Iz fotografija autora Igora Zirojevića izranja sva ljepota, povijesna i urbana slojevitost grada Pule. Ciklus “Grad interval I: Stanari” i “Grad interval II: Čuvari”, koji je nedavno bio predstavljen i u Zagrebu, u Galeriji ULUPUH, prikazuju arhitekturu, prvi od razdoblja Austro-Ugarske, a drugi za vladavine Italije, označenu sintagmom tzv. fašističke arhitekture toga grada, viđene kroz perspektivu ovog fotografa.
To nije puko dokumentarističko bilježenje arhitekture grada, kako je opisala u katalogu druge izložbe kustosica Paola Orlić, nego vrlo suptilno režirana intimna pripovijest o mjestu na kojem se talože arhetipske slike duboko zabilježene u autorovoj vlastitoj memorijskoj matrici. U posljednjem ciklusu fotografija iz trilogije “Grada intervala III: Pregaoci” bavio se naslijeđem socijalizma.
FOTOGALERIJA: Pula viđena kroz fotoobjektiv Igora Zirojevića
Igor Zirojević rođen je u Puli u svibnju 1967. godine.
- Djetinjstvo pamtim kao razigrano i nesputano... Dio sam proveo u jednoj od rijetkih ‘Unité d’habitation’ - zgrada projektiranih u duhu razdoblja moderne sa zajedničkim terasama, tad rijetkim dizalima, spalionicom smeća i velikim ravnim krovom na kojem je bio mali bazen. Modernost se osjećala posvuda - priča nam Igor Zirojević o zgradi arhitekta Hinka Bolanče u Istarskoj ulici br. 7 iz 1958. godine.
Dva važna grada
Diplomirao je arhitekturu u Ljubljani, gradu koji ga je baš kao i Pula na neki način odredio.
- Mogu slobodno reći - ti su me gradovi više odgajali nego škola - dodaje Zirojević.
Njegovu je ocu fotografiranje bilo hobi, imao je mali fotolaboratorij i knjige o praktičnoj fotografiji te kolekciju francuskih časopisa Photo.
- Od njega sam za deseti rođendan dobio prvi fotoaparat - rusku Smenu 8 - i odmah sam se dao na posao u fotolaboratoriju.
Pitamo ga je li oduvijek bio fasciniran Pulom i kad je počeo umjetnički odnos između njega i grada?
- Otišao sam studirati arhitekturu upravo zbog mog rodnog grada, Pule. Zgusnuti i nagomilani slojevi povijesti grada prisutni su ovdje na svakom koraku. Sve je to, kao i sve priče koje sam otkrivao putem o arhitekturi grada, ostavilo dubok dojam na mene - odgovara on.
Ipak, neke su mu zgrade u Puli posebnije od drugih.
- Zgrada nekadašnjeg austrougarskog Marine casina, mornaričke kockarnice koja je danas Dom hrvatskih branitelja, očaravala me kao dijete svojim monumentalnim interijerima. Kasnije sam počeo otkrivati i cijeniti talijanski racionalizam iz '30-ih godina 20. stoljeća.
Pulska pošta talijanskog arhitekta Angiola Mazzonija definitivno je biser, kako njegov osobni tako i naš gradski u smislu arhitektonske baštine. Angiolo Mazzoni bio je Mussolinijev glavni projektant željezničkih i poštanskih infrastruktura Italije '30-ih godina. Negova je arhitektura prilično često bila u mnogočemu pretjerana, moglo bi se reći i megalomanska, no u pulskoj pošti ima pravu dimenziju - smatra Igor Zirojević.
U ciklusu “Grad interval” portretirao je uz arhitekturu i ljude. Upoznao je stanare austrijskih vila, saslušao puno intimnih pripovijesti, snimao i, kako kaže, iscrpljivao dugotrajnim poziranjima svoje statiste, ali je kumovao i nekim novim spoznajama i vezama koje su se rađale baš na tim snimanjima.
Kao jedan od najzanimljivijih trenutaka ističe onaj kad je s kustosicom i povjesničarkom umjetnosti Paolom Orlić obilazio povijesne arhive Trsta i Gorice u potrazi za odgovorima vezanima za pulsku graditeljsku baštinu '30-ih. Među njima se ističe zgrada pulskog Genio Civile, današnjeg sjedišta Istarske županije, koja se po inerciji oduvijek pripisuje stanovitom Filippu točnije “F.” Mazzoniju, koji najvjerojatnije nije niti postojao.
- Naime, za spomenutu uglovnicu u Puli dovršenu 1940. godine, koja u originalnom nacrtu doista nosi potpis ‘F.’ Mazzonija, možemo ustvrditi da nije djelo nikakvog srodnika Angiola Mazzonija koji je nekoliko godina prije nje sagradio pulsku poštu. Sam Angiolo nije imao ni brata ni sina, ni ikakvog bližeg srodnika pod tim imenom, odnosno inicijalom.
Uvidom u račune i korespondencije te tokove novca unutar uvijek iste grupe lokalnih poduzetnika, Orlić je iznijela jednu od mogućih zanimljivih povijesnih crtica o arhitektu Angiolu Mazzoniju koji uključuje masonske lože - navodi Igor Zirojević, dio misteriozne priče kakve neke zgrade ponekad znaju čuvati.
Grad u hibernaciji
Njegov ciklus “Pula - grad interval” je trilogija o arhitekturi koju su kreirale tri države - tri velika sustava: carska Austro-Ugarska, fašistička Italija i socijalistička Jugoslavija. Svaka sa svojim političkim uređenjem, dominantnom nacijom i službenim jezikom, pa tako i arhitektonskim stilom.
Noviju arhitekturu Pule ocijenio je urbanistički nepromišljenom.
- Grade se uglavnom šoping-centri i kružni tokovi, ali bilo je i lijepih javnih projekata, kao što je Trg kralja Tomislava, koji je dobar primjer kreiranja novog javnog prostora koji okuplja ljude bez imperativa komercijalnog konteksta. Imam nekoliko prijatelja arhitekata koji polaganom artikulacijom problematike šireg urbanističkog konteksta počinju kreirati novi grad, što kroz arhitekturu, što kroz aktivizam - kaže.
Njegove fotografije izgledaju kao mali filmovi, pričaju priču, imaju posebnu magičnu atmosferu.
- Pula je, kao i svaki mediteranski grad na obali, ljeti hektična, prepuna ljudi, turista i događaja, a zimi je potpuna suprotnost toga. S prvim jesenjim kišama, ljudi se u Puli počinju povlačiti iza svoja četiri zida i grad polako ulazi u hibernaciju. Zimi ponekad postaje doslovno mrtav, jedino svjetla na prozorima pokazuju da u njemu netko i dalje živi. Grad tad postaje idealna scenografija brojnih neispričanih priča i nikad snimljenih filmova. Grad snimam tad - objašnjava Zirojević.
Sumrak mu pomaže da stvori filmičnu atmosferu, ali i da dobrim balansiranjem kuta i svjetla neke stvari namjerno sakrije, a neke isto tako namjerno istakne. Ujedno paljenjem svjetala na prozorima daje, kaže, naznaku nekog unutarnjeg, skrivenog života. U sva tri ciklusa pojavljuju se ljudi, ali je u drugom i trećem dijelu “režirao” scene s utkanim osobnim pričama i komentarima.
Zanimalo nas je i u kojem je stanju arhitektura - baština iz doba Italije i Austro-Ugarske.
- Austrijske vile su nakon 1947. godine nacionalizacijom pretvorene u stambene objekte s više stanova. Nekad su u njima živjele obitelji visokorangiranih austrougarskih časnika, uglavnom plemića, a danas u njima, pak, žive obitelji kojima je teško održavati takve rezidencijalne prostore, stoga su, naravno, prepuštene polaganom, ali sigurnom propadanju - kaže Zirojević.
Svojim je fotografijama pokazao da je Pula mnogo više od Arene i Zlatnih vrata.
- Grad se polako budi i shvaća da identitet grada nije samo antičko naslijeđe nego i njegova bliska prošlost. Usprkos generalnom pesimizmu, držim da dolaze bolja vremena za arhitekte - kaže Zirojević.
Grad Pula, odnosno njegov odjel za kulturu, prepoznao je značaj njegova projekta umjetničke trilogije, pa je tako podupro izdavanje prvih dviju knjiga i prateće izložbe, no posljednjem, trećem dijelu nadležna komisija za izdavaštvo dodijelila je, nažalost, minimalna sredstva, stoga je trenutno izdanje trećeg dijela umjetničke trilogije upitno.
Za kraj, Igora Zirojevića pitamo što radi u slobodno vrijeme.
- Nemam slobodnog vremena jer nemam ni radnog vremena. Uspijevam krasti vrijeme za putovanja i druženja.
Slijepa mrlja
U trećem dijelu njegova ciklusa kao motiv nalazi se i Uljanik. Pitali smo Igora Zirojevića što bi trebalo s tim prostorom te kako ga on doživljava?
- Volio bih da Uljanik preživi i da to bude i dalje njegov prostor. Uljanik i vojska..., moderna Pula je stvorena kao ratna luka Austro-Ugarskog carstva i velik dio gospodarstva i stanovništva grada bio je vezan za vojsku i u Italiji i Jugoslaviji. To je definiralo grad.
Nakon raspada Jugoslavije grad je naslijedio jako velik broj vojnih objekata, koji još nemaju namjenu i prepušteni su propadanju. Da Uljanik izgubi svoju funkciju, stvorila bi se ogromna slijepa mrlja usred grada, koju bi teško nadopunili novim djelatnostima, a da nisu vezane za industriju. Uljanik tj. brodogradilište duboko je upisan u identitet urbane Pule - smatra on.