotele, odnosno hotelske komplekse - Eden u Rovinju, i Haludovo na Krku.
- Nedavno sam u Edenu vidjela da na vinskim kartama još uvijek postoji njegov vizualni identitet - kaže Iva Divjak. Također, 1946 godine, na raspisanom natječaju za izradu umjetničko-propagandnog plakata za Zagrebački velesajam, prva nagrada dodijeljena je Ferdi Bisu.
Kadar iz stripa Atlantida iz 1943. kojeg je Bis nacrtao prema romanu Pierrea Benoita
U jednom razdoblju života okušao se i u stripu. Prvi je svoj strip objavio relativno kasno, u 28. godini života. Debitirao je 24. prosinca 1938. godine u 43. broju “Mickey stripa” s dva ostvarenja: “Tri hajduka” i “Četiri jahača Apokalipse”. Dok je za prvi strip kao predložak koristio pjesmu Jovana Jovanovića Zmaja, može se pročitati na Stripforumu, drugim je trebao nastaviti čuveni Maurovićev rad “Misterija zelenih močvara”.
S braćom Neugebauer
Radio je, dalje, realističke stripove, kao što su “Kurir Oregona”, “Flota kapetana Morsa”, “Tajna dvora Baltimor”... Surađivao je s braćom Neugebauer, i s njihovim Zabavnikom. Iznenada je, 1941., prestao crtati stripove i nakon toga im se nikada nije vratio.
Djela Ferda Bisa možemo gledati sporadično, na izložbama kao što je spomenuta, netom otvorena, uz Dubrovačke ljetne igre. Njegovo je ime uvijek tu negdje, uvijek se pojavi kada revaloriziramo prošlost kroz medij umjetnosti. Zato je naprosto nevjerojatno da se dosad njegovim cjelokupnim opusom nije nitko pozabavio.