HOĆE LI IZBJEĆI PRIGOVORE

GLINA DOBIVA NAJBOLJEG TUĐMANA, NAPRAVIO GA JE AUTOR SPOMENIKA BRUCEU LEEJU 'Nastao je prema ideji koju su vlasti u Kninu odbacile s indignacijom'

    AUTOR:
    • Feđa Gavrilović

  • OBJAVLJENO:
  • 03.02.2019. u 15:37

Ivan Posavec / CROPIX

Krute linije Fijolićeva spomenika prikazuju Tuđmana kao ozbiljnog čovjeka, osobu od djela i akcije, koja nema vremena za šalu, skrupule ni promišljanja o idealnim modelima države. Tu nema zanosa i idealizma, samo energično djelovanje u sadašnjosti

Uz postavljanje novog spomenika Franji Tuđmanu u Zagrebu vezalo se bezbroj pitanja, a najučestalije je bilo - nalikuje li spomenik prvom hrvatskom predsjedniku? Tko bi rekao da je danas, kada sve katedre koje dociraju likovnu umjetnost vrište o tome kako je mimetičnost prevladana i anakrona kategorija, sličnost spomenika s portretiranim vladarom ključna za njegovo vrednovanje.

Možda je to obol sveopćoj demokratizaciji mišljenja, koju zahvaljujemo sve brojnijim medijima i društvenim mrežama čija nas prisutnost preplavljuje. Kada su u centru Zagreba podizani spomenici Tinu Ujeviću (Mire Vuce, 1991.), Augustu Šenoi (Marije Ujević Galetović, 1987.) ili vrlo sporan spomenik Krleži iste autorice iz 2004., javnost i stručnjaci nisu se osjetili pozvanima za velike polemike oko sličnosti s modelom ili oko fakture ostvarenja. Zapaženiju polemiku izazvao je vrlo neuspio spomenik Marku Maruliću Vlade Radasa (iz 1999.), a poseban apsurd je predstavljala stavka natječaja u kojoj se navodilo kako rad mora nalikovati Marulićevu liku. Naime, nigdje nije zabilježeno kako je Marulić izgledao, a njegov lik koji pamtimo plod je likovne imaginacije uglavnom 20. stoljeća.

Što se tiče zagrebačkog Tuđmana, pitanje treba li on biti hiperrealističan ili tek “idealizirani simbol”, kako to izjavljuje njegov autor Kuzma Kovačić, zapravo je sporedno, dok se njegova predimenzioniranost, koja skulpturu prilagođava vozaču automobila a ne pješaku, puno više može dovesti u pitanje. Ali, to je problem Moskovskog boulevarda (odnosno Ulice grada Vukovara) od početka njegove gradnje 1950-ih.

Ivan Posavec / CROPIX
 

Ekscentrični radovi

No, još jedan spomenik Franji Tuđmanu, koji će biti otkriven početkom ovoga ljeta, nema problema ni s dimenzijama, ni s precizno pogođenim fizikusom i karakterom portretiranog političara. Riječ je o skulpturi Ivana Fijolića, kipara rođenog 1976., poznatog po često duhovitim i ekscentričnim radovima u kojima se znalački igra materijom i pojmovima. Prije mjesec dana je u Galeriji Matice hrvatske održao zadivljujuću ambijentalnu izložbu, svojevrsni trijumf profinjenog ludizma pod nazivom “WTF”.

Fijolić je javnosti najpoznatiji po javnoj skulpturi Brucea Leeja u Mostaru, a u Martićevoj ulici u Zagrebu nalazi se njegov spomenik kiparu Ratku Petriću (koji će, nadam se, uskoro profunkcionirati i kao fontana). Spomenik prvom hrvatskom predsjedniku Fijolić je izradio za trg u Glini. U njemu nema patetike, ni sugestije kulta ličnosti. Skulptor je savršeno pogodio Tuđmanov grčevit izraz lica i strog karakter kojim se on predstavljao u javnosti.

Kovačićev spomenik u Škabrnji dosad se obično navodio kao najuspjeliji Tuđmanov javni portret. Ako on svojom titravom površinom sugerira romantičan, zanesen i optimističan prikaz tog državnika, na način kako su u 19. stoljeću mlade nacije doživljavale svoje lidere, krute linije Fijolićeva spomenika prikazuju Tuđmana kao ozbiljnog čovjeka, osobu od djela i akcije, koja nema previše vremena za šalu, skrupule ni promišljanja o idealnim modelima države. Odlučan iskorak doprinosi tom dojmu respektabilnog suvremenog političara. Tu nema zanosa, idealizma ni polaganja nade u utopijsku budućnost - samo energično djelovanje u sadašnjosti, s materijalom koji ima pred sobom.

To je otprilike i Fijolićev doživljaj Franje Tuđmana, koji mi je iznio nakon što smo posjetili skulpturu koja se trenutačno nalazi u ljevaonici umjetnina Ujević. Razgovarali smo u kafiću na Kustošiji, preko puta crkve Svetog Nikole Tavelića, ispunjenom dimom i plakatima koji slave hrvatske vojne i sportske pobjede, dakle u ambijentu kao stvorenom za teme koje smo dotakli. “Tuđman je vladao u vremenu”, govori Fijolić, “kada je trebalo istovremeno voditi rat i stvarati državu od bezbroj ljudi iz najrazličitijih miljea na koje je naišao. Od intelektualaca do kriminalaca. Morao je djelovati, a ne filozofirati. Zamišljam ga kao strogog i autoritativnog učitelja koji pokušava dovesti u red učionicu punu dječurlije koja neprestano brblja”.

Sama forma ovog spomenika za Glinu i njegove uglate linije proizašle su iz ideje koju je Fijolić predao na natječaj za Tuđmanov spomenik u Kninu 2015. Tamo je predložio svojevrsni plošni spomenik - uspravnu ploču na kojoj je linearno bila istaknuta Tuđmanova silueta. Iako je taj prijedlog od lokalnih vlasti odbačen s indignacijom, umjetniku je on poslužio kao poticajna skica, kao ideja poigravanja mogućnostima linearne forme. Zaista, vidi se da je s velikom pažnjom modelirao, odnosno upravo krojio, tvrde i kao ispeglane linije njegova odijela.

Ivan Posavec / CROPIX
 

Fulani portret

“Normalno je da se od spomenika nekom političaru zahtijeva sličnost”, govori mi o tom imperativu. “Svugdje u svijetu je to standard zajednice koja želi na taj način odati poštovanje nekom lideru, bilo da se radi o Napoleonu ili Martinu Lutheru Kingu.”

Ivan Fijolić novi zagrebački spomenik smatra vrlo dobrim, ali što se tiče samog portreta i Kovačićeva odgovora da je riječ o idealizaciji i simbolu, s time se ne slaže: “Ako ga je želio idealizirati, mogao ga je napraviti mišićavog kao Supermana. Ako je želio simbol, mogao je napraviti obelisk. Sve što je napravljeno ima razlog zašto je napravljeno, kao i njegove dimenzije i ruka na srcu. Mislim da je portret jednostavno fulao”.

Ali, zašto je tako teško napraviti dobar Tuđmanov portret? Fijolić smatra da je teško izraziti samu osobnost čovjeka i zadržati vlastitu ekspresiju. “Tuđmanov spomenik u Pločama, primjerice, potpuno je hiperrealističan. Ali on je zato i mrtav i ne govori ništa nikome. Hiperrealizam u skulpturi odraz je našeg vremena. Danas svi gledaju svijet kamerama svojih mobitela i likovno su polupismeni. Ljudi danas stavljaju filtre na svoje fotografije, kako bi mobitel stvarao umjetničko djelo umjesto njih, a na YouTubeu gledaju lekcije kako crtati, slikati i modelirati što realističnije i onda po tome mjere umjetničku razinu nekog ostvarenja.

Ono što je fascinantno u tome je vještina i preciznost kojom ljudi pokazuju da mogu raditi poput printera. Ali ono što kipar može raditi je dizajnirati novi oblik realnosti. Cijelo kiparstvo, od Willendorfske Venere do Meštrovića, svojevrsno je izobličenje istine. U velikim skulpturama ti vidiš što je bio model, ali ta skulptura je ipak nešto što je taj umjetnik utkao u to, izvukao neku karakteristiku tog lika, naglasio ono što je on mislio da treba biti naglašeno. To znači stvoriti nešto što nije stvarnost, ali upućuje na nju na malo višoj razini.”

Uspio sam od njega dobiti i odgovor na to s čim je kod svoga Tuđmana najponosniji: “Upravo s odijelom, čije linije nestaju i ponovno se pojavljuju, izrastaju iz tkanine, baš kao kada vidite odijelo na čovjeku koji hoda”. Bez obzira na to čini li odijelo čovjeka, ono svakako čini političara današnjice kao njegova nužna uniforma, a ovaj je skulptor majstorski uočio i prenio u svoje djelo tu činjenicu našega društva u portretu prvoga hrvatskog predsjednika.

Izdvajamo